Žrtve zaostalih mina: svaki treći gradjanin u opasnosti

AIM, Sarajevo, 25.04.2000 U sredini velike livade, nedaleko od njihovih kuća, ima kažu jedna čudna gradjevina - ulazi se kroz vrata od frižidera, pa onda kroz okvir od prozorskog krila i onda si pod zemljom, a ima jedan mali prozor... Čuli su da je tu u ratu bio bunker. Njih troje, Ema Goran i Haris, provjeriće šta se krije u tom zdanju i sutra će čitava škola znati kakav su podvih napravili. Krenuli su. Ulaze. Smiju se, zanimljivo je. BUUM! Velika eksplozija zaustavila je, proteklog vikenda, igru troje sarajevskih mališana.

Za Emu, Gorana i Harisa nije bilo spasa - iz dječije želje za avanturom ušli su u neobilježeno minsko polje na bivšoj liniji razdvajanja zaraćenih strana u BiH. P Tragedija se desila na lokalitetu Debelo brd, nadomak samog centra glavnog grada BiH! U vrijeme tragedije, pa i sat -dva iza nje kada je desetogodišnja Ema još davala znakove života, demineri entitetskih Centara za deminiranje bili su nedostupni - oni su već dosta dugo bez posla jer nema novaca (donacija) za deminiranje, a policajci, vatrogasci ili hitna pomoć nisu mogli pomoći jer nemaju geografskih karata BiH sa ucrtanim minskim poljima, a niti jedna od tih službi u BiH ne posjeduje helikopter! ("A i da imaju - šta bi s njim, ko bi se to i iz helikoptera spustio u minsko polje? Ko bi bio kriv ako bi taj čovjek koji se spustio stao na minu i poginuo? Šta bi se desilo ako bi eventualna eksplozija mine oštetila i helikopter ili ga uništila sasvim?", pitao nas je jedan službenik kantonalne policije u Sarajevu kada smo ga upitali da li se eventualno helikopterom iz zraka moglo prići djeci.) U ovom trenutku u BiH helikoptere imaju vojska i SFOR, no ne postoje pisana pravila kada te dvije institucije mogu nekome, pod kojim okolnostima i uslovima posuditi te brze i mobilne letjelice. Da ih je bilo u trenutku eksplozije na Debelom Brdu, djeca ili barem jedno od njih, možda je moglo biti spašeno! Njihove majke sada samo mole da, ako je moguće, njihova djeca budu posljednje žrtve ovih podmuklih ubica.

Tragična priča o pogibiji troje djece ukazuje na stravične posljedice rata koje i danas prijete gradjanima BiH. Ali i to da se u neposrednojh blizini naseljenih sredina, ovaj put samog centra glavnog grada BiH, nalaze ničim obilježena minska polja. U Centru za deminiranje Federacije BiH (Mine Action Centre F BiH - MAC F BiH) prvi odgovor je bio da "ne znaju da li je polje bilo obilježeno, ali da je taj prostor još davno markiran kao miniran i visokorizičan, spremljen je i projekat za deminiranje, samo se čekao donator!", rekao je Ahdin Orahovac, direktor MAC FbiH. "Svi u okolnim kućama znali su da je to minsko polje, očevidci nesreće tvrde da su često opominjali ljude koji bi krenuli prema tom polju... Djeca k'o djeca, neće da slušaju", rekla je službenica u odjelu za deminiranje MAC-a BiH Miroslava Vladisavljević...

"Da je polje bilo markirano djeca bi danas bila živa", tvrdi pak ambasador Jacques Kline specijalni izaslanik generalniog sekretara UN za BiH. Ali: "Mi nemao dovoljno resursa da obilježimo sva minska polja. Nerijetko se desi da upozoravajuća traka kojom ogradimo minsko polje bude pokidana. Imali smo slučajeva kada pojedinci pokidaju traku i njome ograde svoje vikendice kako bi eventualni lopovi pomislili kako su minirane i odustali od pljačke!", odgovara Orahovac. Vladisevljevićeva na to dodaje (valjda samo njoj jasno obrazloženje) da markiranje minskih polja može biti "mač sa dvije oštrice!": "Onda ljudi misle da je samo markirano područje minirano"!?

Upućeni u proces otkrivanja minskih polja i deminiranja vjeruju da se sada širom BiH nalazi vise od 1.000.000 (jedan milion) zaostalih neeksplodiranih mina koje mogu biti aktivne i narednih 50 godina ukoliko ne budu uklonjenje. Takodje tvrde da ih ima po cijeloj BiH, ali da su najgušće rasporedjene u prstenu oko Sarajeva.

"Pogledala sam u krošnju trešnje ispod koje smo prolazili. Bila je puna behara. Meni je srce bilo puno zadovoljstva što sam ponovo na svojoj zemlji, u svojoj bašti, medju mojim lijepim ružama... Posljednje čega se sjećam je da sam rekla: 'Bože, ljepote!" pričala je Asija Kamber koja je nakon eksplozije mine na koju je nagazila ostala bez obje i ruke i noge, i zadobila teške opekotine i dubinske povrede po cijelom tijelu. Ona je nastradala prve poratne 1996. godine. Ove, pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i četiri godine nakon što je otpočeo proces deminiranja, samo u drugoj sedmici aprila, u sarajevske bolnice primljeno je više od deset pacijenata sa povredama od eksplozije mina zaostalih iz rata!

Organizovano deminiranje u BiH počelo je 1996. godine i od tada je očišćeno 1.600.000 kvadratnih metara, a samo prošle godine 600.000 kvadratnih metara. No mine su i dalje posijane duž 14.000 km bivše linije razdvajanja vojski u BiH ili na oko 3.000 kvadratnih kilometara sumnjivog terena. Računa se da u BiH još uvijek ima preko 30.000 minskih polja, a evidentirano i obiljezeno tek 50 do 60 posto! Zapravo, samo se vjeruje da je toliko obilježeno jer se, primjerice, i minsko polje na Debelom Brdu gdje je poginulo troje djece vodilo u ovih navodno označenih 50 do 60 posto.

No, žrtve pokazuju da dosadašnji deminserski rat, nažalost, još uvijek nije dovoljno - protekle zime se, opet u neposrednoj blizini Sarajeva, na bivkoj liniji razdvajanja kod Lapišnice pokrenulo jedno ogromno klizište koje je prijetilo glavnim saobraćajnicama u samom gradu, nekim infrastukturnim objektima i stambenim naseljima. Sanaciju kližišta u tom trenutko bilo je nemoguće započeti jer se unutar kilizišta pokrenulo i tamošnje ogromno minsko polje! Nakon pomjeranja tla bilo je veoma teško ponovo utvrditi gdje se mine nalaze.

Nakon potpisivanja Dejtonskog Mirovnog sporazuma sve vojske u BiH bile su obavezne da predaju zapisnike o minskim poljima. Do sada ih je predato nešto više od 18,5 hiljada, što nije ni pola od očekivanog broja, a i podaci u njima odstupaju od stvarnog stanja čak do 50 posto i najčešće su uradjeni neprofesionalno i vrlo površno, priča Orahovac. Ilustracije radi - u izvještaju o hercegovačkim minskim poljima piše da se "mina nalazi u kamenjaru, pored jedne gomile kamenja"!? Ipak, na osnovu ovih zapisnika i dosadašnjih istraživanja napravljena je geografska karta BiH sa ucrtanim otkrivenim minskim poljima. Ona se svakodnevno osvježava ubilježavanjem novih podataka, tvrdi Vladisavljevićeva. No i pored toga što MAC BiH ima kompeltno odjeljenje koje se bavi isključivo bazom mapa i podataka, tih karata nema kod onih kojima one trebaju.

Što mogu učiniti policajci, vatrogasci, hitna medicinska pomoć... Ilustracije radi (ovdje je riječ samo o kantonu Sarajevo, mada nezvanični podaci govore da je tako i u drugim kantonima) niti jedna od ovih institucija ne posjeduje mape sa ubilježenim minskim poljima. Tako su sarajevski vatrogasci samo prvog vikenda u aprilu gasili čak 17 šumskih požara na prostoru koji je tokom rata bio linija razdvajanja! Srećom niko nije stradao, ali su bili prisiljeni čekati da vatra dodje do utrtih puteva i tek je onda gasili "Mi ne možemo pomoći u deminiranju, ali smo najizloženiji opasnosti od minskih polja. Svojim ljudima sam naredio da ne ulaze u šumu i ne silaze sa puta, neka čekaju da vatra dodje do njih i onda gase...", priča komandant Profesionalne vatrogasne brigade kantona Sarajevo. On podsjeća na još jednu opasnost o kojoj, veli, malo ko razmišlja - nije pravilo da vatra aktivira mine, one najčešće ostaju aktivne i poslije požara.

Policajci takodje nemaju karte sa ucrtanim minskim poljima. Nerijetko se desi da u akcije protiv kriminalaca idu i u područja koja su u ratu bila linija razdvajanja, dakle potencijalno visoko rizična zona. Prošle zime sarajesvka polcija išli je da spasava grupu ljudi koji su bili zatrpani u snijegu, takodjer u blizini nekadašnjih linija razdvajanja. Tražili su, kažu, i u policijskom centru i kod vatrogasaca eventualne zapise i mape o minama, tražili su od Vlade kantona Sarajevo, raspitivali su se nezvanično kod vojske i još ponegdje, ali ništa nisu dobili.

Karte minskih polja izradjuje MAC BiH (dok entitetski MACovi deminiraju i obučavaju, ovaj obavlja logističke poslove - karte, obuka isl.) "Mi karte dajemo svakome ko nam ih zatraži, u traženoj razmjeri i za odredjeno područje, i sve to besplatno. Samo traba da nam ih zatraže", kaže Miroslava Vladisavljević. Na pitanje da li postoji način da se te karte nekim automatizmom šalju vatrogascima, policajcima ili drugim službama koje gradjanima stoje na raspolaganju u urgentnim situacijama - odgovor je "da, ukoliko se oni tako dogovore s nama!" Na ponovno pitanje može li se učiniti išta bez čekanja zvaničnog dogovora jer tada već za mnoge može biti kasno, stiže odgovor Vladisavljevićkinog kolege koji je želio ostati anoniman: "Nisam ni znao da im trebaju"!?, a sama Vladisavljevićeva na isto pitanje odgovara: "To vam je, jeste da nije isto ali je uporedivo, kao kada bi ste rekli dajte svim ljudima sašijte odijela, a mi kažemo da, hoćemo, ali nam prije toga dajte mjere!" Ipak, nezvanično saznajemo da MAC BiH svoje karte redovno dostavlja ambasadama u BiH i stranim humanitarnim organizacijama!

Prema nepotpunim podacima, u BiH je od potpisivanja Dejtona do aprila mjeseca čak 900 ljudi stradalo od zaostalih mina. Izraženo drukčije, to znači da je svaki drugi dan stradala nova žrtva! Istovremeno - 500 deminera je bez posla. Više od stotine dodatnih završilo je i UNHCR-ov kurs za deminere. U MAC-u F BiH tvrde da nemaju novaca, čak ni za traku kojom se, zarad upozorenja, ogradjuje minsko polje ili pak za obilaženje markiranih minskih polja i provjeru da li je "markacija" na mjestu.

U ovoj zemlji u kojoj na oko 3 miliona gradjana dodje oko 1 milion mina, dakle za svakog trećeg po jedna, cijena deminiranja jednog kvadratnog metra spuštena je sa 500 KM na nešto više od 2,5 KM. Krajem prošle godine negdje u okolini Mostara pronadjena mina teška oko 300 kg, zaostala još iz drugog svjetskog rata. "Morate razumjeti mine. Njih su postavljali vojnici koji su činili sve da spriječe i povrijede drugu stranu. Sada kada se zamjeni taj proces i pokuša otkriti gdje su - tesko ih je locirati", pojašnjava jedan deminer. Upravo zbog ovih istina mnoge majke u BiH neutješno su zabrinute, a čini se, nažalost, biće to još dugo!

Rubina ČENGIĆ (AIM Sarajevo)