Kič u službi nacionalista

Pevaljke i nepismeni u stroju za glasanje

AIM, SARAJEVO, 21.04.2000. Zanimljivo je da niko nije primijetio, niko komentarisao, kako se u predizbornoj kampanji i u govorima stranačkih kandidata uopšte ne pominje kultura. Više začuđuje to shvatanje da je normalno što se kultura u govorima političara ne pominje, nego sama činjenica što se o problemima kulture nigdje ne raspravlja - počevši od Predsjedništva države, preko Ministarskog vijeća, pa do svih mogućih parlamenata.

Nekako se čini logičnim da kulturni život i život kulture nije u žiži političkog i društvenog interesovanja, jer su problemi povratka izbjeglih i raseljenih, nezaposlenosti, životnog standarda, ne učinkovitosti sudstva i ne funkcioniranja političkog državnog sistema bitna i goruća pitanja onoga što se zove Bosna i Hercegovina.

A zapravo, stavljajući sasvim po strani kulturu i stvaralaštvo, ovi što vode ovu državu, ovi što se upinju dokazujući da im je Bosna i Hercegovina i pojedinačni narodi u njoj od primarnog značaja, pokazuju da su zaista nekulturni i iskazuju neznanje o suštini jedne društvene tvorevine. A čime će se inače BiH iskazati kao svojevrsna država? Željezarom Zenica, bogatstvom stada stoke krupnog i sitnog zuba, trgovinom čarapa i gaća, uzgajanjem luka i krompira? Naravno, sve nam je to potrebno, ali prema razboritom mišljenju, mi se kao država jedino možemo prepoznati kao ekološki zdrava sredina i kao zemlja u kojoj susreti raznih kultura rađaju i nove, samosvojne oblike i sadržaje.

No, ne bi se sasvim moglo reći da vladajuća politička struktura ne obraća baš nikakvu pažnju kulturi. Ona se iskazuje u dva pravca: u forsiranju spektakla, u trošenju novca za velike priredbe, koje su najčešće na ivici kiča ili su sam kič; i dalje, u insistiranju na vrijednostima kulturnog naslijeđa, svake nacije ponaosob, dokazujući posredno da jedna nacija naspram druge dvije ima bogatije istorijske i kulturne korjene. O kiču kojeg forsiraju moćnici koji imaju pare nije potrebno previše trošiti riječi, jer taj njihov kič je pravo ogledalo fizionomije naših političara, neukih i često primitivnih. Okupljajući oko sebe pjevaljke i one što tancuju, mnogi političari samo pokazuju da se nisu izdigli iz mase, koja je bukvalno nepismena. (Podatak da samo u sarajevskom kantonu ima 80.000 nepismenih stravična je činjenica). Ta ogromna cifra nepismenih i polupismenih glavna je glasačka mašinerija nacionalnih stranaka. I toj masi je najbolje dodvoriti se kičerskim sadržajem, šljokicama i vatrometom, stvarajući tako lažnu sliku ugodnog i blještavog života. Po znanoj šemi da narodu treba dati hljeba i igara, nacionalisti ispunjavaju jedan od tih uzusa - neukusne priredbe, kojima se dodvoravaju masi ogrezloj u boflu. A mnogo je i lakše svirati i pjevati, nego narodu obezbijediti hljeb.

Pored tog shvatanja kulture kao zabave, vodeći nacionalisti veoma promišljeno forsiraju djela iz kulturnog naslijeđa. Razlog tome je na prvom mjestu afirmacija svoje nacije, što nikome ne bi trebalo da smeta, ali u forsiranju svog kulturnog nacionalnog iskaza na račun drugog i drugačijeg, dolazi se do nekritičnog odnosa. Tako se recimo na pozorišnoj sceni pokazuju djela iz nacionalne baštine, a koja sa savremenom publikom teško mogu uspostaviti pravi odnos, jer ih je naprosto vrijeme pregazilo, folklorne i patrijahlane scene imaju samo muzejsku vrijednost. Nije mnogo drugačije ni u književnosti, a o slikarstvu ne treba ni govoriti, jer se ono svodi uglavnom samo na opsluživanje crkava. Kada se nešto na silu forsira, kao što je sada kod nas slučaj sa kulturnim naslijeđem, ono prelazi u svoju suprotnost. Savremena umjetnost nastaje u suprotstavljanju i kritici prošlog, oslanja se na muzejske vrijednosti, ali ih istovremeno dovodi u pitanje. Stoga mnoga od tih djela iz prošlosti pripadaju tamo gdje im je mjesto: u muzej. Ali, naši muzeji nisu otvoreni, pa stara djela nam se pokazuju kao savremena dostignuća, te na taj način sve više idemo u prošlost.

Naš gospodar, sviđalo se to nekome ili ne sviđalo, zapravo je međunarodna zajednica, oličena u OHR-u i njegovom visokom predstavniku. Ti naši upravljači došli su ovdje uglavnom iz civiliziranih zemalja, kulturnih i visoko kultivisanih. I kakav je njihov odnos prema našoj kulturi, prema životu našeg savremenog kulturnog djelovanjać Nikakav. Može to na prvi pogled izgledati neuviđavno s njihove strane, jer kad pomažu u izgradnji porušenih objekata, trude se da uvežu funkcioniranje državnog aparata, još uvijek djeluju i humanitarno, zašto onda kulturu potpuno zanemarujuć Moguće da je odgovor u tome da je kultura jedina djelatnost koja može biti samo naša. Zar stranac može razumjeti koje su potrebe ovdašnjeg pučanstva, onog obrazovanog, za muzikom, poezijom, teatromć Osobitost našeg izraza u umjetnosti na prvom mjestu mi sami možemo ocijeniti, pa tek onda da ga ocijenjuju i drugi. Koji oblici organizovanja u kulturi su nam potrebnić To naši gosti ne znaju i neće da znaju. Mogu nam pomoći samo u tome da nam ovdje dovedu svoje ansamble, svoje umjetnike. Ali itekako imaju interesovanja za ono što se zove zaštita autorskih prava. Zbog sebe, ne zbog nas. Ali i za nas. Ako kod nas ne profunkcionišu zaštite autorskih prava i intelektualne svojine, teško da će nas u Evropskoj zajednici priznati kao dio Evrope.

Ne treba od stranaca tražiti ono što ni mi sami nemamo: koncept kulture. Pošto su naši političari nekulturni, umjetnost smatraju samo kao uveseljivanje publike, teško da ćemo od njih dočekati da smisleno kažu, da predoče šta hoće od kulture. U našim ministarstvima kulture često se čuje da i kultura treba da ide na tržište. Govoreći to zagovaraju oblik vulgarnog kapitalizma, koji ne pije vode ni u najbogatijimi najkapitalističskijim zemljama zapada. Ako pjevanija može da živi od kase, zašto to ne bi mogla i poezija, teatar, filmć Takvo shvatanje kulture neće nas dovesti u Evropu, nego odvesti u daleku prošlost, u nepoznate predjele Azije!

Sead FETAHAGIĆ (AIM, Sarajevo)