Sankcije zbog odugovlačenja privatizacije

Bosanke ekonomske stranputice

AIM, Sarajevo, 20.04.2000 Zbog odugovlačenja sa početkom privatizacije, Federacija BiH se našla pod "tihim" sankcijama međunarodne zajednice, posebno SAD. Kada je konačno počela masovnija prodaja državne imovine u ovom bh. entitetu, protekla dva mjeseca, zbog načina koji se realizuje FBiH bi se mogla suočiti i sa ozbiljnijim, prije svega finansijskim, kažnjavanjem.

Koliko se god, na prvi pogled, ovakav razvoj situacije mogao učiniti apsurdnim, u suštini se radi o logičnom slijedu događaja. Kada je u novembru 1997. godine Parlament FBiH usvojio set privatizacijskih zakona sa definisanim rokovima za pripremu i start privatizacije, u čijoj izradi su aktivno učestvovali i američki eksperti, optimisti a posebno oni među predstavnicima međunarodne zajednice, očekivali su skori prelazak državne imovine u privatne ruke. "Sve će biti gotovo za 18 mjeseci", bili su uvjereni međunarodni eksperti.

Umjesto očekivanog početka privatizacije, uslijedila su beskrajna odlaganja, zbog "tehničkih razloga". Čitav koncept privatizacije počivao je na pretpostavci da će to biti brz i masovan prelazak privrede i banaka iz državnih u privatne ruke. Istovremeno, privatizacija je trebala da posluži i kao najbezbolnije rješenje za "poravnanje dugova" između države i njenih podanika.Dugovi države prema građanima, od starih deviznih štediša, čiji su ulozi u konvertibilnim valutama nestali bez traga još prije raspada Jugoslavije i početka rata u BiH, pripadnicima vojske i policije za neisplaćene plate tokom rata od 1992 pa do 1995.godine, dugovi iz ratnog perioda prema penzionerima, te priznati doprinos svim punoljetnim građanima u stvaranju nekadašnje društvene imovine koja će u privatizaciji preći u privatno vlasništvo, pretvoreni su u privatizacijske certifikate.

Država je bila široke ruke, pa je ukupan iznos privatizacijskih certifikata podijeljenih građanima po svim ovim osnovama dostigao iznos od 15,6 milijardi njemačkim maraka.Tako su stotine hiljada građana FBiH, bez posla, plate, stanova, preko noći postali "papirni" bogataši, jer su u rukama imali certifikate vrijedne desetine hiljada maraka. Nažalost, certifikatima nisu mogli platiti struju, stanarinu, odjeću ili namještaj, jer se certifikati mogu koristiti samo kod otkupa stanova ili za kupovinu poslovnih prostora, preduzeća ili dionica preduzeća.

Utvrđivanje broja vojnika koji su učestvovali u ratu, visina iznosa privatizacijskih certifikata, koji će pripasti svim punoljetnim građanima, kompletiranje ličnih podataka, imena i adresa, formiranje 10 kantonalnih agencija za privatizaciju, trajalo je gotovo dvije godine. Bez ovih priprema nije moglo biti ni govora o početku privatizacije. Menadžeri državnih preduzeća, vlade i agencije za privatizaciju, uljuljkani svojim trenutnim pozicijama koje su im omogućavale da državnom imovinom gazduju kao sa vlastitom, ali bez ikakvih obaveza i odgovornosti, sjedili su skrštenih ruku nadajući se da privatizacija neće tako brzo početi. Mada ih je zakon na to obavezivao, izradu programa privatizacije vlastitih preduzeća, te početnih bilansa, menadžeri su "zaboravili".

Ova idila, u kojoj su aktuelne vlasti svaka dva-tri mjeseca "čvrsto obećavale" donatorima i međunarodnim finansijskim institucijama, da ćer sa privatizacijom početi "koliko sutra", a ovi opet vjerujući im na riječ, i pored verbalnih prijetnji i uslovljavanja, ipak bi na kraju odobravali jedan za drugim kredite i donacije vrijedne desetine miliona dolara, ipak, nije mogla trajati vječito. Sredinom 1999. godine, uz puno pompe, konačno je krenuo otkup stanova te privatizacija prvih malih preduzeća.Ako se zanemare stanovi, tempo kojim se odvijala privatizacija preduzeća u FBiH, bio je takav da bi privatizacija svih državnih preduzeća u ovom bh. entitetu potrajala nekoliko decenija.

Prvi šok uslijedio je pred kraj prošle godine kada je Vlada SAD, izgubivši nerve zbog slušanja neispunujenih obećanja federalnih zvaničnika, suspendovala svoju pomoć za privatizaciju u FBiH. Iza scene nastupio je žestok politički pritisak i nimalo diplomatske diskusije iza zatvorenih vrata između predstavnika međunarodne zajednice i domaćih zvaničnika. Očigledno je ovakav tretman blagotvorno djelovao na procese tranzicije u FBiH i iznenada su se stvari počele micati sa mrtve tačke te se za dva mjeseca pokušalo nadoknaditi sve ono što nije urađeno u protekle dvije godine. Pojavili su se programi privatizacije preduzeća i njihovi početni bilansi, a konačno je utvrđena i lista svih preduzeća koja će preći u privatne ruke. Prodaja malih preduzeća je ubrzana a start "velike privatizacije" najavljen za 15. maj. I dok je domaća vlast sa međunarodnom zajednicom igrala igru "mačke i miša" sa prolongiranjem početka privatizacije, građani koji u međuvremenu nisu mogli praktično iskoristiti svoje privatizacijske certifikate, iskoristili su zakonsku mogućnost prenošenja certifikata te ih počeli prodavati za simbolične iznose u kešu. Na kraju, ponuda je višestruko nadmašila potražnju pa se certifikati danas prodaju za samo tri odsto od svog nominalnog iznosa.

Zbog zakonske obaveze da se u maloj privatizaciji, kod prodaje poslovnih prostora i manjih preduzeća, najmanje 35 odsto cijene mora platiti u gotovini a ostatak može i u certifikatima, većina građana mogla je sama da bude posmatrač bez mogućnosti učešća. Rezultat je da se za državnu imovinu realno vrijednu, recimo 100 hiljada DM, u stvari plaćalo manje od 40 odsto. Jednostavno, obavezni gotovinski dio iznosio je 35 hiljada DM, dok se preostalih 65 hilada DM moglo platiti i privatizacijskim certifikatima.To znači da su se certifikati vrijedni 65 hiljada DM, mogli bez ikakvih problema kupiti za 2.600 DM, pa je kupac efektivno potrošio 37.600 DM u gotovini da bi došao do državne imovine vrijedne 100.000 DM.

Dok su se na ovaj način kupovala mala preduzeća, domaća javnost je gunđala a međunarodna zajednica je to tolerisal vjerujući da je to ipak manje zlo nego dalji ostanak ovih preduzeća u rukama države. Kada je nedavno na međunarodnom tenderu, 51 odsto kapitala sarajevskog hotela "Holiday Inn", procijenjenog na 24 miliona DM prodato za 15 miliona maraka lokalnom biznismenu, pri čemu je samo gotovo 10 miliona DM plaćeno privatizacijskim certifikatima, predstavnici međunarodne zajednice reagovali su žestoko.

Od ambasadora SAD, EU, predstavnika MMF-a, Svjetske banke, te drugih međunarodnih organizacija i institucija prisutnih u BiH, svi odreda su osporili ovakav način prodaje državne imovine, optuživši domaću vlast da nije učinila dovoljno kako bi privukla potencijalne strane investitore da se uključe u proces privatizacije. Za predstavnike međunarodne zajednice, problem nije toliko u privatizaciji jednog sarajevskog hotela, koliko u bojazni da bi se isti recept mogao upotrijebiti i kod privatizacije ostalih malobrojnih profitabilnih domaćih firmi, što znači da bi iz igre bili izbačeni strani investitori a bliskost sa aktuelnom vlašću bila nenadoknadivo preimućstvo. U tom slučaju BiH bi se mogla naći u nezavidnoj ekonomskoj situaciji. Donacije se rapidno smanjuju a izostanak stranih investicija doveo bi do potpunog ekonomskog kolapsa u zemlji. Objašnjenje koje su ponudili prozvani domaći akteri, zasnivalo se na tvrdnji da je sve urađeno u skladu sa važećim domaćim zakonima u čijem kreiranju su aktivno učestvovali i predstavnici međunarodne zajednice.

Nastojeći da amortizuju pritisak međunarodne zajednice, domaći zvaničnici su doveli u pitanje i svoje zalaganje za vladavinu prava. Mada je čitava prodaja većinskog dijela kapitala u hotelu "Holiday Inn" , kako sami tvrde, bila u skladu sa zakonima, uvođenje u posjed novog vlasnika je "zamrznuto", dok se ne "izvrši provjera u javnosti". Ako je već sve bilo zakonito, onda se ovakvim potezom krši zakonsko pravo novog vlasnika da raspolaže svojom privatnom imovinom, a potencijalnim stranim investitorima se šalje nedvosmislena poruka da je aktuelna vlast iznad zakona koje je sama donijela. U takvoj situaciji dolazak stranih investitora postaje još manje izvjestan, a ekonomski oporavak BiH i njeno oslobađanje od ovisnosti od donacija postaje sve dalje.

Dražen SIMIĆ (AIM Sarajevo)