Povratak Srba i protesti Hrvata

Aim, Zagreb, 14.4.2000.

Nedavna blokada autoputa Zagreb - Lipovac (nekoć poznatog kao autocesta Zagreb - Beograd) koju je organiziralo novo čelništvo Zajednica prognanika Hrvatske prvo je oštrije upozorenje hrvatskoj Vladi na najavu nove politike prema povratku izbjeglih Srba. Iako je blokada prometa formalno objašnjena prosvjedom što će Ministarstvo graditeljstva i obnove ove godine raspolagati s manje novca nego prošle, iz istupa pojedinih čelnika Zajednice prognanika - koji su često predstavljali glasnogovornika tvrde struje HDZ-a - dâ se nazrijeti kako je u pozadini te, ali i sličnih akcija koje se najavljuju, zapravo iskazan otpor prema povratku izbjeglih hrvatskih Srba. Zbog činjenice da je na nedavnoj donatorskoj konferenciji Pakta o stabilnosti Hrvatskoj odobreno 55 milijuna dolara kao pomoć za projekt povratka 16 i pol tisuća Srba, iz pojedinih krugova prognaničke organizacije, ali i u Saboru od ponekih zastupnika do jučer vladajućeg HDZ-a, zna se čuti kako su Srbi ponovno favorizirani i kako je međunarodna zajednica sklona financirati samo njihov povratak.

Vruć krumpir povratka Srba koji su iz Hrvatske izbjegli nakon vojnih akcija "Bljesak" i "Oluja" u svibnju, odnosno kolovozu 1995. našao se u rukama Vlade Ivice Račana, koja je svjesna da pitanje povratka izbjeglih Srba, kooperativnost s Haškim sudom za ratne zločine i opća demokratizacija društva uvjetuju ostvarenje jednog od predizbornih obećanja sada vladajuće koalicije: da će Hrvatsku uvesti u euroatlanske integracije, koje simboliziraju NATO i Europska unija. No, da baš ništa od ta tri zadatka neće ići lako, pokazala je prognanička blokada autoceste, velike demonstracije pred veleposlanstvom SAD nakon izricanja presude haškom zatočeniku Tihomiru Blaškiću i nevjerojatna trapavost prilikom smjenjivanja glavnog urednika Hrvatske televizije, Obrada Kosovca.

Povratak hrvatskih Srba za Vladu Ivice Račana predstavljat će velik problem ne samo zbog najavljenih novih, još žešćih akcija Zajednice prognanika, čiji novi šef, Josip Kompanović, predstavlja mnogo radikalniju verziju ranijeg predsjednika Mate Šimića, već i zbog mogućeg otpora u sredinama u koje se Srbi trebaju vratiti. Vrlo razumno vodstvo male općine Voćin u zapadnoj Slavoniji, za razliku od nekih drugih sredina, pozdravlja najavljeno ulaganje međunarodne zajednice u obnovu srpskih kuća, smatrajući kako jedna osposobljena kuća često može riješiti i dva problema. Ta je općina, poput Đulovca ili Pakraca, napućena Hrvatima koji su došli s Kosova i koji su se uselili u prazne srpske kuće. Obnove li se njihove kuće, smatraju u Voćinu, ostat će više novca za popravak kuća koje je kupila Agencija za otkup određenih nekretnina (imovine onih Srba koji su trajno odlučili otići iz Hrvatske), pa će raznim zamjenama i Hrvati lakše doći do trajnog krova nad glavom. Kad je zimus u Đulovcu trebala biti deložirana jedna obitelj Hrvata s Kosova, ustalo je cijelo selo i umalo je došlo do nemilih scena, pa je deložacija odgođena. No, sudske se odluke ne mogu odlagati unedogled i ne budu li se u međuvremenu tražila odgovarajuća rješenja, napetost između Srba povratnika i doseljenika Hrvata ili pak hrvatskih starosjedilaca, mogla bi izazvati buru. U Voćinu taj će se problem riješiti lakše - Mato Štimac, načelnik i Tomislav Boban, tajnik tamošnje općine, kažu da je do sada stiglo 30-ak zahtjeva za povratak. No, u Đulovcu ih je 500, a u pakračkom području čak tisuću! Ondje će trebati mnogo umješnosti i takta da najavljeni povratak Srba ne izazove neželjene incidente, koji bi u pitanje mogli dovesti cijeli projekt što ga financijski podržava međunarodna zajednica.

Srpski povratnici u neka od sela voćinske općine s kojima smo razgovarali ovih dana tvrde da s Hrvatima, kako onim doseljenim, tako i sa starosjediocima nemaju nikakvih problema. No, njihov je broj za sada neznatan i svojim povratkom nisu ugrozili ničije pravo na smještaj, ali deložacije bi takvu sliku mogle umnogome promijeniti. Pogotovo bi dramatično stanje moglo nastati u urbanim sredinama, poput Pakraca ili Vukovara, gdje bi želja za zaposlenjem u uvjetima kada se na svako radno mjesto javljaju stotine nezaposlenih, mogla postaviti uvijek eksplozivna pitanja - zašto je posao dobio baš Hrvat ili zašto je radno mjesto dodijeljeno Srbinu.

Možda je upravo ta činjenica ujedinila hrvatske i srpske lokalne čelnike u Vukovaru da se dogovore o jednom iznimno važnom pitanju čije bi uspješno rješavanje itekako moglo pomoći tamošnjim Hrvatima, ali i Srbima, da lakše i bolje žive. Gradonačelnik Vukovara Vladimir Štengl ne krije svoje zadovoljstvo što je ideja o donošenju zakona o Vukovaru objeručke prihvaćena i od čelništva tamošnjih Srba. Zakon bi naime gradu Vukovaru mogao osigurati stanovite povlastice, u vidu carinskih i poreznih olakšica i odobravanja povoljnih kredita za malu privredu. Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, i Vojislav Stanimirović, predsjednik SDSS-a u tome vide šansu za oživljenje gospodarskih aktivnosti u cijelom Podunavlju, dok Miloš Vojnović, predsjednik Zajedničkog vijeća općina kaže kako "bez obzira na visinu dosadašnjih ulaganja, ona nisu bila dovoljno, jer obnova grada ne ide tempom koji je bio očekivan", pa bi zakonska rješenja prilike u Vukovaru mogla bitno popraviti.

Za projekt Zakona o Vukovaru tamošnji su čelnici dobili potporu predsjednika Hrvatskog državnog sabora Zlatka Tomčića, a ideju je, u razgovoru s gradonačelnikom Štenglom, ovih dana podržao i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Zakon bi se u saborskoj proceduri trebao naći početkom lipnja, dakle prije ljetnog raspusta. Iako Štengl ne želi govoriti o konkretnim rješenjima novog zakona budući da je sve još u izradi, kaže kako bi njegovo usvajanje bitno pospješilo gospodarski razvoj Vukovara, jednog od hrvatskih rekordera po broju nezaposlenih. To bi i značajno ubrzalo povratak, jer sama obnova kuća nema smisla ako ljudi kojima su one namijenjene nemaju gdje i raditi. Bez obzira na velika zvona kojima je bivša HDZ-ova vlast nastojala razglasiti svoje velike uspjehe u obnovi i povratku prognanika, u Vukovar se vratila jedva trećina od 20 tisuća njegovih protjeranih žitelja. Uništeno gospodarstvo i nemogućnost zapošljavanja ne mogu biti stimulans za povratak, a naročito činjenica da odluka o povratku znači i gubitak prognaničkih prava, odnosno kakve takve novčane pomoći. No, ideja o posebnom zakonu za Vukovar već je naišla i na nepovoljne odjeke drugih, u ratu također stradalih sredina. I ta bi područja htjela svoj dio državnog kolača, što je razumljivo, no isto je tako jasno da je Vukovaru ta pomoć najpotrebnija. Ipak, začuđujuće je da se donošenju Zakona o Vukovaru protive i mjesta unutar vukovarsko-srijemske županije, bojeći se da bi na taj način ostala uskraćena. Ta je bojazan, međutim, lišena svake osnove jer bi gospodarski zamah Vukovara, grada koji je pred rat snažno vukao prosperitet cijelog Podunavlja, zasigurno pomogla i njegovoj okolini.

Hrvatska Vlada morat će vući brze i pametne poteze kako bi uskladila očekivanja međunarodne zajednice o bržem povratku Srba i istodobno zadovoljila potrebe hrvatskih prognanika. Za sada joj to baš ne ide od ruke, ali ideje kakva je Zakon o Vukovaru - kojeg su jednodušno podržali tamošnji Hrvati, ali i Srbi, mogla bi biti matrica na kojoj bi valjalo graditi novu filozofiju međunacionalne tolerancije.

Drago Hedl