Usvajanje djece u BiH

Nema razlike izmedju domaćih i stranih usvajatelja

AIM, SARAJEVO, 12.04.2000. Tridesetogodišnja novinarka S.Š. iz Banja Luke ovih dana ne šalje svoje izvještaje u sarajevsku centralu svg medija. Izneneda je otišla na trudničko bolovanje. Naime, naša kolegica i njen suprug jedan su od rijetkih parova koji su nakon višegodišnjeg nastojanja uspjeli usvojiti bebu od svega par mjeseci, odnosno postati njeni legalni staratelji. Istovremeno dobrostojeća obitelj iz Francuskinje već godinama "obija pragove" be-ha institucija u želji da usvoje dijete iz Bosne i Hercegovine. Nadajući se da će se njihova želja ostvariti, uporna Parižanka nekoliko posljednjih mjeseci intenzivno uči bosanski jezik kako bi sa "svojim djetetom" mogla govoriti na njegovom maternjem jeziku.

Neposredno poslije rata ovdašnji, ali i strani mediji, objavljivali su potresne i ne baš uvijek provjerene priče kako se na desetine dijece iz BiH nalazi po domovima zapadnoevropskih obitelji bez prethodnog odobrenja zvaničnih vlasti ove zemlje. Danas se, bar sudeći po AIMovom istraživanju, unosi reda i u ovo vrlo osjetljivo pitanje usvajanja djece. To prije što je BiH jedna od rijetkih zemalja u svijetu koja dozvoljava usvajanje i u slučaju da su budući roditelji stranci, odnosno da nisu državljani niti pak žive u BiH, a što je dozvoljeno tek prije izvjesnog vremena.

Odgovore ko i pod kojim uvjetima danas može usvojiti djete u BiH, potražili smo u nadležnim institucijama. Procedura usvajanja je ista i za strance i za bh. državljane - zahtjev se podnosi Centru za socijalni rad za koji se pretpostavlja da na brizi ima dijete koje podliježe osnovnim zakonskim odrednicama o usvajanju. Zahtjev podrazumijeva podnošenje svih dokaza o podobnosti za usvojitelja: izvodi iz knjige rodjenih, uvjerenje o državljanstvu, uvjerenje da se ne vodi krivični postupak, o nekažnjavanju, o materijalnoj situaciji... Centri za socijalni rad, takodjer, prikupljaju dokaze o tome da potencijalni usvajatelj nije ranije bio roditelj, da mu nije oduzeto roditeljsko pravo, istražuje socijalno i materijalno stanje. Važno je, ističe se ovdje, da buduća porodica ne bude ni pretjerano bogata ni siromašna. Jedina razlika je što se, kada su u pitanju stranci, ova socijalna anamneza traži od organa zemlje iz koje dolazi usvajatelj.

Sam proces usvajanja nema odredjeno vrijeme trajanja. Ukoliko Centri za socijalni rad imaju u evidenciji dijete za usvajanje, onda cijeli proces ide znatno brže, ali samo usvajanje je u potpunosti u nadležnosti Centara za socijalni rad koji djeluju u opštinama. Centri istovremeno mogu medjusobno kontaktirati i razmjenjivati informacije o tome da li na evidenciji imaju dijete za usvajanje ili potencijalnog usvajatelja. Može se desiti da odmah odgovore da nemaju djece na evidenciji za usvajanje, ali kako praksa pokazuje, nema tog usvajatelja koji odustane nakon prvog odbijanja - pojedini čekaju i godinama.

Nakon prikupljanja kompletne analize, Centar zahtjev prosljedjuje ministarstvu za socijalnu brigu, koje u saradnji sa ministarstvom unutrašnjih poslova provjeri sve podatke i izda konačnu saglasnost. Princip ostaje isti čak i ako strani zainteresovani usvajatelj nudi izuzetno povoljne uvjete života za dijete.

Tokom 1999. bh. državljani su podnijeli 141 zahtjev za usvajanje, a stranci 18. (Od potpisivanja Dačtonskog mirovnog sporazuma za BiH, u F BiH samo ovdašnji državljani podnijeli su 367 zahtjeva za usvajanje). Prošle godine stranci su usvojili četvoro djece iz BiH. U isto vrijeme u centrima za socijalni rad postoji više od stotinu zahtjeva za usvajanje, podnose ih i državljani BiH i stranci. U ovom trenutku u centrima za socijalni rad širom F BiH na evidenciji za usvajanje postoji 44 djece. S druge strane, pak, samo u Federaciji BiH u ovom trenutku postoji 2.934 djeteta bez roditeljskog staranja!

Djecom bez roditeljskog staranja smatraju se djeca bez oba roditelja, djeca nepoznatih roditelja, sa roditeljima lišenim roditeljskih prava, roditelja spriječenih da vrše roditeljsku dužnost i djeca napuštena od roditelja. Iza ovih "grubih" definicija obično se kriju teški socijalni sudski ili medicinski slučajevi, tužne ljudske sudbine nesretnih roditelja i djece koja ostaju sama.

Djecu koja u BiH ostaju bez roditelja ili roditeljskog staranja, kakav god razlog za to bio, preuzimaju ili najbliže srodničke porodice, ili starateljske porodice ili ustanove za brigu o djeci bez roditeljskog staranja. Zbrinjavanje u srodničke porodice je najpovoljnije rješenje jer dijete ostaje u okviru svoje porodice. Starateljske porodice su one koje na vlastiti zahtjev preko centra za socijalni rad dobivaju djecu na brigu i staranje do punoljetstva (do napunjenih 18 godina). Za to vrijeme starateljske porodice dobivaju novčanu pomoć i brinu o djetetu uz superviziju centara za socijalni rad. Nadoknada koju ove porodice dobivaju je izmedju 400 i 500 KM, što je otprilike cijena koštanja djeteta i u ustanovi za brigu o djeci. Ali, kaže Adila Hadžić, stručni saradnik Ureda za socijalnu brigu pri Vladi F BiH, stvarna cijena brige o djetetu je objektivno mnogo veća. Zapravo, nadoknada je u nadležnosti kanotnalnih vlasti i njena visina nadoknade zavisi od finansijske moći kantona. Opšti je dojam da se nakon rata teži ka tome da što više djece bude zbrinuto u srodničkim i starateljskim porodicama, jer je to adekvatnije i povoljnije za samu djecu, ali i jeftinije.

Ipak, veliki je broj djece smješten u institucije. Na području Federacije BiH ima ih šest - u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Medjugorju i Gradačcu. U njima se nalazi 481 dijete. O ovim ustanovama brine se Federalno ministarstvo za socijalnu politiku, a u njima se zbrinjavaju djeca do punoljetstva, odnosno do potpunog osamostavljivanja. Osim ovih šest ustanova postoje i druge sa istom namjenom - darovane neposredno nakon rata od raznih donatora: "SOS Kinderdorf " selo u Sarajevu i Gračanici, "Selo mira" fondacije Rudolf Walter u Turijama kod Lukavca i dom "Most" u Zenici (Norveška narodna pomoć). U ovim specijalizovanim ustanovama zbrinuto je 331 dijete.

"Potpuno usvajanje moguće je samo za djecu do pet godina i to onu koja su bez roditelja. Po aktuelnim zakonima u F BiH djecu mogu usvajati isključivo državljani BiH, osim u izuzetnim slučajevima kada se usvajanje odobrava i strancima, odnosno kada se iscrpe sve druge mogućnosti u okviru kojih bi dijete ostalo u BiH: srodnička porodica, hraniteljska, smještaj u ustanove. Kako za AIM pojašnjava pravnica iz pomenutog Vladinog ureda Sadmira Čajo, i po konvenciji o pravima djeteta, ono ima pravo da raste u okruženju u kom je rodjeno, ima pravo na svoj jezik, ime, odrednice porijekla... Za samu proceduru usvajanja nadležni su centri za socijalni rad koji prvo ispituju da li dijete ispunjava zakonom predvidjene uslove. Naime, dijete bez roditeljskog staranja koje živi u srodničkoj porodici, koja je u tom slučaju i starateljska, ne može biti usvojeno ukoliko se ta porodica ne slaže. Dalje, postoje dvije vrste usvojenja - potpuno, isključivo za djecu do 5 godina starosti i nepotpuno, koje je moguće za djecu do 18 godina starosti: "Kod potpunog usvojenja brišu se veze sa biološkim roditeljima i srodnicima, u matičnu knjigu rodjenih se usvajatelji upisuju kao roditelji, a kod nepotpuno usvojene djece u napomeni u rodnom listu upisuje se ime usvajatelja i zadržavaju se nasljedno-pravni odnosi sa biološkim roditeljima", kaže Čajo, uz napomenu da usvajatelji sami naznače koju vrstu usvajanja žele.

Iako je BiH, dakle, promijenila svoju regulativu i dozvolila da i strani državljani imaju slična prava kao i potenijalni budući roditelji iz BiH, ovdje se i dalje vode rasprave o moralnosti takve odluke. Pogotovu što je religija postala vrlo bitnom stvari u odredjivanju života ovdašnje djece, te se kao jedan od zahtjeva za buduće usvajatelje predlaže i odgovarajuća vjerska pripadnost usvajatelja.

Rubina ČENGIĆ (AIM, Sarajevo)