Uzbuna na odjelu za Hrvatske studije

Aim, Zagreb, 11.4.2000.

Početkom devedesetih godina kada je Hrvatsku tresao veliki nacionalni boom, skupina hrvatskih naučenjaka nacionalne provenijencije detektirala je potrebu za osnivanjem studija za tzv. hrvatsku nacionalnu elitu. Hrvatski je akademski prostor tako školske godine 1992/93 obogaćen za dvosemestralni Sveučilišni komparativni studij hrvatske filozofije i društva, koji je potom već naredne akademske godine izrastao u redoviti četverogodišnji studij zvučnoga znanstvenog naziva: Hrvatski studiji. Veliki je dio sveučilišne javnosti, ovdje je u prvom redu riječ o profesorima sa zagrebačkog Filozofskog odnosnog Fakulteta političkih znanosti, osnivanje Hrvatskih studija smatrao znanstveno bespotrebnim budući da je programska koncepcija rečenih studija dobrano plagirala programe gore navedenih fakulteta. Međutim, čini se da jednom dijelu studentske populacije nisu smetale ocjene o Hrvatskim studijima kao pukoj Tuđmanovoj ideološkoj školi, budući da su se upustili u podvig dobivanja indeksa na dotičnim studijima. Nisu im, budući se nisu javno očitavali, smetale ni pritužbe kolega i profesora s Filozofskog i Fakulteta političkih znanosti, da se zbog Hrvatskih studija smanjuju upisne kvote, ali i novčana sredstva tim fakultetima. Tada su se studenti Hrvatskih studija doimali poprilično nezainteresirani da bi se uključili u sveučilišnu polemiku takve vrste. Može se komotno reći da je upravo zahvaljujući takvom njihovom autističnom držanju fantomska institucija od milja nazvana Studia Croatica samo dobila opravdanje za osmogodišnje uzurpiranje, ali i degradiranje hrvatskog sveučilišnog prostora.

Danas kada hadezeovske političke mecene jedva uspijevaju spriječiti raspad vlastite stranke, uspaničeni bivši skrbnici: studenti i čelni ljudi Hrvatskih studija šalju S.O.S signale za spas svog akademskog Titanica. Šira je hrvatska javnost, eto, doživjela i umijeće govorenja studenata Hrvatskih studija. Dužnost obraćanja javnosti na sebe je preuzela, kako to hijerarhija nalaže, njihova predsjednica Studentskog zbora, Svjetlana Miletić. Studentica se Miletić, naime, opširnim pismom obratila "poštovanim čitateljicama i čitateljima" Jutarnjeg lista, da se glas studenata HS-a čuje. Tako nadobudna studentica apelira hrvatskoj javnosti kako je nedopustivo ukinuti sporne studije, jer bi se njihovim ukidanjem "u pitanje dovela pravovaljanost diplome koju je ta institucija izdala", preko stotinjak studenata.

U svom pismu Svjetlana Miletić opisuje sve pozitivne inovacije kojima su Hrvatski studiji obogatili visoko-školski nacionalni segment društva. Priznaje ona, doduše, kako joj je zajedno sa preostalih dvije tisuće studenta - koliko ih trenutno ima na Hrvatskim studijima - žao što nisu zauzeli nikakav stav kad ih se u javnosti predstavljalo kao hadezeovski projekt. No, "da smo doista hadezeovska večernja škola" kaže gospođica Miletić, "zar bismo sada trebali razbijati glavu zbog svojeg opstanka?". U situaciji kada Hrvatska demokratska zajednica razbija glavu zbog vlastitog opstanka, ovakva izjava rečene studentice ne samo da je neuvjerljiva, već je krajnje naivna.

Svoj začin ovoj sveučilišnoj zavrzlami dodali su i roditelji uznemirenih studenata, na čelu sa iskusnim sindikalistom Nikom Gunjinom. A gospodin je Gunjina, sukladno svojoj dobro poznatoj ulozi HDZ-ovog borca za prava poniženih i uvrijeđenih, zahtjev za ukidanjem Hrvatskih studija ocijenio kao: "najobičniji terorizam skupine ljudi kojoj je cilj razaranje hrvatskih visokoškolskih institucija". Terorističku bi skupinu u ovom slučaju, prema Gunjininoj logici, činila nekolicina profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta - Ivo Goldstein, Vesna Pusić, Hotimir Burger, Lino Veljak - koja se već osam godina ukazuje na političku pozadinu osnivanja Hrvatskih studija. Gunjinine fiks-terorističke ideje o razaranju "hrvatskih visokoškolskih institucija" demantira činjenica da problematični studiji, kako kaže ministar znanosti i tehnologije Hrvoje Kraljević, "nisu osnovani potpuno u skladu sa Zakonom o visokim učilištima".

Činjenica da je rektor zagrebačkog Sveučilišta Branko Jeren u prosincu prošle godine odbio zahtjev vodećih ljudi HS-a da se ustroje kao samostalna pravna osoba, uvelike je odredila kako tijek bučne rasprave, tako i sudbinu same ustanove. Jer da je kojim slučajem odluka bila drukčija opstojnost ove Tuđmanove tvorevine teško da bi se dovela u pitanje. Dakle, s legalne strane problem Hrvatskih studija može se riješiti samo na način da ih se ukine. Međutim, srž cijelog problema nije institucija sama za sebe, već dvije tisuće studenata kojima je, izgleda, odjednom postalo jasno kako ih je netko dobro izigrao, i kako su zapravo bili ono što danas glasno odbijaju biti - "žrtve političkih previranja".

Problem "tužnih studentskih sudbina" na Hrvatskim studijima koji će zbog upitnog statusa matične obrazovne ustanove u budućnosti imati problema sa zaposlenjem rezultat je, prije svega, pristanka tih dvije tisuće studenata da budu pokusni kunići u eksperimentu koji je imao za cilj kloniranje hadezeovskih ljudi. Jer kako, inače, racionalno objasniti postojanje studija na kojem se studira samo hrvatska sociologija, ili samo hrvatska filozofija, ili kao vrhunac ludosti hrvatsku psihologiju?! Zanimljivo je napomenuti da isti ti studenti koji su u vrijeme Tuđmanovog režima ponizno pristajali da im se znanstveno obrazovanje politički diktira, danas zamjeraju novoj vlasti u osobi ministra znanosti i tehnologije da se kod problema njihove obrazovne ustanove "koncentrira na političko karakteriziranje umjesto da u javnosti nudi program i viziju vraćanja autonomije Sveučilištu i izbacivanja politike sa sveučilišnih institucija".

Na kraju cijele ove priče potrebo je istaknuti da Hrvatski studiji nemaju niti jedan argument - osim dva nedovoljna: moderne strukture interdisciplinarnog biranja kolegija i bodovnog modela ocjenjivanja - koji bi opravdao i, u krajnjoj liniji podržao, njihovo postojanje. Dok, pak, njihovi oponenti imaju cijeli arsenal argumenata protiv njihova opstanka, pred kojima sva objašnjenja i sve "nesretne studentske sudbine" gube i smisao i legitimitet. Prisjetimo se samo najupečatljivijih - Hrvatski su studiji osnovani protuzakonito, a veliki je broj profesora izbjegao odgovarajuću znanstveno-nastavnu proceduru. Ove se studije favoriziralo na način da su im se odobravale veće upisne kvote, nego sličnim studijima na Filozofskom i Fakultetu političkih znanosti. Unatoč, kako sami kažu, nepovlaštenom i lošijem položaju unutar hrvatske sveučilišne zajednice, Hrvatski su studiji svojim studentima priskrbili najkvalitetnije profesore i znanstvenike. Na koji im je način to pošlo za rukom postaje jasno nakon izjave ministra Kraljevića koji kaže kako su se na tzv. "nepovlaštenim" Hrvatskim studijima predavačima isplaćivali honorari čak tri puta veći od prosječnih profesorskih honorara na sličnim fakultetima.

Izvjesno je, međutim, da studenti Hrvatskih studija bez obzira na njihove patetične, i možda doista tragične, sudbine neće završiti na ulici. Kvalitetu i znanje, koje su, kako sami ističu stekli na spornim studijima, vjerojatno će imati prilike pokazati i/ili dokazati na fakultetima kojima su osam godina bili nelojalna konkurencija. Kakav će biti krajnji ishod ove sramotne znanstveno-obrazovne drame možda najbolje svjedoče riječi jednog od članova Povjerenstva za Hrvatske studije, Vladimira Kolesarića - profesora psihologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji je otvoreno rekao kako će ukidanje Hrvatskih studija nalikovati "stečaju tajkunske firme".

Na koncu se ne bi bilo zgorega prisjetiti riječi jednoga od tvoraca Hrvatskih studija, profesora Zvonka Lerotića, koji je na samom početku ove sporne sveučilišne avanture, kritičarima svoga pothvata poručio: "Vi ste imali svoju partijsku školu, a sad je red da i mi imamo svoju". No, kako to obično biva sudbine političkih škola teško izbjegnu sudbinu partije čiji su izravni ili neizravni produkt bile. Stoga ne čudi činjenica da nakon pada HDZ-a, počinju padati i njegove akademske katedrale čistoga hrvatskoga uma.

Ivana Erceg