Sukobi u novoj vlasti

Aim, Zagreb, 10.4.2000.

Ja sam najneinformiraniji čovjek u ovoj državi. Ovu nevjerojatnu tvrdnju iznijeo je prije nekoliko dana novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić i na sebi svojstven način - uvijek "u glavu", nikada stereotipno - pustio u javnost još jednu političku aferu koja se kuha u vrhu nove hrvatske vlasti. Mesić tvrdi da ga Račanova Vlada sustavno marginalizira pa i potcjenjuje, te da iza toga stoji namjera da se njegove ovlasti, nasljeđene od Tuđmana, ne samo smanje, nego i sasvim ukinu. On sam bio bi pretvoren u kancelarijski "fikus" - zaključio je Mesić, kojeg je javnost prvi put imala prilike vidjeti kako gubi dobro raspoloženje i svoj uobičajeni humor pretvara u gorki cinizam. Novog šefa države posebno je razljutilo što je Vlada, ne upoznavši ga da se na tome išta radi, pripremila dva zakonska prijedloga koji bitno ograničavaju paket ovlasti koje ulaze u ingerenciju predsjednika države i u parlamentarnim sistemima za koji se opredjelila nova vladajuća garnitura (vojska, policija, diplomacija).

Poslije će Račan pokušati ispraviti dojam kako se Mesiću radilo iza leđa i za jednog od radnih ručkova uručio mu je tekstove tih dvaju zakonskih prijedloga. No, Mesić je time samo dobio novi razlog za gnjev, jer je u tim prijedlozima stajalo da bi on bio zapovjednik Hrvatske vojske samo u ratu, dok bi mu se oduzelo pravo imenovanja šefova obavještajnih službi i ono se svelo samo na "kontrolu" tih službi. Ovim su stranke vladajuće koalicije preuzele na sebe upliv na vojsku i policiju znatno iznad one koja proizlazi iz načelno općeprihvaćenog stava o depolitizaciji tih državnih službi.

Ta je koalicija, naime, striktno stranački koncipirana, i to počev od Vlade, koja je "politička", što će reći da u njoj sjede čelni ili dočelni ljudi svih šest stranaka nekadašnjeg opozicijskog bloka, a takva su i ministarstva ključnih resora, koja su podjelile dvije najveće stranke koalicije na vlasti (Račanov SDP preuzeo je kontrolu nad policijom i vansjkim poslovima, a Budišin HSLS dobio je u miraz ministarstvo vojske). U takvoj situaciji, jedino Mesić figurira kao klasičan nestranački subjekt, čije ovlasti u kadroviranju vojskom i policijom ne izazivaju primisli o strančarenju, jer je odmah nakon pobjede na predsjedničkim izborima istupio iz svoje stranke (male Hrvatske narodne atranke, koja u njegovom političkom uzletu ionako nije imala praktički nikakvu ulogu).

Vidjevši da se protiv njega pokrenuo snažan stranački mlin kojem se dugoročno teško može oduprijeti, Mesić je posegnuo za onim gdje je on jači - obratio se izravno javnosti, preko medija, koji još nisu dobili čvrstu stranačku profilaciju, i u kojima se on uvijek bolje snalazio od čelnih ljudi vladajuće koalicije i same Vlade. Tako je najprije dao intervju Hrvatskoj televiziji, u kojoj je iznio već spomenutu šok-tvrdnju da je potpuno neinformiran o ključnim zbivanjima u zemlji, ili preciznije da ga se svjesno drži po strani od tih zbivanja. Primam, kazao je, samo podatke obavještajnih službi o, naprimjer, kretanju vojske u Crnoj Gori, a o svemu drugome ne dobivam nikakve informacije.

Uvrijeđeni šef države tvrdi da sve to ne može biti slučajno, jer se vodeći ljudi dviju glavnih stranaka u Vladi, SDP-a i HSLS-a, ni sada ne mogu pomiriti s porazom njihovog kandidata (Dražen Budiša) i njegovom pobjedom. Zato me se želi "ukloniti", rekao je, i to je najteža optužba koja je dosad iznesena na račun Vlade iz redova same koalicije šest stranaka koje danas vladaju Hrvatskom. Zbog toga je premijer Račan na posebnoj sjednici Vlade posvećenoj otvorenim pitanjima malo stišao tonove i rekao da između njega i Mesića nema nikakvih razlika osim onih uobičajenih u pristupu rješavanja problema.

Ali, za Račana je manje-više uobičajeno da se ovako ponaša, tj. da svaki problem nastoji zataškati pepelom umirujućih riječi. Ali, to u ovom slučaju nije značilo mnogo jer se osnovano sumnja da kao njegovi trbuhozborci istupaju njegov zamjenik u Vladi Goran Granić (HSLS) te potpredsjednik Sabora i njegov stranački kolega Zdravko Tomac. A njih dvojica nisu pokazali nimalo želje za obzirnošću. Naprotiv, gotovo su se specijalizirali za stalno podbadanje pa i omalovažavanje netom ustoličenog šefa države, proglašavajući, recimo Budišu "moralnim pobjednikom" predsjedničkih izbora (na što je Mesić sarkastično pitao je li on onda "nemoralni" pobjednik), ili izjavljujući da je protokol koji je pratio Mesićev odlazak i povratak iz Sarajeva gotovo isto tako "besmislen" kao onaj cirkus koji je priređivao Tuđman.

Na ovo su Mesiću preskočili u pomoć i neki mediji koji inače slove kao provladini (Jutarnji list), što je bjelodano pokazivalo da se u Vladinim atacima na nj sada stvarno prevršilo svaku mjeru. Štoviše, njegovi kritičari pokazali su i određenu dozu zadrte tuposti, što se recimo vidjelo nekoliko dana poslije kada je Granićev kolega i ministar obrane Jozo Radoš priredio za ministra obrane Federacije BiH ceremonijal dočeka koji se ništa nije razlikovao od onog Mesićevog. Štoviše, Mesić se u međuvremenu revoltirano odrekao svih protokolarnih šljokica i u Makedoniju otputovao ispraćen samo od nekolicine najbližih suradnika. Tako je u hrvatskom državnom protokolu došlo otprilike do onakve zbrke kakva nastaje kada basnopisci odluče ispremiješati uloge careva i konjušara.

Rasrđeni Mesić je osim demonstrativne banalizacije protokola šefa države i izravno odgovorio svojim dežurnim kritičarima, Graniću i Tomcu. Neka mi ta gospoda, izjavio je za tjednik Globus, ne šalju više poruke preko novina nego neka se, ako imaju nekih primjedbi, obrate predsjedniku Vlade Račanu, odnosno predsjedniku Sabora Tomčiću. Ovim su Tomac i Granić spušteni na razinu potporučnika koji se nemaju što obraćati generalu ako se prije toga nisu javili kapetanu ili majoru. No, ni to nije sve, jer je nakon toga slijedio još razorniji protuudar, iako Mesić iza njega formalno nije stajao. U tjedniku Nacional pojavio se tekst koji, pozivajući se na izvore bliske predsjedniku države, tvrdi da je Mesić spreman čak smijeniti Račana ako Vlada nastavi smanjivati njegove ovlasti. To prevedeno znači da će Mesić izaći iz sporazuma o demontaži "polupredsjedničkog" sistema kakav je izgrađen za Tuđmanovog vremena, i baš primjenom njegovih ovlasti tuči svoje nelojalne konkurente iz vladajuće koalicije.

Naravno, ništa od toga nije javno izrečeno, suprotno Mesić je izjavio da nema ništa s tekstom u Nacionalu, te da on nema namjeru nikoga smjenjivati. Razjareni Račan, koji je tekst u Nacionalu shvatio kao neku vrstu svilenog udara, nije se naravno mogao upustiti u to da dokazuje kako to nije točno. Da je to učinio lako bi bilo dokazati da i on ima svoje trbuhozborce u nekim drugim tjednicima i dnevnicima, a takva vrsta svađe očerupala bi njegov image tobože ozbiljnog i principjelnog političara koji se ne koristi zakulisnim sredstvima. Zato je radije progutao tu vruću knedlu i čak izjavom da bi po njegovom osobnom mišljenju Mesić trebao ostati vrhovni zapovjednik vojske, ponudio neku vrstu nepotpisanog remija.

Ali, barem još nekoliko mjeseci koliko će po općim procjenama trajati ustavno preustrojavanje najviših tijela državne vlasti, ove napetosti sigurno će ostati. One, uostalom, odražavaju mnogo dublje razlike između Mesića i Račana, jer je prvi zagovornik bržih i radikalnijih promjena, a to Račanu nikada nije bilo svojstveno.

Marinko Čulić