Repotaža: Povratak Bošnjaka u Kopače

Banjaluka, 6. april 2000. (AIM)

Samo što je zora progledala, napunila se kafanica u Srpskom Goraždu, pored Drine, i tražilo 'ladno pivce za živce'. Istina, srpski gosti u
kafani imali su razlog da taj dan počnu s pivom, da - kako ih savjetova konobar - ne vide ono što će se desiti narednih sati. Ono što koliko prije godinu dana nisu ni slutili, a prije 6-7 godina ni sanjali u najružnijem snu: da će jednog dana u "svom" Srpskom Goraždu, iz svoje avlije, gledati kako se Bošnjaci vraćaju u svoje avlije, da će onda ponovo biti prve komšije... "K'o da smo se četiri godine grudvali, a ne krvavo ratovali!" - ote se jednom srpskom starcu, dok su dolje, ulicom, promicali "domaći" i međunarodni policajci i vojnici.

Došli američki marinci, italijanski karabinjeri, fransucki žandari, britanski specijalci, pa još neki Singapurci, Nepalci, Portugalci... Trebalo je, jel', taj dan biti na oprezu! Dan, kada je Dejton trebao polagati svoj najteži ispit na istoku Bosne, tamo, pored Drine, gde je
tokom bosanskog rata niklo stotine i stotine grobova, u pepeo pretvoreno hiljade kuća, sa svojih ognjišta pobjeglo oko sto hiljada ljudi... Tamo gdje je bilo "krvi do koljena" i tamo gdje i danas većina Srba na pomen riječi "povratak" odgovara sa "nikad", a 'Bošnjaka' sa "mora svako na svoje".

Dok su tog jutra Srbi u Srpskom Goraždu ispijali pivu, četrdesetak Bošnjaka, predratnih žitelja Srpskog Goražda, pakovali su stvari u "šatorskom naselju" na administrativnoj međi između dva Goražda. Isto su podigli prošle jeseni u znak protesta što im "domaća" i međunarodna zajednica ne omogućavaju povratak u svoje predratne domove. "Idemo kući, našoj kući, i nećemo je nikad više napuštati!", govorili su uglas.
Par kilometara dalje, u zgradi Skupštine opštine Srpsko Goražde, gotovo grobna tišina, koju bi s vremena na vrijeme zaparala poneka psovka, više upućena na srpske, nego na Bošnjačke adrese. Gradonačelnik, Ljubomir Đurić i sekretar Opštine, Milenko Lasica nemoćno su širili ruke u znak priznanja da su ih - kako rekoše - u najgorem poratnom danu na istoku Republike Srpske "svi ostavili na cjedilu".

"Danas ovde nema nikoga od ministara niti predstavnika vlade Republike Srpske. Mi smo tražili pomoć, ukazivali na opasnosti koje prijete svim Srbima, pa i Srbima u Srbiji, ako se Muslimani vrate u Srpsko Goražde i nastave dalje, prema Višegradu,Dobrunu,Priboju...Međutim, sve je svaljeno na naša leđa", reče tog jutra Ljubomir Đurić.

Negde ispred deset časova Bošnjaci su, posle šest godina čekanja,
krenuli kući. Pratilo ih je nekoliko džipova sa italijanskim karabinjerima, a pored puta, ozbiljniji od smrti i naoružani do zuba, brojni pripadnici SFOR-a. Polovina kolone zaustavila se skoro u samom centru Srpskog Goražda, ispred kuće Ćamila Okovića, koji se nalazi na privremenom radu u Austriji, ali je pristao da svoju kuću privremeno ustupi na korišćenje bližim rođacima. Iz njegove kuće prethodno se iselila porodica Srbina, Marjana Mutlaka.

Povratnike je zvanično dočekao jedan visoki predstavnik MUP-a Republike Srpske, ali i mrki pogledi budućeg srpskog komšiluka i još dvadesetak stanovnika Srpskog Goražda. Dok se srpski oficir rukovao sa povratnicima, sa obližnje prodavnice iznenada se začuše zvuci pesme: "Oj vojvodo Sinđeliću". Povratnici, međutim, nisu bacili ni pogled na srpski komšiluk. "Ja sam ovdje došao da zauvek ostanem. Danas je moj drugi rođendan... Izvadiću ličnu kartu Republike Srpske... Pa, dobro, odazvaću se i na poziv na mobiliczaciju", govorio je Ejub Bardak, povratnik, pogledavajući u prilično oštećenu kuću. "Ovo je moj drugi rođendan. Ovo je moj najlepši dan u životu... Jednom sam odavde otiš'o, ali više neću nikad", pričao je Alija Šogolj.

Već poslije nekoliko trenutaka povratnici su počeli raspremati unutrašnjost kuće u kojoj je bila potpuno uništena elektro i vodovodna instalacija. U jednom trenutku, na terasu se pomoli Mina Šogolj, držeći u ruci staru jugoslovensku, crvenu novčanicu od sto dinara. "Ene, šta sam našla. Ovo je para našeg voljenog druga Tita. Ostavio mi neko da me obraduje?! E, baš mu 'vala, čuvajuću je i uramiti, da se sjećam ove moje sreće, koju želim i mojim komšijama - sijala je Mina, ali ne i njena prva komšinka, Novka Jeremić. "Šta je, Mino, šta pričaš?! Ja sam došla u Goražde da vidim svoju kuću i psovali ste mi majku srpsku i četničku...", povika Novka, a Mina nestade u unutrašnjosti kuće. "Eto, bolan, kako se završi naš rat!" - ote se jednom starijem Srbinu, posmatraču sa magistrale. Čovek do njega pljunu na zemlju: "Ja sam gazdi moje kuće, onom Senadu iz škole, rek'o da mi ne dolazi dok sam živ. Ako služajno dođe, jedan će poginuti".

U kasetofon na prozoru obližnje prodavnice stavljena je nova kaseta - sa pesmama o Draži. Ispred prodavnice nema ko u ruci nije držao flašu pive u jednoj, a cigaretu u drugoj ruci.

Bilo je lijepo vrijeme, pravi proljećni dan, i srpski komšiluk je izneo napolje veliki sto i postavio ga tik uz komšijsku tarabu. Ubrzo je stigla i kafica, pa rakija "kruška", obavezna piva, da bi poslije nekoliko tura Srbi iznenada ogladnjeli...I, šta će za jelo, nego, odlučiše, pečenu prasetinu. "Ja častim prase, ti Sretene uzmi pivo, a ti Radoje spremi ražanj", organizovli se Srbi, kao i komšije, u susjednoj avliji, koji su već dogonili nameštaj, posebno ističući velike šarene ćilime. "Daj nož, daj nož da ga zakoljem!", iznenada povika neko u srpskoj avliji, tačnije u dvorištu kuće u kojoj stanuje porodica Nebojše Jeremića. Nekoliko starijih Bošnjaka pogledaše preko plota i, sigurno ne znajući još o čemu se radi, primakoše se italijanskim karabinjerima.

"Daj nož da ga sredim, da mu grkljan isčupam!", prijeteći je ponavljao Srbin u bradi, dok su mu njegovi prijatelji prinosili bijelog prasca. I, dok je prasac skičao Srbi, civili sa magistrale, plakali su od smeha, policajci Republike Srpske takođe nisu izdržali. Smješkali se i neki strani vojnici i policajci, a neki, malo tamnoputiji, prijekorno gledali prema srpskoj avliji. Kada je nesretni prasac skoro promukao, Srbi su konačno našli nož, a onda mu brutalno uzeli skalp, pa uređivali za ražanj. Neko htjede da baci nogice preko ograde, u komšiluk, ali ga ostali odvratiše od namere. "Nemoj, Ćiro, naljutiće se komšije. Znaš kakvi su oni, odmah pomisle da ih mrzimo",smije se Nebojša.

Međutim, i u avliji povratnika - veselo. Stiže ručak iz Goražda. Azim Oković protestuje što nema pive. Prisutni poslanici u parlamentu Republike Srpske, Tarik Sadobić i Nedžad Šašivarević,umiruju Azima. Potom pričaju novinarima, ističu potrebu uzajamnog poštovanja i uvjerenje da će vrijeme "učiniti sve drugo".

"Ja sam sanjao da će Goražde biti naše, a ono ispade, em Goražde osta Muslimanima, em nam uzimaju i naše Srpsko Goražde... A poklali su ovde petnaest mladih ljudi... I kako sad čovek da bude pametan?", gunđa Miodrag Krsmanović. "Neka ga, ajde, neću ga dirati u onoj kući, ali ned'o mu Bog da ja sjedim u kafani, a da on uđe!", pretio je Milisav i pokazivao na Ramiza, bivšeg kolegu iz goraždanske "Pobjede".

Poslije ručka i kraćeg predaha povratnici su nastavili sa useljavanjem i čišćenjem svog dvorišta, dok je iz susjednog dvorišta krenula živa muzika: "...Sve su straže, sve su straže, đenerala Draže..." Sad, da li od umora, ili zbog nečeg drugog, u vrijeme dok je srpski komšiluk mezetio vruću prasetinu, povratnici su se povukli u unutrašnjost svog novog konačišta i pripremali se za - rekoše ranije - svoj najlepši san u poslednjih šest godina.

Zoran Tmušić (AIM)