Problemi dvosmjernog povratka

Aim, Zagreb, 5.4.2000.

Na upravo završenoj donatorskoj konferenciji Pakta o stabilnosti, Hrvatska je za projekt povratka 16.500 izbjeglica, mahom građana srpske nacionalnosti, dobila sva sredstva koja je zatražila - punih 55 milijuna dolara! To je više nego jasan znak da međunarodna zajednica podržava novu hrvatsku vladu, ali isto tako, nedvosmislen signal da želi vidjeti Hrvatsku kao multikulturnu i multietničku zemlju koja će predstavljati primjer cijeloj jugoistočnoj Evropi. S tim sredstvima, kako je planirano, bit će moguće obnoviti 6500 stambenih jedinica različitog stupnja oštećenja, na cijelom području Hrvatske odakle je stanovništvo, u različitim fazama rata, bilo prinuđeno odlaziti, pa će time - barem djelomično - biti anulirana politika bivše hrvatske vlade koja je povratak otvoreno opstruirala a obnova kuća povratnicima nije ni dolazila u obzir. Paralelno s tim procesom, u Bosnu i Hercegovinu trebalo bi se vratiti 7500 izbjeglih Hrvata koji danas žive u Hrvatskoj, a žele se vratiti, kako na područje Republike Srpske, tako i u Federaciju. U oba pravca, povratnici će se vraćati u aranžmanu iste organizacije, UNHCR-a. Planovi, projekti i popisi ljudi koji će sudjelovati u organiziranom kolektivnom povratku, privode se kraju i početkom proljeća započet će realizacija projekta povratka.

Novi hrvatski premijer Ivica Račan već je u jednoj od svojih nastupnih izjava pozvao izbjegle Srbe na povratak jamčeći im jednakopravnost kao i ukidanje svih zakona koji sadrže diskriminativne odredbe. Isti je poziv odaslao i predsjednik Republike, Stipe Mesić, a kako iza njih stoji čvrsta parlamentarna većina i značajna većina ukupnog biračkog tijela u Hrvatskoj, jasno je da - na najvišoj razini - neće biti problema s procesom povratka u Hrvatsku. Hrvatska je u tom pogledu doista doživjela kopernikanski obrat. U Banja Luci je, uz američki blagoslov, potpisan i sporazum s Republikom Srpskom, pa ni tamo neće biti otpora povratku. No, to ne znači da će sve ići glatko. Upravo suprotno, problemi su već započeli i to na onoj razini koja će biti možda i odlučujuća za uspjeh cijele zamisli, dakle na terenu. Već sada se vidi da će novi hrvatski državni vrh morati savladati bar četiri vrste ozbiljnih prepreka. S jedne strane, otpor povratku daju lokalni organi vlasti.

Mile Čančar, načelnik općine Plitivička jezera, otvoreno je izjavio da se ne slaže sa novim zakonskim propisima prema kojima bi bilo potrebno deložirati prognanike iz Bosne koji su danas smješteni u privatne kuće Srba iz Hrvatske. "Neću više tako razgovarati - sami deložirajte, i gotovo", poručio je Čančar državnom vrhu, uz konstataciju kako su i on i izbjeglice iz Bosne zapravo izigrani jer im je godinama obećavano da će dobiti imovinu kojom danas raspolažu, a sad se sve promijenilo. Deklarativno doista jest, no zasad je minimalan broj povratnika uspio uči u svoje kuće, premda se na terenu već dijele rješenja o vraćanju imovine stvarnim vlasnicima. "Sjećam se kao da je jučer bilo kad su mi poslali dvanaest autobusa s izbjeglim bosanskim Hrvatima i naredili - smjesti ih. Sad naređuju - izmjesti ih. Ma, neću."

U Korenicu, koja spada pod Čančarov djelokrug rada, doseljeno je oko 400 obitelji, iz Hrvatske i Bosne, i njihova sudbina zasad je neizvjesna. I tu nastaje drugi težak problem. Kako će, naime, Srbi povratnici sigurno dobiti nazad svoju privatnu imovinu, izbjegle će bosanske Hrvate biti potrebno negdje smjestiti. Oni, međutim, u većini žele ostati u Hrvatskoj ili, točnije rečeno, ne žele natrag u Bosnu, kako u Republiku Srpsku tako ni u Federaciju. "Ako ćemo se seliti ići ćemo kamo mi hoćemo a ne kuda nam kažu" tvrdi u Novom listu predsjednik udruge bosanskih Hrvata, Drago Božić. "Mi nismo šahovske figure. Pa kad u Bosni i ne bi bilo straha za goli život, od čega bismo tamo živjeli, gdje bismo radili kad su ljudi već i prije rata bili gladni? Ne može nama nitko govoriti o blagostanju u Bosni kad nitko od nas ne pozna bolje situaciju tamo. Neka ide Picula u Banja Luku, i neka tamo kaže da je Hrvat" kaže jedan korenički banjalučanin u splitskom Feralu, dodajući kako se država "kurvinski postavila".

Istu formulu bosanski Hrvati iskazuju i na Kordunu. "Tuđman nas je udomio no Picula nas neće vraćati u Bosnu", kaže Milko Valjan, prognanik iz Vareša koji danas živi u Krnjaku. "U Hrvatskoj smo stvorili novi život, djeca nam idu u školu i imamo barem nekakvu egzistenciju, a u Bosni nam se ne nudi ništa osim progona i maltretiranja. Znam da je na podučju moje općine ubijeno osam povratnika a ubijen je i moj ratni zapovjednik Jozo Leutar. I nitko nakon tog ubojstva nije ništa poduzeo. Stoga vas pitam, tko se normalan može tamo vratiti?" U susjednoj općini Vojnić, od 2000 bosanskih Hrvata, također skoro nitko ne pomišlja na povratak. Petnaestak staraca bi se vratilo - ako se stvore uvjeti. Načelnik općine Vojnić, Marijan Slavica, tvrdi ipak da će se za sve naći zadovoljavajuće rješenje: privatno vlasništvo je svetinja, tvrdi on, pa će biti vraćeno a bosanski će Hrvati dobiti kuće jer je državna agencija otkupila dovoljan broj da smjesti sve one koji žele ostati u njima. U Okučane u zapadnoj Slavoniji vratilo bi se 1600 Srba, većina predratnog broja, ali oni imaju isti problem - njihove su kuće zauzete.

Problem sigurnosti - kako subjektivnog osjećaja, tako i objektivnih pokazatelja - imaju kako bosanski Hrvati, tako i izbjegli Srbi. Nedavno je, naime, jedan povratnik srpske nacionalnosti ubijen na otoku Viru pored Zadra, a ubijena je i jedna starica u zapadnoj Slavoniji, što su bili jasni signali povratnicima, i to, kako se čini, vrlo efikasni signali. Prema procjenama dr Lina Veljaka, potpredsjednika Akcije socijaldemokrata Hrvatske, u Hrvatsku se namjerava vratiti najviše trećina izbjeglih Srba. Veljak je, naime, razgovarao s predstavnicima pedesetak izbjegličkih organizacija, i to onih koje stimuliraju povratak. "Kod jednih se radi o činjenici da se ne mogu pomiriti s položajem nacionalne manjine, a kod drugih prevladava uvjerenje da je Ivica Račan izdajnik a Stipe Mesić rušitelj Jugoslavije, pa ne vjeruju obećanjima nove vlasti" kaže Veljak. Uz to, strah ali i paranoju pojačavaju i emisari srpskog režima, kao i oni u Hrvatskoj koji još uvijek žele očuvati rezultate etničkog čišćenja.

Tako je nedavno Borislav Mikelić u Beogradu zatražio "povratak Srba u Ustav", "davanje političke autonomije", isl, što je jasna provokacija, čiji je cilj stvaranje dodatnog animoziteta prema Srbima u Hrvatskoj i otežavanje uvjeta povratka. Slične ideje zagovaraju i Petar Đodan i Boris Martinović u Banja Luci, koji zahtijevaju od Stipe Mesića odlazak u glinsku crkvu i poklonjenje žrtvama ustaškog terora, pa vodeći "računa" o mrtvima namjerno zaboravljaju žive. "Spomenute izjave imaju za cilj onemogućiti ili usporiti povratak izbjeglica, a u svakom slučaju zasmetati mu koliko god je moguće" suglasan je i Veljak. "Teško je reći koliko je takva politika ukorijenjena među samim izbjeglicama, no ona i dalje uživa snažnu podršku službenog Beograda. Nastojanja koja idu za sprečavanjem povratka, za njegovim otežavanjem, za širenjem negativnog imagea u Hrvatskoj, dio je politike sporazuma u Karađorđevu, politike kontinuiteta, dogovorenog rata i dogovorene razmjene stanovništva. To je nastavak dogovora Milošević Tuđman i tu se, naprosto, vraćaju dugovi partnerima u Hrvatskoj koji su danas u poziciji poraženih snaga. Oni, unatoč političke promjene, žele spriječiti povratak normalnih izbjeglica a s druge strane idu za provociranjem sukoba, kako bi izazvali nestabilnost i dali pomoć ponovnom uspostavljanju partnerskih odnosa. Oni su, naravno, mogući jedino tako da u Hrvatskoj na vlast dođe HDZ ili HSP, premda su te stranke - verbalno najintenzivnije antisrpske. No bratstvo i jedinstvo koje se kovalo u Kiseljaku, za vrijeme rata, kada je nafta razmjenjivana za oružje, to bratstvo hrvatskih i srpskih ekstremista ostaje na razini provedbene politike.

Veljak smatra da je šteta što se nova vlada nije oglasila osudom ubojstava u Viru i zapadnoj Slavoniji, koja su bila politički motivirana, ali smatra da proces povratka time ipak neće biti bitno narušen. "Mislim da je važnije što se čini nego što se govori" kaže Veljak. "Vezano uz povratak, smatram izvanredno važnim što bržu promjenu zakona koji sadrže diskriminirajuće odredbe, a s druge strane, uklanjanje onih pojedinaca iz tijela lokalne samouprave ili državne uprave koji i dalje vrše diskriminaciju. Vrlo je važno i ono što je nedavno obećao predstavnik MVP-a, pomoćnik ministra Joško Paro. On tvrdi da će svaki povratnik u razumnom roku dobiti informaciju da li se nalazi na popisu ljudi koji se sumnjiče za djela koja ne podliježu oprostu, čime bi se onemogućilo da se šikaniraju ljudi bez razloga." Načelnike općina koji ne žele provoditi zakon, treba zamijeniti povjerenicima, tvrdi Veljak.

Imovina, strah i opstrukcija lokalnih organa vlasti - tri glavne zapreke u procesu povratka - problem su koji Račanova vlada mora riješiti što prije, kako bi dokazala svoj kredibilitet međunarodnoj zajednici, koja, kako je više puta rečeno, traži djela a ne riječi. Zasad, vlada se ponaša razmjerno komotno, dosta oportunistički i radi nezadovoljavajućom brzinom, ne samo u slučaju povratka prognanika. Za promjene i uklanjanje prepreka ostalo je najviše dva mjeseca. Hoće li Račan uspjeti u tome?

Boris Rašeta