Izborne prognoze: Povratak otpisanih u RS

Nacionalisti imaju dobre šanse da se vrate zahvaljujući neuspješnom reformističkom eksperimentu u RS, iza koga stoje međunarodna zajednica i stranke okrnjene koalicije Sloga

Banjaluka, 3. april 2000. (AIM)

Lokalni izbori u Republici Srpskoj, kao i oni prethodni (parlamentarni i opštinski iz 1997. godine) ponudiće odgovore na neka pitanja, koja se gomilaju u posljednje dvije godine. Ali, više od toga, ti izbori nametnuće nova pitanja, od kojih prosto zavisi sudbina RS. Prije svega, ništa tako dobro kao izbori neće odgovoriti na pitanje dvogodišnjeg reformističkog angažmana međunarodne zajednice u RS, niti će nešto tako efikasno otvoriti nova pitanja kao postizborna strategija stranaca u RS.

Ali, krenimo redom. Mnogo više od prethodnih izbora, koji su ličili na nacionalne plebiscite, ovi će proteći u ratu nacionalista i reformista za prevlast unutar svake od nacionalnih grupa. Međutim, simetrija prema kojoj će kod Bošnjaka i Hrvata vjerovatno doći do daljeg osipanja biračkog tijela nacionalističkih stranaka HDZ i SDA, najvjerovatnije će biti narušena.

Naime, gotovo sve predizborne ankete govore da će SDP po prvi put biti dostojan izborni takmac Aliji Izetbegoviću, da HDZ više neće biti stranka čiji broj glasača će pouzdano svjedočiti o broju punoljetnih Hrvata u BiH, ali da će SDS ne samo zadržati pozicije unutar srpskog biračkog tijela nego će ih, po svoj prilici, i poboljšati. Znači li to da su Srbi pet godina po završetku rata ostali veći nacionalisti nego Bošnjaci i Hrvati? Naravno da ne. Radi se o tome da je vlast u oba entiteta i sve tri nacionalne grupe duboko kompromitovana. Problem je, medutim, što je kod Bošnjaka i Hrvata kompromitovana nacionalistička vlast, koja je bez obzira na to što još uvek vlada i što će najvjerovatnije vladati i poslije ovih izbora, potpisivanjem mirovnog sporazuma u Dejtonu otvorila proces svog laganog odlaska. Kod Srba, za to vrijeme, nacionalisti imaju dobre šanse da se vrate zahvaljujući jednom u osnovi neuspješnom reformističkom eksperimentu u RS, iza koga stoje medunarodna zajednica i stranke okrnjene koalicije Sloga sa svojim novoradikalskim i monarhističkim pratiocima.

Zato će izbori, po svoj prilici, pokazati najveći demokratski neuspjeh srpskih reformista, koji su najodgovorniji što su, dvije godine se boreći za vlast, zaboravili da se bore za demokratsku vlast, što će reći za birače. Umesto toga, dvije godine Dodikove vladavine dovelo je do tako čvrste podjele srpskog biračkog tijela da neće biti velikih šetnji birača iz reformističkog u nacionalni tabor, još manje u suprotnom pravcu. Zato će se najveća borba voditi za pregrupisavanje unutar tabora, odakle će kod reformista kao najjači definitivno isplivati Milorad Dodik sa svojom Strankom nezavisnih socijaldemokrata.

SNSD ILI KAKO OTETI OD PRIJATELJA: Kada se glasanje završi, Milorad Dodik će najvjerovatnije reći kako njegova stranka nikada nije tako dobro prošla na nekim izborima. I, naravno, biće u pravu, doduše tek pošto je u najboljem postkomunističkom maniru od vlade napravio izborni štab. Problem bi mogao nastati, međutim, kada Dodik sabere odakle su mu došli glasovi i kada vidi da su to glasovi koje je preoteo svojim političkim prijateljima, Biljani Plavšić, prije svih. Zašto? Zato što se Dodikov pristup političkim protivnicima svodio na plašenje, a političkim konvertitima iz SDS-a na podmićivanje. Tako je bilo lakše, ali je logičnije bilo obratno. Jednako kao što su trojica njegovih gorila, tukući banjalučke navijače, više uradili za Dragana Čavića nego što su za (Čavića) uradili sopstveni roditelji.

Ukoliko od Dodika SDS očekuje još pomoći poslije bruke sa navijačima, ostale su mu još samo dvije stvari: da zapali banjalučko porodilište, ili da u pola dana na Gospodskoj opljačka poštara sa penzijama.

SNS ILI IGRALI SU SAMO JEDNO LJETO: Uspjeh Biljane Plavšić prije dvije godine sastojao se u vrlo logičnoj činjenici da je dijapazon njenog nacionalno-prozapadnog političkog govora bio toliko širok da se obraćala većem broju birača nego ijedna druga stranka u RS. Ali vremena se mijenjaju: sav njen nacionalizam potrošen je u podršci Dodiku, sva njena priča o Zapadu potrošila se na antikomunizmu, koji se kod Srba nije primao čak ni kada je bilo komunista. Zato joj nije preostalo drugo nego da Mladena Ivanića, optužuje za saradnju sa JUL-om i da smjenjuje ministra pravosuđa Milana Trbojevića i tako pravi sedmodnevnu antikorupcionašku kampanju, računajući da je preostao neko ko ju je po tome zapamtio. Ali, Plavšićeva će teško zadržati birače: oni koji su se za protekle dvije godine razočarali u zapadnu demokratiju vratiće glasove SDS-u, oni kojima se ta demokratija osladila nemaju mnogo razloga da ne glasaju za Dodika kao izvorniju varijantu, onima koji još vjeruju da je oboje moguće tu je nekompromitovani Mladen Ivanić.

SOCIJALISTI ILI DVANAEST I PET: Da imaju normalno biračko tijelo, kao što ga nemaju, socijalisti bi poslije svega što ih je snašlo posljednjih mjeseci uspjeli da zadrže jedino birače za koje su kandidati porodično vezani. Ovako, još imaju čemu da se nadaju: vršnjaci Živka Radišića, njegovatelji tekovina NOB-e, nosioci kozaračkog sindroma, čitaoci Politike i zagovornici teorije da je Milošević jedini nepokoreni svjetski lider - a takvih u RS ima bar 200 hiljada (tražiti ih na spisku penzionog fonda) - svakako su veoma zadovoljni što je Radišić rasčistio sa Dodikom i "lopovima" u sopstvenim redovima. Ako se odbije da su socijalisti svoj vrhunac imali prije dvije godine, da im birači znaju za mortalitet, ali ne i za natalitet i da u Banjaluci definitivno nikome nije jasno za koga da glasa ako mu je Radišić na srcu, tada se može predvidjeti da će zadržati glavninu svog biračkog korpusa, ali da je definitivno riječ o partiji u laganom padu.

SDS ILI SJEDI I PUSTI DRUGE DA RADE: Valja još samo sačekati da Dragan Kalinić poslijne izbora trijumfalno saopšti kako je njegova partija prije dvije godine sama sišla s vlasti i sačuvala se od najkompromitantnijeg perioda vladavine Republikom Srpskom. Naravno, ne treba mu vjerovati, tim prije što Dodik nije učinio gotovo ništa prema strancima što ne bi morao i SDS. Ali, urađeno je urađeno. SDS-u ne treba vjerovati ni da se ozbiljno reformisao: u prvi plan partije iskočili su "mladi lavovi" u koje Dodik nije želio ili nije mogao da investira. Sve što je SDS, poslije perioda svoje strahovlade, reformisao napravili su mu svojim glupostima prijatelji iz Sloge i braća iz radikala. Zato će, pored svojih glasova, Kalinić iza sebe imati i radikalske, ali i dio onih nacionalnih birača Sloge koji nisu čuli kako je Ivanić napravio stranku. U svakom slučaju, SDS neće ponovo postati jedina srpska partija sa kojom se isplati imati posla, ali poslije lokalnih izbora, ako Ričard Holbruk ne ispuni svoje obećanje, a Dodik svoje želje, eto SDS-a u punoj snazi.

RADIKALI ILI SAMOUBISTVO IZ ZASJEDE: Nikola Poplašen 8. aprila neće postati "prvi gerilac u okupiranoj Evropi" iako stoji takvo obećanje prvog do njega Mirka Blagojevića. Radikali su tako svoju priču sa izborima završili i jedini smisao te partije jeste u osnivanju komitskog odreda od onih koji neće svoje glasove dati "izdajničkom" SDS-u ili sekte političkih samoubica, što mu dođe na isto. Elem, radikali, kako je krenulo, jedino mogu da se iz političkih rubrika premjeste u crnu hroniku, a tamo će se o izborima govoriti sve manje.

PDP ILI MALA BILJANA: Stranka Mladena Ivanića stupila je na scenu u idelano vrijeme, upravo kada je normalnom svijetu u RS već počelo da se gadi opredjeljivanje izmedu zakrvljenih "patriota" i "demokrata". Zbog toga njegova pozicija liči na onu u kojoj se prije dvije godine našla Biljana Plavšić: Ivanić ne protivreči sebi ni kada u Banjaluci govori o reformama, ni kada u radikalskom Ugljeviku priča da su Poplašena otjerali Srbi, a ne stranci ili kada na esdeesovskim Palama priča o ekonomskoj zapostavljenosti istoka RS. Riječju, Ivanićeva šansa sastoji se u tome što je jedini nekompromitovan proteklim periodom, što je jedini nenačet sukobima.

Istovremeno, to je i njegova mana: onaj ko za sve ove godine u politici nije uspio kod Srba da se ukalja taj mora debelo da se potrudi i da ubijedi birače da uopšte postoji. U svakom slučaju, Ivanića će biti mnogo više nego što mu neprijatelji proriču i mnogo manje nego što bi željeli oni koji vjeruju da bi se njegovom pobjedom sukobi u RS završili.

OSTALI ILI BIĆE ZA SVE: Izborni sistem će, naravno, dozvoliti malim strankama da uđu sa ponekim odborničkim mjestom u opštine. Prednost će imati one koje su regionalno organizovane poput bijeljinskih demokrata, partije Predraga Radića ili Sloginih radikala, koji će se opet ovajditi od Poplašena, jer će narod, kad ih vidi na listi, povjerovati kako su im sveci ipak vratili Nikolu uinat svijetu i razumu. Naravno, Bošnjaci dolaze po svojih dvadeset odsto glasova, gdje će Lagumdžijin SDP još malo da otkine od Izetbegovića. Tu je i možda svih desetak odsto nevažećih listića, koji su napravljeni u maniru nagradne križaljke. Dakle, bez rješenja.

Na kraju, biće to samo lokalni izbori, što će reći trka za start na republičkim. Ali, poslije lokalnih izbora mnogi bi savezi u parlamentu mogli pući i mnogi bi se mogli napraviti. U tome je njihov glavni smisao.

Željko Cvijanović (AIM)