Inicijative predsjednika Mesića

Aim, Zagreb, 28.3.2000.

Frenetičan doček koji su Sarajlije priredile novom hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću pokazuje da sveopća skepsa koju je donijelo ratno i postratno stradavanje nije uništila jednu gotovo djetinju crtu ovdašnjih ljudi. Sa samo jednom-dvije obične riječi od njih se može kupiti gotovo beskrajno povjerenje, a stari šarmer Mesić u tome je uvijek bio majstor, i samo je trebalo pričekati da se velike populističke šarže malo umore ili maknu da bi se on žovijalno ušetao na njihovo mjesto.

Uostalom, slično je prošao, iako s puno manje emotivne pjene, i njegov posjet Ljubljani dan-dva prije. Ondje su on i Milan Kučan dali toliko obećavajućih izjava o rješavanju otvorenih pitanja između dvije zemlje, da su ga kod kuće odmah dočekale ljute kritike desnih stranaka kako previše žuri u otopljavanju odnosa s tim hladnim Slovencima. Ne bi bilo čudo da se poslije posjeta Bosni i Hercegovini ove primjedbe opet čuju, pa i da budu osjetno glasnije. Mesić je, naime, posebno senzibiliziran za BiH, na tome je gradio i veliki dio kampanje na nedavnim predsjedničkim izborima, a na tome se napokon i razišao s Tuđmanom u proljeće 1994. godine.

Utoliko je njegov odlazak u BiH imao izrazito simboličko značenje, jer je prvi put u svojstvu šefa države posjetio zemlju čija cjelovitost i neovisnost predstavljaju možda i čvorišnu točku njegovih političkih nazora. Ujedno, to je bio i prvi dolazak jednog državnika iz Bosni susjednih država koji nju izrijekom tretira kao "prijateljsku" zemlju, kako je Mesić izjavio polijećiću sa zagrebačkog aerodroma. Doduše, s razlogom bi trebalo pitati što bi od ove ljubavi između Mesića i Bosne bilo da je avion tom prilikom polijetao ne u Sarajevo nego u Mostar. Ali, odgovor ne mora biti nužno odrečan.

Za razliku od drugih lidera hrvatske vladajuće koalicije, Mesić voli ići na nesigurno i otvarati pitanja koja nisu uvijek sazrela u konvencionalnom političkom smislu. Uostalom, iz nekih meritornih kuloarskih indiskrecija razabire se da su teklići Ante Jelavića već kontaktirali s Mesićem, svjesni da još uvijek vladajući HDZ BiH na neki način mora držati priključak na političke promjene u Hrvatskoj. Zbog toga je Jelavić kontaktirao s čelnicima tadašnje hrvatske opozicije i prije izbora, s tim da mu Mesić zbog radikalne "antihercegovačke" retorike i sasvim slabog političkog rejtinga tada nije bio u prvom planu.

Sada se, međutim, baš Mesić čini kao idealna kombinacija, nudeći se uz ostalo HDZ-ovcima i kao opcija reformiranog tuđmanovca koji je bio u stanju preživjeti, pa i munjevito napredovati, i kada više nije stajao u sjeni bivšeg političkog patrona. U svakom slučaju, sam Mesić ovih dana eksluzivno, iako još neslužbeno, najavljuje nekim novinarima svoj skori posjet Mostaru, čime bi bila zaokružena njegova bh-turneja. a posjet Sarajevu dobio još dodatno na političkoj težini. Tek, naime, kada budu izgovorene na vrućem mostarskom terenu, njegove sarajevske poruke dobit će punu snagu i možda i u najdoglednije vrijeme inicirati neke konkretne promjene u odnosima Hrvatske i BiH.

Koliko su pri tome važni simbolički gesti u čiji se rukopis Mesić očito odlično razumije, govori činjenica da se uoči njegovog puta u Sarajevo više puta naglašavalo kako cilj posjeta nije potpisivanje nikakvih sporazuma i dogovora. Time se napadno htjelo naglasiti kako ovo putovanje izmiče svakoj diplomatskoj rutini i kako želi biti doživljeno kao čisti gest dobre volje, nakon što te dobre volje dugo uopće nije bilo. Ovim se posjetom, naime, simbolički otvara novu stranicu nakon nepunih deset godina koliko je Hrvatska tretirala Bosnu i Hercegovinu kao neku vrstu postkolonijalne tvorevine, koja joj navodno prirodno pripada.

Zbog toga se u posljednje vrijeme čuje mišljenje - otvoreno ga zagovara jedan od čelnika Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin - da bi se Hrvatska morala ispričati BiH zbog svega što joj je u tih desetak godina napravila. Inicijativa zasad ne nailazi na odjek, no ona je jednim neozvaničenim ali primjetnim detaljem bila uključena u Mesićevom posjetu Sarajevu. Uostalom, taj posjet ne bi ni imao smisla da u nekoj formi koja neće zaobići pitanja budućnosti, istodobno nije otvorio i pitanja prošlosti, tj. tih deset godina koje su osramotile Hrvatsku. Naravno, ta obaveza nije samo na Mesiću, nego i na cijelom novom hrvatskom rukovodstvu, koje je ustoličeno poslije izbora početkom ove godine.

Ali, sretna je okolnost da je baš Mesića zapalo da napravi prvi korak u tome, jer su njegovi pogledi na BiH određeniji, ili što bi se danas reklo "transparentniji" od Račanovih i, pogotovo, Budišinih. Što je najvažnije, njega potreba da bude u središtu pozornosti inspirira da stalno bude aktivan, otvarajući nove teme ili ne dozvoljavajući da neke stare, do kojih posebno drži, ne padnu u zaborav. Tako je nedavno obznanio da je došavši u radne prostorije koje je prije koristio Tuđman zatekao telefon koji ima direktnu vezu s Beogradom, tj. Miloševićem.

Bivši Tuđmanovi najbliži suradnici odmah su to demantirali, izjavljujući da je riječ o običnom telefonu koji se od drugih razlikuje samo po tome što ima ugrađen uređaj za ometanje. No, poslije kraćeg vremena neki od njih ipak su se prisjetili da je postojao i telefon čije su tehničke mogućnosti išle preko toga i da je mogao služiti i za izravne razgovore Tuđman-Milošević. Mala uzbuna koju je izazvao Mesić, očito je vezana uz mogućnost da su ti razgovori snimani, a novi hrvatski predsjednik ne pokazuje nimalo dvojbi da ako je tako, onda tonske zapise ili prijepise tih razgovora treba neizostavno objaviti.

Svi se, naravno, prave kako nemaju ništa protiv, naprotiv i sami bi htjeli da se otključaju najzapretenije tajne nedavne prošlosti. No, jasno je da bi ti razgovori mogli kompromitirati neke Tuđmanove suradnike, bilo tako što bi se pokazalo da su oni za njega obavljali neke prljave poslove, bilo tako što bi se sam Tuđman predstavio u mnogo gorem svjetlu nego što se u Hrvatskoj o njemu misli. Ako bi se, recimo, pokazalo da je on u kreiranju rata u ex-Jugoslaviji imao puno aktivniju ulogu nego što se vjerovalo, srušili bi se pažljivo njegovani stereotipi o obrambenom ratu koji je navodno nametnut Hrvatskoj.

Istodobno, svi koji su u to vrijeme bili u Tuđmanovoj blizini, pokazali bi se u sasvim drukčijem svjetlu, i priča koju nakon njegove smrti mnogi o njemu vrte - kako je riječ o autokrati s čijim se metodama nije slagala ni njegova najbliža radna okolina - pali bi u vodu. Zato Mesićeva priča o tajnom telefonu sigurno izaziva tihu jezu u tim krugovima, ali vrlo vjerojatno i potmulu mrzovolju među ostalim čelnim ljudima današnje hrvatske vlasti. Oni, doduše, vjerojatno nemaju osobnih razloga da strepe od objavljivanja tajnih telefonskih razgovora, ali, poznavajući ih, ni oni sigurno ne bi htjeli da Tuđman ispadne sasvim isti kao Milošević.

Marinko Čulić