Istra kao novi stari neprijatelj

Aim, Zagreb, 27.3.2000.

Za Istru kao da se ništa nije promijenilo nakon promjene vlasti, a nova hrvatska Vlada događaje prepušta stihiji kojom posredno upravljaju kadrovi Hrvatske demokratske zajednice, koje ta ista Vlada nije imala snage ni hrabrosti smijeniti nakon što je preuzela upravljanje državom. Gradnja brze ceste koja povezuje tri kraka ovoga poluotoka, tzv. Istarskog ipsilona i najave naplate cestarine na njemu, potom sumnjiva prodaja najprofitabilnijega hotelskog poduzeća, porečke Plave lagune čileanskom tajkunu hrvatskog porijekla, te najnovija odluka privremenog upravitelja Istarske banke da obustavi isplatu štednih uloga štedišama ove banke - dovela je do krajnje napetih odnosa i unutar same Vlade. Ministar za evropske integracije i predsjednik Istarskog demokratskog sabora Ivan Jakovčić prije par dana već je po drugi put u svom kratkom ministarskom mandatu zaprijetio svojom ostavkom te izlaskom IDS-a kako iz Vlade tako i iz koalicije šest stranaka koje su na posljednjim izborima osvojile veliko povjerenje glasača.

Tokom deset godina vladavine HDZ-a, lokalna je istarska vlast uspjela sačuvati Istru od svakovrsnih skandala koji su obilježavali privredu ostalih hrvatskih regija. Ali unatoč svih napora i postignutih pozitivnih rezultata, na neke trendove - prvenstveno zbog centraliziranog odlučivanja - nisu mogli utjecati. Posljedice toga sve su vidljivije danas, a nova Vlada, unatoč svim svojim predizbornim obećanjima, kriterij podobnosti pretpostavila je kriteriju stručnosti, pa ne samo da neće nego i ne zna kako razriješiti čak ni najbanalnije probleme. Istarski ipsilon pokazao se kao prvi kamen spoticanja. Naime, kad je nova Vlada shvatila kolike su samo ovogodišnje obveze Republike Hrvatske prema koncesionaru, francuskoj tvrtki Bouyageus - a njemu treba isplatiti skoro 60 milijuna DEM - potpredsjednik Vlade zadužen za financije Slavko Linić odmah je najavio mogućnost naplate cestarine. Istrane je takva mogućnost šokirala, pogotovo i zbog činjenice da se za tunel Učka naplaćuje najskuplja tunelarina u državi, iako je on izgrađen sredstvima koja su Istrani odvajali iz vlastitoga džepa. Naplata cestarine za Istarski ipsilon bila bi, osim toga, jedini primjer da se za brzu cestu (dakle, ne autoput) naplaćuje cestarina. A ako bi se i uvela cestarina, računica potpredsjednika IDS-a i predsjednika Skupštine Istarske županije Damira Kajina pokazuje da niti pet kuna po kilometru ne bi bilo dovoljno da se isplate obveze koje je država preuzela izdavanjem jamstava za gradnju ove ceste. S duge strane, dođe li u pitanje naplata tih zajmova, inozemne banke kod kojih je podignut kredit mogle bi aktivirati sva jamstva, koja dolaze na naplatu tokom slijedeće četiri godine - ukupno oko 250 milijuna DEM - i naplatiti ih istoga trenutka, što bi ionako preopterećeni državni proračun dovelo do kolapsa, a državu do bankrota.

Nakon najnovije epizode oko Ipsilona, istarsku je privredu zaskočila druga katastrofa - Androniko Lukšić, Čileanac hrvatskoga porijekla koji je svojedobno ugostio na svom imanju pokojnog Tuđmana, postao je većinski vlasnik Plave lagune, porečkoga hotelskog kompleksa, tvrtke koja je i tokom deset godina katastrofalnih turističkih rezultata uspjela opstati, biti profitabilna i dodatno ulagati u svoj razvitak. Štoviše, cijela priča s Lukšićevim preuzimanjem Plave lagune dogodila se u trenutku kada je u Hrvatskom fondu za privatizaciju revizijom otkriveno kako je Lukšić prije nekoliko godina kupio Karlovačku pivovaru po izuzetno povoljnim uvjetima i s popustom koji je bio protuzakonit. U međuvremenu, Lukšić je postao vlasnik i najboljeg turističkog poduzeća, dubrovačkog Atlasa, i to također po vrlo povoljnoj cijeni, ali o toj prodaji čak se ni nova ministrica turizma, donedavno direktorica Atlasa, Pave Župan Rusković ne usudi iznijeti sve detalje.

Lukšićeva kupovina Plave lagune započeta je krajem prošle godine, kada je već bilo izvjesno da je HDZ-u isteklo vrijeme vladavine. Najspornije u toj Lukšićevoj kupovini su dionice koje je kupio od Privredne banke Zagreb, koja je imala trećinu vlasništva u Plavoj laguni. Naime, da je kojim slučajem odjednom kupio sve dionice u vlasništvu Privredne banke, Lukšić bi došao pod udar Zakona o preuzimanju, a time bi iste uvjete pod kojima je kupio ove dionice morao ponuditi i ostalim vlasnicima dionica, što bi povećalo cijenu koje treba platiti. Međutim, Lukšić je od PBZ kupio samo pola dionica, dok su mu od druge polovice dali glasove, čime je dobio dovoljan broj glasova na skupštini dioničara te postavio svoj nadzorni odbor u Plavoj laguni - faktički, preuzeo je, a da se nitko od nadležnih nije niti najmanje pobunio.

Ovim je preuzimanjem Lukšić debelo naplatio svoje gostoprimstvo pokojnom Tuđmanu, koji mu se, eto, i mrtav odužuje. Štoviše, to čini uz pomoć bivšeg ministra turizma Ivana Heraka, koji sada čuči u zatvoru zbog niza kriminalnih radnji, a koji je bio spona između Tuđmana i Lukšića u Lukšićevom preuzimanju Plave lagune. Privredna banka, sada u vlasništvu Talijana, za čelnog čovjeka ima još jednog iz plejade bivših HDZ-ovih ministara, Božu Prku, koji se unatoč promjeni vlasništva banke i promjeni vlasti u Hrvatskoj, još uvijek ponaša kao da je banka i njena imovina ustvari njegova privatna prčija. Jer da nije tako, dionice Plave lagune završile bi u portfelju Agencije za sanaciju banaka (jer je PBZ među onih nekoliko saniranih banaka), a što je i zakonom bilo predviđeno. No, dok se drugih dionica PBZ riješila, Plavu lagunu je sačuvala i - pola prodala, pola ustupila Lukšiću, čime je ovaj postao mogući kreator tokova u velikom dijelu istarske privrede, koja umnogome ovisi o poslovanju ovoga velikoga turističkoga kompleksa.

I dok je IDS-ov potpredsjednik Damir Kajin najavljivao mogućnost osnivanja saborskog istražnog povjerenstva čiji bi zadatak bio da se istraži koliko je ova prodaja bila legalna, a dok je čileanski ambasador u Hrvatskoj trčao na razgovore u Sabor ne bi li spriječio osnivanje tog povjerenstva, po preporuci Hrvatske narodne banke privremeni upravitelj Istarska banke Boris Bušac zabranio je svaku daljnju isplatu s računa depozita i računa štednje građana. Dogodilo se to nakon što je nekoliko dana prije u većim gradovima u prodavaonicama obustavljeno primanje čekova Istarske banke, a nakon čega su građani navalili na šaltere ove banke ne bi li podigli ono novca što su uštedjeli. Sve je to izazvalo slom Istarske banke, a bankarski stručnjaci ovu krizu uspoređuju čak sa slomom Dubrovačke banke, nakon čijega su sloma kao kula od karata propala i neka od najprofitabilnijih hrvatskih poduzeća. Ustvari, Istarska banka samo je najnoviji slučaj u domino-efektu propasti carstva Miroslava Kutle, omiljenog Tuđmanovog tajkuna trenutno smještenog iza zatvorskih rešetaka, a koji je i iz ove banke isisao oko 40 milijuna DEM.

Međutim, Istarska je banka propala u trenutku kada je ministar Jakovčić našao potencijalne inozemne ulagače za ovu banku, i kada je Vladi u kojoj i sam sjedi iznio nekoliko mogućnosti oporavka ove banke. U Vladi su na sve njegove prijedloge ostali gluhi, s obrazloženjem već spomenutog vladinog potpredsjednika Linića kako se vlada ne želi miješati u bankarske tokove jer "guverner Hrvatske narodne banke nije Vladina igračka". Naime, nova se vlada, ili bar Slavko Linić, želi ponašati kao da je se ne tiču svi grijesi koje joj je ostavila prošla, HDZ-ovska vlada, pogotovo stoga što ionako ogromnim ovogodišnjim državnim budžetom (koji još čeka izglasavanje) nitko nije zadovoljan jer je svima premalo. Međutim, ovdje je više bilo pitanje dobre volje te ispunjavanja dijela obveza Vlade prema Istarskoj banci, što je moglo makar nakratko odgoditi njenu propast, ali vjerojatno dovoljno da se iznađe rješenje kojim bi banka bila spašena, štediše neoštećeni, a istarska privreda bi i dalje imala dobar oslonac.

Vladina odluka da se ne petlja u proces propadanja Istarske banke tako je došla u trenutku kada još uvijek nije izvjesno što će se dogoditi s naplatom garancija za Istarski ipsilon, kada je najbolje poduzeće otišlo u ruke strancu, i kada je cijela turistička sezona pred još jednim neizvjesnim ljetom. Takav razvoj situacije za Istrane je poguban, ali jednako je loš i za ostatak Hrvatske. Istra je, na žalost, jedina hrvatska regija na koju se moglo sa sigurnošću računati i u najtežim ratnim godinama kao koliko-toliko siguran izvor dotoka novca u državnu blagajnu. Serijom najnovijih odluka nova Vlada samo pokazuje ono na što su čelnike šest nekada oporbenih, a danas vladajućih stranaka svi upozoravali: da politika nikako ne može zamijeniti struku. Jer, ma koliko se svih devetnaest novih ministara trudilo, ostaje činjenica kako je Vlada do sada povukla seriju krivih poteza, odnosno nije povukla poteze tamo gdje je trebala, što je najvidljivije baš na Istri. A najavljena mogućnost izlaska Ivana Jakovčića iz Vlade te IDS-a iz koalicije, značila bi dodatni potres za stabilnost cijele države, počevši baš od same Vlade i parlamenta. Premijer Ivica Račan kao da ne vidi kakve bi posljedice mogle biti, a narod ima sve manje strpljenja za greške. Uostalom, protiv grešaka je glasao.

Milivoj Đilas