Demistificiranje ratnog zločinca

Aim, Zagreb, 26.3.2000.

Nova hrvatska vlast ipak se odvažila: Mladen Naletilić Tuta izručen je Haškom sudu. Akcija je bila munjevita i tajnovita: iz zatvorske bolnice haški je optuženik helikopterom prebačen na aerodrom gdje ga je čekao specijalno, za njega, angažiran američki vojni avion. Za to vrijeme novinari su pratili kolonu vozila poslanu da ih zavara. Do aerodromske piste nije se moglo ni okom kamere. Tako snimci spektakularnog izručenja za javnost ne postoje. Tuta je u posljednji trenutak tražio da mu se stave lisice, njegov psiholog tvrdi da je na taj način želio reći kako u Haag ne odlazi dobrovoljno.

Novi ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević sada pobire pohvale za operaciju kojom je godinu i pol dugu sapunicu zvanu Tuta priveo kraju, barem što se Hrvatske tiče. U jesen 1998. Haški je sud podigao optužnicu protiv Naletilića, koji se u to vrijeme već nalazio u zagrebačkom zatvoru. Uhapšen je i zatvoren prije tri godine, po svemu sudeći zato da bi ga se sklonilo od haških prijetnji. Vidjelo se to iz optužnice koja je protiv njega u Zagrebu podignuta, još više iz tijeka procesa. Tuđmanova je vlast na svaki način nastojala da Tuta ne dospije u Haag. Izmotavala se na razne načine - dokazivala je da prvo mora okončati postupak koji se protiv njega vodi u Zagrebu, zatim se tvrdilo da je teško bolestan. To je išlo tako daleko da se Hrvatska zbog zaštite čovjeka optuženog za ratni zločin, koji se usto samo uvjetno može smatrati njenim građaninom, izložila opasnosti od uvođenja sankcija. Da je Tuđman poživio - to bi natezanje vjerojatno još potrajalo. Nova je vlast izrazila spremnost da s Haškim sudom mnogo ozbiljnije surađuje, a haški su liječnici za nedavne posjete Zagrebu zaključili da transport Tuti neće naškoditi.

Mladena Naletilića Tutu, kao i njegova kompanjona, prije nekoliko mjeseci izručenog Vinka Martinovića Štelu, Haški sud tereti za etničko čišćenje i desetke zločina počinjenih u hrvatsko-bošnjačkom ratu. Štela je bio jedan od izvršitelja, Tuta je bio mnogo više. Njegova desna ruka Ivan Andabak, general HVO-a, koji sada živi u Hrvatskoj, prije nekoliko je dana jednom hrvatskom tjedniku objasnio ustrojstvo zloglasne Kažnjeničke bojne, kojoj je on bio zapovjednik, a Tuta, kako je rekao, osnivač i ideolog. U svom prvom intervju Andabak tvrdi da je ta postrojba - osnovana u Hrvatskoj na početku rata, a borila se u Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini - odgovarala isključivo pokojnom ministru obrane Gojku Šušku i također pokojnom gubernatoru Hercegovine Mati Bobanu. Tuta se u više navrata, pet-šest puta sreo i s Tuđmanom, među njima je, po Andabakovim riječima, postojao odnos međusobnog poštovanja.

Naletilić je bio, ne samo politički, prijatelj Tuđmanove vlasti. Bivši hrvatski predsjednik i sadašnji zatočenik Haškog suda došli su u vezu još prije rata. Znalo se da je Tuta pripadao najtvrđoj ustaškoj emigraciji, ali je usto prijateljevao i s njemačkim esktremnim ljevičarima. Nisu ga, kaže, privlačile lijeve ideje, nego njihova sredstva, koja se uobičajeno smatraju terorističkim, a on ih naziva revolucionarnim. "Terorizmom smo se morali koristiti da bismo zainteresirali Nijemce za hrvatski problem", rekao je jednom prilikom.

U godinama kada se već sluti slom Jugoslavije, 1989., Naletilić uspostavlja vezu s tadašnjom UDBOM, po jednima radi suradnje, po njegovoj interpretaciji kako bi dogovorio da jugo-policija ne pravi probleme hrvatskim emigrantima pri povratku u zemlju. On sam vraća se s urednim pasošem, koji su mu donijeli iz Zagreba. Početkom rata osniva Kažnjeničku bojnu, nazvanu po tome što ju je činilo dvanaest bivših robijaša. Jedinica se kasnije puni i strancima od kojih većinu traži Interpol, a osobni Tutin tjelohranitelj bivši je KGB-ovac. U Zagrebu kao i u Hercegovini ponašao se silovito i besprizorno. Politički cilj bilo mu je stvaranje Velike Hrvatske, pripajanjem dijelova Hercegovine, ali ni krimanal mu nije bio stran. Jedni ga smatraju herojem, drugi zločincem. Znalo se da je blisko povezan s državnim vrhom Hrvatske. U njegovu kuću u Širokom Brijegu hodočastili su i politički moćnici iz Zagreba, često je zalazio i pokojni ministar Šušak.

U zagrebačkom zatvoru, kasnije i u zatvorskoj bolnici, također je imao specijalan tretman. Svakodnevno mu je dolazilo društvo, imao je na raspolaganju mobitel i svoj omiljeni viski, donosili su mu hranu po želji, iz elitnih zagrebačkih hotela, pohodili su ga politički prijatelji, ponekad ravno s Pantovčaka, na kartaške je partije dolazio i Tuđmanov sin Stjepan. Ideje da se dobrovoljno preda Haagu odlučno je odbijao.

Mediji su mu posvećivali veliku pažnju, halabuka oko njega bila je dirigirana. Tuta se pokušavao pretvoriti u metaforu svih branitelja, pravedne obrane Hrvatske, čak svakog Hrvata. Ali dok su HDZ-ovi ministri grmili kako bi njegovo izručenje predstavljalo uvredu za sve branitelje, štoviše kriminaliziranje Domovinskog rata, javnost u Hrvatskoj s Tutom se nije mogla poistovjetiti. Dapače, smatrala ga je simbolom Tuđmanove zloćudno bolesne politike prema Bosni i Hercegovini. Prije nekoliko mjeseci u jednom istraživanju više od 70 posto Hrvata bilo je suglasno da se Naletilić izruči Haškom sudu, gotovo dvije trećine za prijetnju sankcijama krivilo je Tuđmana, ne Tribunal.

Iako se nova vlast u Zagrebu bojala da bi Tutino izručenje moglo izazvati val prosvjeda, to se nije dogodilo. Smatralo se da bi desnica mogla reagirati još burnije nego u nedavnim demonstracijama povodom haške presude generalu Tihomiru Blaškiću. Zato je Naletilićevo izručenje izvedeno u velikoj konspiraciji. Podsjećajući na 50 tisuća potpisa, prikupljenih protiv Tutina izručenja u Hercegovini, ministar Ivanišević je rekao: "Mogli su se očekivati svakojaki događaji".

Protesti su došli samo iz Hercegovine, diskretni iz HDZ-a, glasniji iz boračkih udruga. Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata takozvane Herceg-Bosne izrazila je ogorčenje načinom na koji je izručen njihov doživotni predsjednik. Naletilića su nazvali herojem, ministra Ivaniševića pozvali da podnese ostavku i zloguko najavili: "Sigurno je da na Tutino izručenje nećemo ostati nijemi!" Na sličan je način i u Saboru jedan ljuti HDZ-ovac digao glas, nazivajući Naletilićev odlazak u Haag kidnapiranjem, ali ta ogorčena jeremijada više je, čini se, uzrokovana njegovim osobnim strahovima od istražitelja.

Izručenje Tute Haškom sudu u hrvatskoj je javnosti primljeno vrlo mirno, možda čak i s olakšanjem. Hrvatska tog Tuđmanova hercegovačkog šerifa nikada nije doživljavala kao svoga, dapače osjećala se zatočenikom politike, kojoj su tipovi poput Naletilića postali metaforom. Sada nešto više počinje doznavati i o Tutinim zločinima. Većina medija krenula je otkrivati strašno lice svoga donedavnog junaka. Citiraju se dijelovi iz haške optužnice. Konstatira se da je Tuta sebe volio nazivati revolucionarom, ratnikom, kockarom, intelektualcem i hrvatskim nacionalistom, ali da se hrvatska javnost mora suočiti s činjenicom da je on i notorni ratni zločinac.

Novine, koje su još jučer stajale na braniku Naletilićeve nedužnosti, sada tvrde da Tuta s pravom u Hrvatskoj postaje mala tema i marginalna ličnost. Kritički se osvrću na dosadašnju praksu, smatraju da je ciljanim medijskim manipulacijama taj, kako se kaže, beznačajan čovjek, sa svojim zlom, pretvoren u veliku hrvatsku temu. Agresivno pretvaranje Tute u prvorazredan nacionalni mit uspoređuje se s oružanom agresijom na Hrvatsku. Zaključuje se da je za Hrvatsku suđenje svojim zločincima pitanje časti, suverenosti, moralne hrabrosti i pravne države te se novoj vlasti poručuje kako joj je dužnost da u tom pogledu učini ono što je bivša propustila.

General Anton Tus, na početku rata načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, ovih je dana napravio jasnu granicu između obrambenog rata, koji je vodila Hrvatska, i hrvatsko-bošnjačkog sukoba, u koji je bila umiješana. "Hrvatsko-bošnjački rat u Bosni i Hercegovini nije bio dio našeg Domovinskog rata, kako to Hrvati iz Hercegovine žele prikazati", napisao je Tus. Konsekvence tog stava mogu biti dalekosežne.

Jelena Lovrić