Godina sazrevanja

U proteklih 365 dana neko je gradjanima Makedonije razbio lijepu iluziju da zive u “oazi mira' i da ih se kriza u susjedstvu ne tice.

AIM Skopje, 24.03.2000

Prije ravno godinu dana prosjecan gradjanin Makedonije bio je siguran da su vojnici NATO-a spremni ginuti za nezavisnost njegove zemlje. Pripremao se pothvat protiv Milosevica u kome je Makedoniji bilo dodjeljeno znacajno mjesto (bar tako se u Skoplju vjerovalo) teritorije preko koje moraju preci vojnici Alijanse u svom pohodu na Kosovo. Tih martovskih dana prosle godine vazdusni prostor je zatvoren, vecina kopnenih puteva takodje tako da se mala zemlja na jugu Balkana nasla “u sendvicu”: s jedne strane desetine, kasnije i stotine hiljada kosovskih izbjeglica; s druge strane nadolazeca vojska najmocnijeg vojnog saveza danasnjice iz solunskog pristanista. Makedonija je ugostila 350.000 kosovskih Albanaca u domovima ovdasnjih Albanaca i u privremenim prihvatnim logorima od kojih su se neki pretvorili u prave male gradove izbjeglica. Stenjala je zvanicna politika pod nepodnosljivim teretom ali samo u jednom trenutku se usudila zavapiti da joj je dosta i da joj neko mora pomoci. Tadasnjem zamjeniku ino-ministra Borisu Trajkovskom, misle mnogi, bila je dovoljna samo jedna odsjecna izjava na pres-konferenciji sa stranim novinarima na kojoj je svedskoj TV-ekipi posavjetovao da posalju avione i prime izbjeglice pa da se vine do visina shefa drzave.

Tih zlokobnih tri mjeseca valjda niko ni u drzavnom vrhu nije bio sasvim nacisto da li ce kopnena intervencija krenuti upravo s makedonske teritorije: zvanicnici NATO-a govorili su da intervencije nece biti, gradjani su sumnjicavo vrtjeli glavom moleci Boga da Milosevic pokaze dovoljno razuma da se ne upusti u sukob s Alijansom. Kako je sve brzo pocelo, sve se brzo i zavrsilo... Kao u dobro reziranom filmu, pripadnici Alijanse su nakon Kumanovskog sporazuma s pocetka juna u dugim kolonama prodirali na kosovsku zemlju. Izbjeglice za njima. Makedonija je najzad mogla odahnuti; tako se cinilo. No za kratko.

Drzavni vrh, jednom vjerovatno za uvijek, izgubio je bezrezervnu podrsku kod dela gradjana u opredjeljenju da zemlja jednoga dana u nekoj neodredjenoj buducnosti stupi u punopravno clanstvo NATO-a po bilo koju cijenu. Jer, i sam NATO i domaca sluzbena politika bili su iznenadjeni zestinom demonstracija pred zapadnim ambasadama prvog dana udara avijacije Pakta po ciljevima u SR Jugoslaviji proslog marta. Nekoliko anti-NATO-teroristichih napada ucinili su polozaj vojnika Saveza manje bezbjednim nego sto su uvjeravali ljudi iz vlade. S druge pak strane, visoki funkcioneri NATO-administracije nekako, procjenjeno je u Skoplju, kroz “stisnute zube” obecali su bezbjednosne garancije za Makedoniju u slucaju da bude izlozena napadu ili odmazdi SR Jugoslavije. Kraj “medenog mjeseca” definitivno je dosao u septembru kada je nepazljivi pripadnik norveskog kontingenta NATO-a u saobracajnoj nesreci usmrtio ministra u makedonskoj vladi i clanove njegove porodice. Nelagoda na obje strane ostala je i do danas.

Svi su odjednom postali svjesni da su “preko noci” dobili petog susjeda

• Kosovo. U ovakvom ambijentu odrzani su predsjednicki izbori na kojima je dobrano zahvaljujuci glasovima upravo Albanaca izabran novi shef drzave Boris Trajkovski a Demokratska partija Albanaca ciji lider Arben Xhaferi s liderima “novih Albanaca” s Kosova odrzava prisne odnose samo dobila na specificnoj tezini. Zato, vecina Makedonaca vjeruje da je zemlja “u shahu””, prepustena milosti albanskih vodja s obje strane granice. Poslanik Socijaldemokratskog saveza, ministar odbrane u vladi Branka Crvenkovskog, Laze Kitanovski ocjenjuje da i pored napora medjunarodne zajednice na Kosovu neke tamosnje strukture izmicu kontroli sto smatra prijetnjom po Makedoniju. Kitanovski upozorava da “kriminogene strukture dominiraju na Kosovu. Ako nesto treba preduzeti, to je onda presjecanje tih kriminogenih struktura kako bi se dala prilika umjerenijim kosovskim liderima”. Podsjeca da medju Albancima ima radikala koji imaju ideje o prosirivanju kosovskog konflikta na “istocno Kosovo” tj. juznu Srbiju a tu ulazi i dio Makedonije. Ovom procjenom bivsi ministar odbrane uveo je u makedonsku medijsku galaksiju nalaz Medjunarodne krizne grupe iz Brisela koji je dobio velik publicitet. Taj izvjestaj uglednih medjunarodnih krizologa (razumije se, ako je tacan) potvrdio je nagadjanja koja su se mogla procitati u lokalnoj opozicionoj stampi i ranije da Kosovski zastitni korpus (nasljednik Oslobodilacke vojske Kosova) operise i na makedonskom tlu. Ali, takve novinarske hipoteze izgubile su na uvjerljivosti cim su ih zdusno preuzela rezimska glasila u Beogradu.

Za navode Medjunarodne krizne grupe lider Demokratske partije Albanaca, koalicionog partnera u vladi, Arben Xhaferi najprije je rekao da se radi o djelu “medjunarodnih sluzbenika i fantazera” da bi kasnije malcice reperirao rekavsi da sve zavisi o tome, ko skuplja potrebne podatke. U jednoj izjavi za BBC lider DPA otklanja sumje da se poslije ulaska NATO-a na Kosovo povecala opasnost podjele Makedonije Xhaferi veli da se “ti strahovi proizvode vjestacki od strane nekih medija”. Autorstvo takvim strahovima i tvrdnjamaa Xhaferi pripisuje Slobodanu Milosevicu. Xhaferi smatra da je strateski interes Makedonije da gradi interakcijske odnose s Evropom koji ce garantovati njenu stabilnost. Na dan prve godisnjice od pocetka vojne operacije NATO-a skopski “Dnevnik” s rjecitim komentarom:”Danas NATO obiljezava prvu godinu vojne kampanje protiv SR Jugoslavije. I Makedonija “slavi” tu godisnjicu – s 8.000 registrovanih kosovskih izbjeglica i tamnim brojem od dvije-tri hiljade koje zive u zemlji i koje se vjerovatno danas osjecaju slavljenicki. Ali s druge strane jubileja ostaju svakodnevni incidenti na Kosovu, juznoj Srbiji i opasnost od mnogih vratasca koja su otskrinuta prema Makedoniji za sverc oruzjem, kriminal i velike ideje”.

Proljece dolazi sporo. Samo jedno od proljeca neizvjesnosti u posljednjoj deceniji. Nista nije rijeseno. Vise nego ikad prije, gradjani Makedonije znaju da ucestvuju u jednom dramaticnom ratnom filmu

• da li kao statisti ili protagonisti - znace se uskoro. Od Skoplja do Pristine i dalje je samo 90 km. Od Skoplja do Bujanovca - ni toliko. A oruzje opet zvecka, barut mirise... AIM Skopje

ZELJKO BAJIC