Neki novi strani glazbenici u Hrvatskoj

Aim, Zagreb, 22.3.2000.

• Recimo da su muzičari ribari, a auditorij more. Ribari se različitim tehnikama, a kočarenje je najunosnije. Hladni vjetrovi nacionalizma zaledili su more pa se nije moglo do ribe. Vjetar lagano mijenja smjer, nešto je topliji i u ledu se pojavljuju rupe. E, tu ja sebe vidim kao Eskima koji kroz te rupe fata ribu - ovim je riječima Rambo Amadeus, kontroverzni crnogorski glazbenik, opisao svoj pionirski podvig probijanja leda u glazbenim odnosima Savezne Republike Jugoslavije i Republike Hrvatske.

Rambo je, naime, prvi jugoslavenski glazbenik koji je poslije desetogodišnje pauze nastupio u Hrvatskoj. Veliki interes publike u Rambovom slučaju nije iznenadio, budući da je ovaj crnogorski artist i ranije palio i žario hrvatskim auditorijem. Nakon raspada SFR Jugoslavije hrvatski građani, što iz potrebe, navike, dišpeta ili pak egzotike nisu pristali apstinirati od jugoslavenskog rokerskog đira. Stoga se susjedna Slovenija u tom smislu pretvorila u svojevrsnu Meku jugoslavenskog urbanog muziciranja. Koliko je hrvatskom pučanstvu nedostajalo novokomponirane folk glazbe u ovom slučaju nije vrijedno spomena, budući da se takva navika mogla upražnjavati i upražnjavala se, bez puno javnog negodovanja i prozivki, u perifernim provincijskim birtijama.

No, događaji oko povijesnog "prvog" nastupa jugoslavenskog artista Ramba na hrvatskom svetom tlu nisu mogli proći kao puka glazbena manifestacija. Neglazbeni začini tipa službenih policijskih posjeta u kombinaciji s inspektorima Ministarstva rada i socijalne skrbi narušili su ugođaj ovome glazbenom performance-u. Tako se Antonije Pušić - poznatiji kao Rambo Amadeus - osim publike i novinara upoznao i sa hrvatskim momcima u plavom ojačanima lovcima na radne dozvole. Potonji su, od milja zvani inspektori rada, poštujući pravila kako to inače ne čine, prekinuli koncertnu turneju prije najavljenog kraja, budući da rečeni strani izvođač nije imao radnu dozvolu.

Gospodi inspektorima se ne bi imalo što zamjeriti da su tako revno obavljali posao i tijekom prijašnjih gostovanja stranih izvođača. Problem je, naime, u tome što do sada nije regulirana procedura oko izdavanja radne dozvole za strane glazbenike. Čini se da je Rambo osim što je prvi jugoslavenski muzičar koji je došao svirati u Hrvatsku, i prvi strani izvođač u Hrvatskoj zahvaljujući kojem je pitanje radnih dozvola odjednom izišlo na svjetlo dana. Ako se pak uzme u obzir činjenica da je posljednjih deset godina u Hrvatskoj gostovalo niz uglednih stranih izvođača od kojih većina uopće nije imala radne dozvole, onda revnost inspekcije rada nije ništa doli loša isprika za nešto s posve drugačijim motivima.

Logično je stoga postaviti pitanje kome smetaju jugoslavenski glazbenici u Hrvatskoj, ako postoji interes publike za njihova gostovanja? U svrhu izbjegavanja bilo kakvih proizvoljnih tumačenja potrebno je napomenuti da je ovdje riječ samo o onima čija su gostovanja zasad najavljena. Dakle, radi se o slijedećim izvođačima: Rambo Amadeus, Obojeni program, Električni orgazam, Partibrejkersi, Kuguars (bandu poznatog glumca Bogdana Diklića) i Vladi Divljanu - za kojega, vjerojatno, nema potrebe isticati kako je još iz vremena VIS Idola obarao s nogu zagrebačku publiku.

Ljudi koji su slušali rečene glazbenike nastojali su u velikoj mjeri i nakon raspada bivše države pratiti rad tih glazbenika. Uz njihovo muziciranje kao svojevrsni paket-aranžman išla je i njihova angažiranost u antiratnim i antirežimskim kako skupovima tako i tekstovima koje su skladali/pjevali. Na tom polju su se posebno istaknuli Obojeni program, Rambo Amadeus, Električni orgazam, a i cijeli niz drugih glazbenika tzv. urbane provenijencije. Dakle, u slučaju izvođača, koji su, poput Ramba i Obojenog programa već nastupili u Hrvatskoj, ali i spomenutih koji tek trebaju nastupiti, spočitavanje da se dovode ljudi koji su činili ili sudjelovali u kalvariji hrvatskog naroda nema nikakvu prođu. Ono što je Dubravko Ivaniš Ripper, frontmen zagrebačkog rock sastava Pips, Chips i Videoclips, izjavio o Rambu i Obojenom programu, možda najbolje opisuje o kakvim je glazbenicima riječ: "Ramba Amadeusa i Obojeni program slušao sam i prije i za vrijeme i poslije rata. Cijenim i njihovu glazbu i njih kao ljude. Ako se tu traži neka politička konotacija, mogu samo reći da su to ispravni ljudi ne kao Srbi, Crnogorci ili Venecuelanci, nego kao ljudi".

Kome, dakle, smetaju takvi i glazbenici i ljudi, ako nema mjesta glasno i javno pozivati na povrijeđeni nacionalni ego, i ako bilo publike samo diktira kome će, a kome neće ići na koncert? Možda odgovor na pitanje treba potražiti među glazbenicima samim. Preciznije, unutar Hrvatske glazbene unije i njezine uloge oko izdavanja radnih dozvola.

Naime, radnu dozvolu inozemnim glazbenicima izdaje Ministarstvo rada i socijalne skrbi, a na preporuku iz Hrvatske glazbene unije. Unija daje preporuku na temelju uvida u dokumentaciju i priloženu radnu dozvolu (??!!) organizatora koncerta. Tu pak dolazi do zavrzlame na relaciji Ministarstvo - HGU - organizator, jer jedni od drugih traže radnu dozvolu. Ako je suditi po kuloarskim pričama unutar jednog dijela glazbenih krugova u Hrvata, inspekcija rada na Rambov je koncert poslana iz Hrvatske glazbene unije. Glavni i odgovorni krivac takve, u ovom slučaju, psine - jer takvu revnost nije pokazao kada su u Zagrebu gostovali Rolling Stones, Nick Cave, No Means No i mnogi drugi - je glavom i nosom čelni čovjek HGU-a Paolo Sfeci. Spomenuti je bubnjar već od ranije poznat po svom rigidnom negativnom stavu spram gostovanja, ali i prodaje glazbenih uradaka jugoslavenskih muzičara.

No, čini se da je nakon silaska s vlasti Sfecijevih hadezeovskih mecena gospodinu Paolu postalo jasno da je nacionalistička retorika i pozivanje na sad već istrošeno hrvatstvo jalov posao, stoga je energični bubnjar odlučio izvući adut iz rukava u obliku radne dozvole i njime sačuvati kruh hrvatskih slavuja od gladnih jugoslavenskih vrana. Paolov je tako naprasno otkriveni senzibilitet za pravnu proceduru zadao mnogo glavobolja i zagrebačkom klubu Tvornica, kao organizatoru koncerta novosadskog banda Obojeni program, a i samom sastavu kojima je tek dva dana prije nastupa potvrđeno gostovanje. Peripetije su oko izdavanja viza i radnih dozvola za Obojeni program, kažu u Tvornici, trajale mjesec dana.

Budući da se zavrzlama ipak riješila u korist koncerta, Branislav Babić Kebra, pjevač i vođa Obojenog programa, mogao je na subotnjoj svirci u rečenoj Tvornici pozdraviti zagrebačku publiku. A to je učinio slijedećim riječima: "Hvala vam, u Zagrebu nas nije bilo deset godina. Ne znam koliko to vama znači, ali nama vrlo mnogo". Da su oduševljenje i nostalgija zbog nastupa prisutni i kod publike potvrdila je pristojna gužva, od oko tisuću okupljenih, i sjajna atmosfera tijekom cijelog koncerta. Čak ni Kebra nije mogao sakriti ugodno iznenađenje zbog rečene situacije, "jer oni su ipak", kaže on, "alternativan band". Pojedinci u publici na samom su početku koncerta neskrivajući euforiju glasno uzviknuli: "Kebra, brate naš! Gdje ste drugovi?!". Zanimljiva situacija i do unazad par mjeseci gotovo nezamisliva. No, da parafraziramo Ramba, vjetar neumitnoga historijskoga točka čini čuda, zar ne?!

Zanemari li se cijela priča oko radnih dozvola, loši tehnički uvjeti u Tvornici i nervozne intervencije redara među dobro raspoloženom publikom, može se komotno reći da je subotnji koncert Obojenog programa prošao u jednom ugodnom i gotovo hippijevski vedrom ozračenju. Kao uostalom i onaj prvotni Rambov, gdje je publika bez obzira na blizinu hrvatskog militarističkog zdanja - Ministarstva obrane - iz svega glasa pjevala po šumama i gorama i Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.

Međutim, takav prijem jugoslavenskih rokera od strane hrvatske publike ukazuje upravo na činjenicu da je dobrom dijelu građana dosta nacionalne paranoje i političkog krojenja glazbenog i inog društveno-kulturnog ukusa. Stoga treba vjerovati da je doista, kazano Rambovim slikovitim jezikom: "Kotač povijesti konačno pokrenuo osovinu, izvukao se iz blata...da smo opet na putu, na asfaltiranoj cesti".

Ivana Erceg