Porast samoubistava u RS

Banjaluka, 22. mart 2000. (AIM)

Psiholozi kažu da je upravo ovo doba godine, vrijeme buđenja ranog proljeća, idealno vrijeme za samoubistvo. Prošle godine, u Republici Srpskoj ova naučna teza pokazala se jezivo tačnom: sucidi su, naročito u Semberiji i Krajini, poprimili razmjere prave male epidemije. Početkom marta, za samo nekoliko dana, petoro mladih Banjalučana, tri djevojke i dva dječaka, starosti od 16 do 25 godina, su sebi oduzeli život.

Pretproljetni tragični trend je nastavljen, s tim što na crnoj listi po broju samoubistava u martu 2000. prednjači prijedorska regija.

Od početka godine, dakle za dva i po mjeseca, život je sebi oduzelo 11 Prijedorčana i troje stanovnika opštine Novi Grad. Poređenja radi, za cijelu prošlu godinu u Prijedoru je registrovano ukupno 13 samubistava. Ipak, suicid koji je početkom marta potresao javnost u RS, nije se dogodio u Potkozarju, nego u selu Koraj u opštini Lopare. Kada su vidjeli da im od deložacije nema spasa i da če završiti na ulici, izbjeglički bračni par se odlučio na samoiubistvo. Da li je zaista samo suprug imao namjeru da se ubije, dok je njegova žena stradala u pokušaju da ga spasi, teško je utvrditi, tek rezultat je isti: njihova djeca ostala su nezbrinuta, beskućnici bez roditeljske zaštite.

Dovoljno je prelistati crne hrnonike dnevnih novina pa shvatiti da broj samoubistava u Republici Srpskoj poprima zasbrinjavajuće razmjere. Ipak, do egzaktnih statistika suicida, bar onih koje bi bile koliko toliko i aktuelne i potpune, teže se dolazi. Na to su već u nekoliko navrata ukazivali i stručnjaci. Primjera radi, MUP RS je tek nedavno objelodanio podatke o broju samoubistava za 1998. godinu, dok su prošlogodišnje statistike o ovoj pojavi, još uvijek "u fazi obrade". Prema zvaničnim policijskim podacima pretprošle godine u Republici Srspkoj je izvršeno 345 samoubistava, što je ipak manje nego prethodne 1997, kada je registrovano 377 slučajeva suicida. Velika većina, čak 72 odsto samoubica su muškog pola, što potvrđuje tezu psihologa da se muškarci češće odlučuju na samoubistvo, dok žene vode u broju neuspjelih pokušaja suicida.

Policijske stastistike, međutim, pokazuju da je uvjerenje po kome su, naročito u poslijeratnim godinama, adolescenti, i uopšte mladi, najčešće samoubice, jednostavno predrasuda. Onih koji u očaju sami sebi oduzimaju život različitih su dobi, a među njima su najbrojnije - starije osobe.

Svega dva odsto od ukupnog broja samoubica u RS su, prema podacima iz 1998, bila djeca mlađa od 18 godina, životnoj dobi od 18 do 30 godina bilo ih je sedam odsto, a između 30 i 50 godina 29 odsto. Čak 62 odsto od ukupno 345 samoubistava registrovanih pretprošle godine u RS, izvršili su ljudi stariji od 50 godina. Ovi podaci su naročito porazni kada se zna da mladi ljudi u pubrertetu i adolescenciji, mogu dići ruku na sebe u trenutku afekta, zanosa ili emotivne nesigurnosti, da to čak mogu učiniti iz djetinje želje za osvetom (roditeljima, nastasvnicima, nevjernoj ljubavi), mladalačkog heroizma ili čudesne potrebe da idealizuju svoju sopstvenu sahranu, ali kada to učini čovjek stariji od 50 godina, u pitanju su ili bolest ili potpuni očaj, ili i jedno i drugo. Podaci Centra javne bezbjednosti Prijedor, na čijem se području početkom ove godine dogodila nezapamćena serija samoubistava, pokazuju da su u tom periodu najveći broj suicida izvršile nervno ili duševno bolesne osobe, ali je među samobicama bilo i mladih i starih, uslovno rečeno zdravih ljudi.

Prijedorski neuropsihijatar dr Tomislav Jelenkov je te podatke prokomentarisao riječima: "Ubijaju se mladi koji nemaju posla, stari koji nemaju od čega da žive i bolesni koji nemaju čime da se liječe", dodajuči da je sveopšta nesigurnosti i osjećanje besperspektivnosti ambijent u kojem porast broja suicida ne treba nikog da iznenadi.

Mada su rano proljeće i jesen godišnja doba u kojima po pravilu svuda u svijetu ima najviše samoubistava, policijski podaci pokazuju da u RS to pravilo ne važi. Samoubice ovdje dižu ruku na sebe gotovo podjednako i ljeti i zimi. Jedan drugi podatak, međutim, može biti povod za ozbiljna razmišljanja: šest odsto suicida u RS izvršeno je pod dejstvom alkohola.

Najviše samoubistava u 1998. godini zabilježeno je u banjalučkoj regiji, čak 105, te na području centara javne bezbjednosti Doboj, 55 slučajeva, Prijedoru, 45 i Bijeljina 40. Istina, ovi centri javne bezbjednosti pokrivaju i najveći broj stanovnika, ali i po nezvaničnim podacima i procjenama Krajina i Semberija prednjače u broju suicida.

Iako je za očekivati da se u zemlji koja je tek izašla iz rata, a pogotovo kada je među samobicama znatno više muškaraca nego žena, suicidi izvršavaju najčešće uz pomoć vatrenog oružja ili eksploziva, samoubice u RS najčešće sebi život oduzimaju vješanjem. Gotovo polovina samoubistava 1998. godine izvršena je na ovaj način, vatrenim oružjem je izvršeno 25 odsto suicida, a ručnim bombama i sličnim eksplozivnim napravama 12 odsto. Utapanje u rijeci, trovanje, skok sa visine ili bacanje pod voz su takođe realtivno česti i "tradicionalni" načini samoubistva. Ipak zabilježeni su i neki pomalo bizarni i nevjerovatni slučajevi. Pretprošle godine jedan očajnik je sebi oduzeo život samospaljivanjem, a nedavno se u okolini Prijedora jedna osoba utopila bukvalno u barici vode.

Interesantno je, ali i indikativno da je u vrijeme rata broj samoubistava bilo znatno manji nego u potonjim poslijeratnim godinama. To pokazuju i podaci o onima koji su pokušali, a nisu uspjeli da sebi oduzmu život i koji su nakon neuspjelog samoubistva potražili ljekarsku pomoć u Psihijatrijskoj klinici u Banjoj Luci. Kako navodi načelnik ove klinike dr Stojaković, u toku rata broj takvih slučajeva je bio za polovinu manji nego prije rata, dok se prošle godine od samoubilačklih misli liječilo oko 30 pacijenata, što je otprilike jednak broj kao i posljednjih predratnih godina. Naravno, valja imati na umu da su prije rata ljudi mnogo više vodili računa o svom zdravlju, pa i o psihičkoj stabilnosti, a i da su uslovi za zdravstvenu zaštitu svake vrste bili mnogo bolji.

Porast broja samoubistava svakako nije samo zdravstveni problem, nego prije svega pokazatelj ukupnog stanja društva i alarm koji upozorava. Svjetska zdravstvena organizacija je odlučila da od početka trećeg milenijuma suicid bude njena centralna tema, kako bi se broj samobistava pokušao smanjiti za trećinu, prije svega u najrazvijenijim zemljama svijeta, u kojima je, još od šezdesetih godina trend porasta broja suicida više nego zabrinjavajući. Po pravilu, manje razvijene zemlje su i manje podložne ovoj "bolesti". Republika Srpska, evidentno, nije razvijena zemlja, ali ako se trend porasta broja sucida nastavi, mogla bi se naći u tom posvećenom krugu. Naravno, ne po standardu i blagostanju, nego po broju samoubica po glavi stanovnika.

Jelena PAVLOVIĆ (AIM)