Ispovjed špijunskog pokajnika

Aim, Zagreb, 21.3.2000.

Svi oni nesretnici koji su zadnjih deset godina vlastitog života proćerdali na obitavanje u zemlji Hrvatskoj - pritom, naravno, moramo isključiti onu golemu masu kretena što je sve te godine provela s nacionalnom trobojnicom preko očiju - jako su dobro znali da njihovim sudbinama upravlja skupina političkih kriminalaca, koja svoje banditsko-mafijaške poslove zamotava u opijajući celofan borbe za nacionalne interese. Sve smo to, dakle, znali, ali nismo imali baš osobitu količinu dokaza što je sve u stanju bila učiniti ta banda nepismenih špijuna i jednako tako nepismenih novinara špijunske provenijencije, kriminalaca s državotvornim pedigreom i rodoljuba s gangsterskim sklonostima, generala s jedva završenom osnovnom školom i školovanih obavještajnih pasa zaduženih da zagorčavaju život svakome tko slobodno misli...

Onda se sredinom ovoga mjeseca na kioscima pojavio novi broj tjednika "Nacional" sa šokantnom ispovijedi stanovitog Franje Tota, bivšeg aktivista Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, koji je sredinom prošle godine - neometan pameću i sluđen zavodljivim šuškanjem njemačkih novčanica - postao suradnikom nečega što sebe voli nazivati Hrvatskom obavještajnom zajednicom, a ustvari je riječ o najobičnijem špijunskom podzemlju. Ono što smo do izlaska rečenog broja "Nacionala" znali o Franji Totu svodilo se na šture podatke o njegovom djelovanju u HHO-u i "Glasu 99" (neprofitnoj organizaciji što je osnovana neposredno prije parlamentarnih izbora s ciljem da građane uvjeri u potrebu izlaska na birališta), a ponešto se pisalo i o njegovu nezadovoljstvu radom HHO-a i narušenim međuljudskim odnosima unutar spomenutog odbora.

Sad, međutim, znamo da je taj čovjek, recimo, 13. rujna prošle godine špijunima Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane iznutra otvorio vrata HHO-ovih prostorija i omogućio im da u miru presnime sve kompjuterske fajlove; znamo, nadalje, da je agentima SIS-a (Ivan Markota, Vlado Galić, Josip Trogrlić, Goran Kovačić i Ante Ćorić) redovno dojavljivao sve pojedinosti o aktivnostima HHO-a i "Glasa 99"; znamo, također, da je 28. prosinca 1999., po nalogu SIS-ovih operativaca dao veliki intervju zagrebačkom "Večernjem listu" u kojemu je s izraženom dozom moralnoga gnušanja govorio o tome kako HHO i "Glas 99"- po diktatu američkih obavještajnih službi ruše Hrvatsku; saznali smo i to da je novinar "Večernjeg lista" Marko Jurič, koji je radio intervju s Totom, također, agent SIS-a i da su mu pitanja pripremana u centrali te špijunske službe; doznali smo da su obojica za svoj prljavi posao isplaćeni u jednoj prigradskoj birtiji; još smo saznali da je Tot sveukupno primio šest hiljada maraka, te da mu je danas zbog svega što je učinio - istinski žao.

"Znam da sam ispao budala", kaje se Tot, "ali nisam si mogao puno pomoći. Definitivno sam odlučio progovoriti još nakon pogibije Darka Jurišića, ali ni to nije bilo jednostavno odlučiti. No, odlučio sam da iz toga moram izaći van, bez obzira na posljedice, iako sam učinio puno toga lošega." Zadržimo se sad na onom mjestu kad je Tot odlučio progovoriti, ali se nije usudio. Pozabavimo se, naime, pogibijom Darka Jurišića: taj aktivist "Glasa 99" poginuo je 14. prosinca prošle godine u prometnoj nesreći blizu Slavonskoga Broda. Nesreća se dogodila pod krajnje sumnjivim okolnostima, a Zagrebom se istoga časa proširila glasina da je Jurišić ubijen. Franjo Tot danas priznaje da nije nimalo sumnjao kako je Jurišićeva smrt djelo SIS-ovih operativaca, a do tog je zaključka došao i nakon razgovora sa SIS-ovcem Ivanom Markotom. S njim se sreo nekoliko sati poslije tragičnog događaja i pitao ga zna li tko je poginuo, a Markota je kazao da zna i odmah upitao tko je Jurišić.

"Nemoguće je da časnik SIS-a koji je zadužen za tu problematiku nema pojma tko je Darko Jurišić. On je čak zapisao njegovo ime i rekao mi da će provjeriti o kome se radi. Sve to što je učinio prilično je neinteligentno, jer smo upravo Galić, on i ja na jednom od naših prethodnih razgovora razgovarali o Darku Jurišiću. Pritom ga je i Markota spominjao imenom i prezimenom. Treba li tomu uopće još što dodati. Dan nakon toga ponovno smo se susreli i Markota mi je rekao da je ispitao taj slučaj. Rekao je da je šteta što je poginuo, jer je iza sebe ostavio suprugu i dvoje djece, ali i pripomenuo da mu je brat blizanac ionako radio za Udbu", svjedoči Tot. Tu se, međutim, ne zaustavljaju zločinačke i podzemne aktivnosti SIS-a za koje je Franjo Tot saznao sastajući se sa svojim nalogodavcima: on u razgovoru otkriva da je objavljivanje dokumenata o udbaškoj prošlosti Stipe Mesića u "Slobodnoj Dalmaciji" smišljeno i odrađeno u SIS-u, a svjedoči i da su agenti te službe provaljivali u prostorije Otvorenoga društva, OESS-a i UN-ova Centra za ljudska prava kako bi presnimili sve podatke iz njihovih kompjutera. Pripovijeda, također, i o povezanosti velikog broja novinara s rečenom obavještajnom službom: otkriva, naime, da je SIS u svakom trenutku, preko svojih ljudi, u medije mogao plasirati sve što bi tim nakaznim umovima palo na pamet.

Ipak, možda najstrašniji dio Totove strašne priče odnosi se na njegov susret s tajnim agentom Ivanom Markotom koncem siječnja ove godine. Pričali su o predstojećim predsjedničkim izborima, a onda je Tot - aludirajući na izborni debakl HDZ-a - upitao Markotu što će učiniti ako se krene u raščišćavanje nezakonitosti unutar tajnih službi: "Na to mi je lakonski odgovorio da će onda definitivno imati ono što su htjeli - paralelne obavještajne strukture", kaže Franjo Tot.

E, na ovom mjestu jedan sitni žbir poput Franje Tota prestaje biti važan: sad važni postaju čelni ljudi nove vlasti, naime, iste one persone koje već dva mjeseca vode isprazne teoretske rasprave o preustroju tajnih službi, a istodobno zdrugovi špijuna koji su do jučer odrađivali najprljavije poslove za Tuđmanov režim i dalje sjede u svojim foteljama. U isto se vrijeme, nekadašnji špijun nad špijunima, notorni Markica Rebić, čovjek koji je deset godina prisluškivao, uhodio i zagorčavao život svakome tko slobodno misli, u isto se vrijeme, dakle, taj čovjek odlučio povući u miran građanski život; on se ne želi ni s kim prepucavati preko novina, ni o čemu on nema pojma, ali on će kazati što god novu vlast zanima samo ako ga lijepo i službeno zamole.

Čini se da je nova vlast, ustvari, sretna što su se svi ti špijunski bossovi povukli u svoje mirne građanske živote i svoje luksuzno namještene dnevne boravke u kojima iščitavaju dosjee donedavnih državnih neprijatelja naslađujući se pikanterijama iz njihovih privatnih života, pa bi sad, je li, bilo krajnje nekorektno i revanšistički inkomodirati ih iz njihova građanskog mira. Treba zaboraviti sve njihove prljavštine, sve njihove krađe, provale, kriminal, treba zaboraviti hladnokrvna ubojstva i političke namještaljke, smetnuti s uma smrdljive rabote Franje Tota, Ivana Markote, Vlade Galića i ostalih kompanjona, sve to treba potisnuti u zaborav, jer se nova vlast ne želi baviti revanšizmom. I pritom im nitko živ ne može objasniti da punjenje zatvora kriminalcima nije revanšizam.

Ivica Đikić