Formira se BH Vijece za stampu

Novinare niko ne voli, pa ni sami sebe

AIM, Sarajevo, 21.03.2000. Stampani mediji u BiH, odnosnonovinari koji u njima rade, dobiti ce uskoro Vijece za stampu. Formirace ga sami novinari kroz svojih sest udruzenja u BiH, a osnovna zadaca ce mu biti da stiti javnost od njih samih (sic!), pa da po potrebi djeluje cak i preventivno, dakle i prije nego javnost bude uvrijedjena!

Iako je nesumnjivo da u situaciji kada u ovako maloj zemlji poput BiH ima vise od 400 elektronskih i stampanih medija uz brojne neodgovorne nadri-novinare treba neko tijelo koje bi stitilo javnost od neodgvornih pojedinaca u novinarskoj profesiji, krajnje je upitno da li to tijelo treba da formiraju sami novinari. Pogotovo u trenutku kada prema njima niko nema nikakvu obavezu i kada su sami krajnje nezasticeni.

Planirano Vijece za stampu bice tzv. "samoregulatorno" tijelo za printane medije - svi printani mediji trebali bi Vijecu upucivati eventualne zalbe i primjedbe javnosti na svoje sadrzaje, pa ukoliko javnost ne bude zadovoljena odgvorom kritikovanog medija onda bi se ukljucilo Vijece za stampu. Nakon analize cijelog slucaja Vijece bi nalozilo kritikovanoj redakciji da na prominentnom mjestu objavi izvinjenje, a isto bi moglo biti publikovano eventualno u biltenu Vijeca ili putem izjave date javno, u nekom drugom mediju ili na neki drugi nacin. Inicijatori osnivanja Vijeca, Nezavisna komisija za medije (IMC) - koju podrzava OSCE a koja ima ingerencije nad elektronskim ali ne i printanim medijima u BiH - tvrdi da ce na ovaj nacin biti zasticena sloboda stampe i sam novinar jer bi sve eventualne primjedbe bile "kanalisane" prema urednicima. Cak ni zahtjevi za izvinjenjem ne bi isli prema novinaru koji je napisao sporni tekst, nego prema redkciji. U Radnom materijalu radne grupe za formiranje Vijeca stoji da Vijece mora imati moc da i samo reaguje, prije prituzbe javnosti, ukoliko nesto ocjeni uvredljivim. Parafraziran slucaj iz vremena rasprave o Nacrtu zakona o sankcionisanju stete nastale usljed javno iznesene lazi ili klevete (koji je parlamentu Federacije BiH nedavno uputila, pa nakon velikog pritiska javnosti povukla na doradu Vlada FBiH) u ovom slucaju bi se, primjera radi, Radovan Karadzic svaki put kada u nekim novinama osvane teza da je on ratni zlocinac, mogao obratiti Vijecu i traziti izvinjenje zbog jos uvijek sudski nedokazne tvrdnje. Na srecu po medije, Vijece ne bi trebalo dobiti ovlasti da izrice novcane kazne jer bi to znacilo da, s obzirom da neki mediji ne bi mogli platiti kazne, svi subjekti ne mogu pristupiti sistemu samoregulacije, sto nije cilj, pise u materijalu Radne grupe. Osnovni dokument za djelovanje Vijeca bio bi Kodeks za stampu usvojen od strane sest novinarskih asocijacija u aprilu 1999. godine.

Da li je moguce formirati Vijece na nivou drzave kada na tom istom nivou postoji sest novinarskih udruzenja - po dva u svakom politickoteritorijalnom realitetu (Sarajevo, Banja Luka i zapadni Mostar) - medju kojima nema ni minimum saglasnosti ili dogovora oko elementarnih vrijednosti sistema u kojem zivimo, odnosno kada se sam pojam BiH i njena buduca transformacija definitivno razlicito dozivljava. Uz to, neka su udruzenja vec formirala vlastita vijeca, druga se u "svom" Vijecu udruzuju na nacionalno-teritorijalnoj osnovi (dva banjalucka udruzenja) dok treca najavljuju da ce uraditi isto. Istovremeno, u Radnom materijalu stoji da ce Vijece za stampu raspravljati samo o primjedbama datim na osnovama "civilizovanosti i zdravog razuma", sto pokazuje kako je dokument koji opisuje rad Vijeca napisao portparol IMC Dieter Loren, a naknadno ga usminkali domaci clanovi Radne grupe.

U sta ce se izroditi IMCijevo uporno insistiranje na oformljavanju ovakvog Vijeca za stampu - za sto se cak tvrdi da je pokusaj kontrole IMC nad stampanim kao do sada nad elektronskim medijima - nije jednostavno pitanje ni za same medjunardone posrednike u BiH. To prije sto je predsjednik Radne grupe za formiranje Vijeca Vlatko Meniks, inace tajnik Udruge hravatskih novinara u BiH, svoje uvodno izlaganje na nedavnoj sarajevskoj sesiji o Vijecu za stampu zapoceo stiktnom podjelom medija na srpske, bosnjacke i hrvatske? Tako su po Meniksu "srpski i bosnjacki mediji" svi koji se stampaju ili imaju redakcije u Sarajevu ili Banjaluci, ali i medjunarodno projekt Otvorene televizijske mreze u BiH - TV OBN, te agencija AIM koja ima centre u svim drzavama bivse Jugoslavije (dakle i Zagrebu) te sire na Balkanu, ali "nema zaseban centar u zapadnoj Hercegovini" objasnjava Meniks!?

Na pitanje kako ce se obezbijediti minimum saglasnosti u Vijecu za stampu u slucaju da treba reagovati na pisanje novinara iz dijela FBiH sa bosnjackom vecinom (prmjerice iz Sarajeva) o problematici sa dijela FBiH sa hrvatskom vecinom (recimo o obliznjem Kiseljaku) a objavi ga u mediju iz republike Srpske (mozda je dopisnik banjaluckog Reportera ili Nezavisnih novina), uslijedio je odgovor da je to rijetki fenomen o kome tek treba razgovarati. Dakle, profesionalni odnos novinar-problematika-medij je jos uvijek "fenomen" dok je odgovarajuca nacionalna pripadnost za te tri tacke i dalje nepovredivo pravilo!

I sami novinari podjeljeni su po pitanju formiranja i buduceg rada Vijeca za stampu - jedni tvrde da im je takvo tijelo neophodno jer ce se navodno staviti izmedju njih i sudova za cijim stavom nerijetko posezu uvrijedjeni pojedinci, dok drugi pak nece ni da cuju za novi oblik "novinarske cenzure" nazivajuci je cak medijskom policijom. Najveci broj ih, nazalost, nema pojma o cemu se radi i rezignirano promatra cijelu stvar navijajuci za ili protiv tek u zavisnosti od toga koliko im je drag neko ko zastupa odredjenu tezu o Vijecu. Istovremeno iz OSCE-a i IMC-ja porucuju da "o Vijecu za stampu treba da se izjasne svi novinari u BiH", no sve aktivnosti se svode na dogovore na nivou udruzenja koja okupljaju tek nesto vise od pola novinara u BiH, navodno oko 60 posto, ali gdje se sistem odlucivanja jos uvijek svodi na celnike udruzenja ali ne i nezainteresovano clanstvo. Ipak, i pored protivljenja nekih novinara, pa cak i cijelih redakcija, OSCE i IMC, idu ravno ka Vijecu za stampu i kako trenutno stvari stoje, nakon sarajevske sesije od 15. marta, ostalo je jos da se na nivou Radne grupe predlozi nacin odlucivanja (konsenzus ili prosta ili dvotrecinska vecina), mandat predsjedavajuceg i jos par detalja, te da odluka bude usvojena od strane novinarskih udruzenja u BiH.

Ostale su nedoumice vec rijesene - Vijece ce imati 13 clanova od kojih je jedan (predsjedavajuci) iz medjunarodne zajednice, sest od njih su predstavnici udruzenja i dolaze iz novinarske profesije, a sest su predstavnici javnosti i bice birani tako sto ce svako udruzenje kandidirati po jednog. Na ovaj nacin kategoriju demantija, otvorenog pisma, reakcije citalaca i slicno u BiH mogli bi uskoro postati proslost, a pojavice se jedan novi samoregulacije - javna samocenzura.

Ako je i razumjeti zvanicnike institucija medjunarodne zajednice u BiH, koji u nedovoljnim pomacima naprijed sve cesce naredjuju sta je za ciniti ovdasnjim strukturama vlasti, ipak ostaje pitanje za novinare i njihova udruzenja zasto su odlucili svoju sudbinu vezati sa sudbinom sadasnjih vlastodrzaca u BiH. Drugim rijecima, zasto su odlucili trositi svoju snagu na formiranje tijela koje ce stititi javnost (dakle prvenstveno vlast) od samih novinara, kada je u ovom trenutku njima pomoc i zastita od dominirajuce javnsoti (citaj vlasti) znatno potrebnija.

Novinari u raznim dijelovima BiH bivaju pretuceni, raznose ih podmetnute bombe, prijeti im policija. Jedni napustaju zemlju u strahu od prijetnji, drugi mijenjaju priofesiju, treci pristaju na igru jacega. Izvori informacija, odnosno strukture vlasti, su sve nedostupniji; predstavnici vlasti se ne ponasaju kao pojedinci koji su tek privremeno, voljom gradjana na javnim funkcijama, nego kao vlasnici privatnih preduzeca; profesija je degradirana sve vecim neznanjem koje se servira na nacionalnim fakultetima zurnalistike u Sarajevu, zapadnom Mostaru ili Banja Luci, a ad hoc novinarske skolice koje traju taman toliko da svjetski predavaci naprave đir po gradu i potrose dobre dnevnice, unose dodatne zabune promovirajuci dvomjesecne novinare u eksperte s iskustvom i nekakvom ino-diplomom; Kategorija intervjua sa politickim zvanicnikom ovdje postaje gotovo iscezli raritet, a mjesto im ustupaju prepiske putem faksa ali samo na probrana pitanja (sto kad vide, naprimjer, americke kolege umiru od smjeha)...

U takvom su okruzenju novinari odlucili ne da zastite, unaprijede i promoviraju sebe i svoju rpofesiju, vec da stite javnost od sebe samih! Mozda to i nije tako losa ideja.

Rubina CENGIC