Zvona za uzbunu

Crna Gora i međunarodna zajednica

AIM Podgorica, 15.03.2000. godine

ťMi smo u Crnoj Gori preduzeli sve da se zaštitimo od eventualne agresije iz BeogradaŤ, rekao je crnogorski predsjednik Đukanović razgovarajući protekle sedmice sa Medlin Olbrajt, američkim državnim sekretarom. ťBraneći se od mnogostruke agresije i negativnog uticaja iz Beograda na Crnu Goru, prinuđeni smo da povućemo dio suvereniteta koji smo prenijeli na saveznu državuŤ, upozorio je Miodrag Vuković, savjetnik crnogorskog predsjednika u izjavi crnogorskom državnom radiju.

Rječnik političara govori ponekad ubjedljivije od onoga što su kanili reći. Gotovo u jednom danu dva visoka državna funkcionera upotrijebila su isti termin - ťagresija iz BeogradaŤ. Nikada prije ova sintagma – tako poznata iz ratova u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni – nije bila upotrijebljena u Crnoj Gori. A sada, iz samog vrha crnogorske države, upozorenje: Crnoj Gori prijeti agresija!

Nedavni vapaji crnogorskih političara možda najbolje slikaju težinu i protivrječnosti aktuelnog položaja Crne Gore. Dvije godine od pobjede koalicije ťDa živimo boljeŤ nijesu donijele očekivani preporod. Istina, Crna Gora jeste postala predmetom pažnje međunarodne zajednice, crnogorski državni vrh jeste pobrao mnoge pohvale iz inostranstva i ne malu ekonomsku pomoć... Ali, ni Đukanović ni njegovi koalicioni partneri ne mogu poreći zbilju - Crna Gora nije riješila ni jedan ključni problem u ekonomiji ili politici.

Uvođenjem dvovalutnog sistema crnogorski državni vrh je naprabio značajan otklon od Beograda, pokušavajući da veže crnogorsku ekonomiju za evropske tokove roba i kapitala. Ujedno, time se Crna Gora, makar privremeno zaštitila od moguće programirane hiperinflacije iz Beograda. Ali, ekonomske mjere nijesu, na kratki rok, donijele ozdravljenje privrede. Naprotiv, uvođenje marke rengetski je otkrilo sve godinama sakrivane probleme crnogorske ekonomije: nizak nivo proizvodnje, raspad mnogih velikih sistema, i nemogućnost sprovođenja brze privatizacije. Ekonomska blokada koju je uveo Miloševićev režim spuštanjem rampe na crnogorsko-srpskoj granici kod Kolovrata dodatno je otežalo poziciju crnogorske države.

A ekonomska pomoć međunarodne zajednice pokazala se dovoljnom samo za – goli život. Istina, tokom prošle godine Crna Gora je, prema zvaničnim statističkim podacima, dobila oko 77 miliona dolara strane pomoći. Veći dio pomoći činile su dotacije u opremi, lijekovima , hrani i strateškim proizvodima (struja, nafta...). Posebno su odvajana sredstva za realizovanje obimnog programa socijalnog zbrinjavanja najugroženijihih (procjenjuje se da danas u Crnoj Gori više od 60 odsto stanovništva dobija neku vrstu socijalne pomoći ili ditacija države).

Svježeg novca, prijeko potrebnog za ozdravljenje crnogorske privrede, očito je bilo malo. I, što jenajvažnije, tokom prošle godine ni jedna strana kompanija – uprkos glamuroznim najavama sa Zapada - nije se odlučila za investiranje vlastitog novca na tržište Crne Gore. S razlogom. Ni jedan valjani ekonomski stimulans ne postoji: Crna Gora, iako miljenik međunarodne zajednice, i dalje je zemlja visokog neekonomskog rizika, što odvraća ozbiljne strane investitore. Zaista. ko bi danas uložio dolar ili marku u crnogorsku privredu dok postoji realna opasnost – novog balkanskog rata?

A mnogi pokazatelji govore da umjesto boljeg života Crnoj Gori zaista prijeti opasnost od konflikta. Osim ekonomske blokade te uvođenja ťYU INFOŤ televizije preko vojnih repetitora u Crnoj Gori, Milošević iz dana u dan pojačava pritisak i na vojnom planu. Ne samo povećanjem broja pripadnika famoznog Sedmog bataljona: tokom posljednje nedjelje više od trista oficira VJ iz Srbije premješteno je u Crnu Goru, a VJ je u Crnoj Gori podigla borbenu gotovost na najviši stepen... Istovremeno, saopštenja brojnih plemenskih Skupština, koje okupljanju pripadnike Bulatovićeve SNP, nagovještavaju nemirno proljeće u Crnoj Gori.

Da su tenzije u porastu pokazuje i nedavna posjeta Đukanovića Sarajevu i razgovori sa Medlin Olbrajt. Za razliku od dosadašnje prakse, razgovori sa američkim državnim sekretarom držani su u tajnosti – 24 sata prije razgovora ni jedan crnogorski medij nije imao informaciju o susretu Đukanović-Olbrajt.

I niko tačno ne zna što su u četiri oka razgovarali Milo Đukanović i Medlin Olbrajt. Prema jednim informacijama SAD su obećale da, u slučaju Miloševog napada, neće sjedjeti skrštenih ruku. Izjava Veslija Klarka, koji je direktno zaprijetio zvaničnom Beogradu, donekle potvrđuje takvu tezu.

Da li je, istovremeno, bilo razgovora o budućnosti srpsko-crnogorske federacije? Istini za volju, crnogorski državni vrh u posljednje vrijeme govori da je federalni savez sve teže održiv. ťNikada nije bilo manje funkcija zajedničke države u Crnoj gori nego što ih ima danasŤ, rekao je Đukanović u razgovorima sa Olbrajtovom. I drugi predstavnici crnogorske vlastio govore da je – Miloševićevom politikom – jugoslovenstvo gotovo na izdisaju u Crnoj Gori i da, iz dana u dan, jača ideja samostalne Crne Gore.

Da li je to najava da crnogorski državni vrh forsira ideju samostalne Crne Gore?

Na prvi pogled moglo bi tako da se tumači. Pod velikim pritiskom savezne crnogorska vlast već duže povlači iznuđene poteze kojim se – u ekonomiji, ali i u politici i kulturi – Podgorica sve više udaljava od Beograda. samo pogledom na aerodrome sagledava se stvarno stanje u federaciji. U tobože zajedničkoj državi putnici iz podgorice za Beograd – ili obratno, ista je stvar – prolaze rengentske kontrole, kontrolišu ih policajci, provjeravaju im se dokumenta, zavode brojevi lične karte... Niko još ne traži pasoš ali dovoljno se vidi: Jugoslavija formalno postoji, ali Srbija i Crna Gora funkicionišu de facto kao odvojene države. ťMi smo bili prinuđeni da povratimo dio suvereniteta sa savezne državeŤ, rekao je Miodrag Vuković, savjetnik crnogorskog predsjednika i visoki funkcioner DPS-a.

Da li sukob u federaciji vodi ka definitivnom raspadu federacije, kako izgleda prema izjavama?

Ne. Đukanović i partijski drugovi formalno se zaklinju u budućnost Jugoslavije. ťVeze Crne Gore i Srbije mnogo su iznad dnevne politikeŤ, istakao je za TV Crne Gore Svetozar Marović ideolog vladajuće partije, ne krijući da federacija prolazi ťnajteže razdoblje od nastankaŤ, ali da Ťvjeruje u njenu budućnostŤ.

Što je onda magična formula održanja federacije? ťVjerujeme u promjenu politike u BeograduŤ, kaže Marović. Dakle: nema robnog i platnog prometa između Srbije i Crne Gore, savezne institucije nemaju legimitet, niko nikoga politički ne priznaje, Vojska Jugoslavije ne poštuje odluke crnogorskih državnih institucija, čak i dinar – posljednja karika u federalnom lancu – lagano se istiskuje... U međuvremenu, strategija DPS-a i koalicine vlasti je – čekanje, da se odnekud pojavi demokratska Jugoslavija bez Miloševića.

Opštoj strategijskoj konfuziji zavidan doprinos dali su i predstavnici međunarodne zajednice. Tako, Karl Bilt tvrdi da Milošević dovodi vojna pojačanja i da se ťSrbija i Crna Gora, sporo ali kontinuirano, kreću ka sukobuŤ. Istovremeno, ministri finansija Evropske unije govore da Crna Gora ne može očekivati veću finansijsku pomoć ťjer nije suverena država, što je preduslov za strategijska ulaganjaŤ. Bilo je, istina, biranih riječi o ťdemokratski izabranoj Vladi u podgoriciŤ. Ali, i vrlo jasnih upozorenja: ťNi u kom slučaju u ovom trenutku ne smijemo podržati ideju nezavisne Crne GoreŤ, apelovao je Volgang Petrič.

ťZanimljivaŤ razmišljanja: bojazan da Crnoj Gori prijeti rat, a istovremeno – oštra protivljenja namjeri da Crna Gora sama bira put. Izgleda nelogično, ali samo na prvi pugled. U pozadini, lideri međunarodne zajednice potpuno su razotkrili strategiju: crnogorska vlast određena je kao ťudarna iglaŤ u političkom razračunu sa Miloševićevim režimom. Na tom fonu su i želje da se iz Crne Gore ťdemokratizuje SrbijaŤ, a toj priči se odavno pridružila i zvanična Podgorica. Već godinu i više, Đukanović i njegovi saradnici trude se da, sklapanjem savezništava sa srpskom opozicijom nekako naude zvaničnom Beogradu. Đinđić, Drašković, Perišić, Čović nekoliko puta su bili u gostima Đukanoviću, zajednički sklapali dogovore, zajednički promišljali strategiju borbe protiv Miloševića. Osim političkih saveza, crnogorska vlast se pobrinula i da posredstvom državnih medija koji se putem satelitskih antena gledaju u Srbiji pokuša uticati na tamošnji auditorijum.

Dugo je crnogorska vlast igrala po taktu zapada bezrezervno vjerujući u ideju da mogu slomiti beogradski režim. Pokazalo se bez velikog uspjeha. Akcija lomljenja Miloševića nije dala ni početne uspjehe. Naprotiv, Milošević je ostao politički jak ne samo u Srbiji, već i u Crnoj Gori. Posljednja istraživanja javnog mnjenja pokazuju da SNP, partija saveznog premijera Bulatovića, mođe računati na oko 25 odsto glasova, neznatno manje nego u vrijeme parlamentarnih izbora. A posljenje akcije Vojske Jugoslavije govore da se Milošević ponovo priprema za pritisak na Crnu Goru.

Tačnije: pokazuje se da je ekonomska pomoć međunarodne zajednice dovoljna samo za goli život, da je vrijeme za tranziciju društva uludo izgubljeno a da se Miloševićeva sjenka, jače nego ikada, nadvila nad Crnom Gorom. I, da sve bude interesantnije, predsjedniku SRJ sasvim odgovara postojeće stanje, kada o održanju Jugoslavije po svaku cijenu govore i crnogorska vlast i međunarodne zajednica. Jer, i on vjeruje u jugoslaviju po svaku cijenu. Samo ima jedan problem: Milošević do sada nije bio stručnjak za mirne rasplete.

Draško ĐURANOVIĆ (AIM)