Alkoholizam

Banjaluka, 17. mart 2000. (AIM)

Tačan broj alkoholičara u Republici Srpskoj niko ne zna. O tome se nigdje ne vodi zvanična statistika. Takvih podataka nema ni u drugom entitetu BiH.

Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije alkoholičari su one osobe koje konstantno uživaju alkoholna pića, postajući postepeno zavisni od alkohola, pri čemu ispoljavaju bilo otvorene duševne poremećaje, bilo manifestacije koje zahvataju njihovo tjelesno i duševno zdravlje, kao i njihov socijalni i ekonomski položaj.

Alkoholizam je bolest, kažu ljekari, i treba je liječiti kao i svaku drugu. Alkoholizam jeste bolest, no uglavnom je potrebno da protekne mnogo vremen prije nego pojedniac, porodica, pa i radna sredina priznaju da se iz faze socijalno prihvaćene konzumacije alkohola prešlo u fazu alkoholičara.

Pred ovom bolešću i pojedinac i porodica i okolina okreću glavu, pravdajući sve češće, pa potom redovno, posezanje "za čašicom" pred problemima, neraspoloženjem, stanjem koje će proći. Otuda, kako god je prirodno da prijatelja, rođaka, susjeda posavjetujemo da zbog bolova u leđima ili želudcu potraži pomoć ljekara, takva sugestija izostaje kada je u pitanju alkoholizam.

Ljekari kažu da je pitanje geneze, odnosno nastanka alkoholizma, izuzetno složeno jer je to u suštini patološka reakcija koja proističe iz drugih ili u toku drugih poremećaja kod manje ili više emocionalno poremećenih stanja.

Tempo života, različiti socijalno-ekonomski faktori, stalna unutrašnja napetost, latentan osjećaj straha, ugroženosti ili neizvjesnosti, udruženi sa postojećim ljudskim slabostima, opredjeljuju ljude da upotrebom alkohola "olakšaju napetost i riješe tešku situaciju".

Prema statističkim pokazateljima do izbijanja rata ex Jugoslavija je bila četvrta zemlja u Evropi po potrošnji alkohola. Poslednji ratovi, kažu psiholozi, sigurno su doprinjeli da se područja bivše države i dalje zadrže na toj neslavnoj poziciji.

Statistike koje se provode u ustanovama za liječenje alkoholičara ukazuju da je konzumiranje alkohola prisutno u svim društvenim slojevima stanovništva. Ono što zabrinjava jeste da je u toku rata i nakon njega evidentan porast alkoholičara u skupini kako adolescenata tako i mladih ljudi u dobi od 17 do 25 godina. Iako procjene kažu da je među alkoholičarima veći broj muškaraca nego žena, Gordana Ivanov, glavna sestra na odjelu za liječenje alkoholizma na Psihijatrijskoj klinici u Banja Luci, tvrdi da je problem žena alkoholičara daleko opasnji. "Žena pije u potaji, čini to konstanto i pomoć traži obično kada je već kasno", kaže Ivanova. Uz to, za alkoholom češće posežu žene koje žive na selu od onih u gradu.

Problem alkoholizma, odnosno alkoholičara je dvojak. Osim što razara mentalno i fizičko zdravlje pojedinca, često sa trajnim posljedicama, alkoholizam razara i porodicu - uvlačeći u krug traume po pravilu veći broj ljudi.

Na odjelu za liječenje alkoholizma Psihijatriske klinike u Banja Luci godišnje se liječi oko 250 pacijenata. Ništa manji broj pomoć ljekara, zbog fizičkih oboljenja (jetra, bubrezi), potraži i na internoj klinici. Međutim, znatno je veći broj lica koja se nikada ili prekasno obrate za pomoć ljekaru.

Da bi liječenje alkoholičara bilo uspješno ono se mora sastojati od psihoterapije, socioterapije i medikamentne terapije. Uz to, uspjeh liječenja zavisi i od dobrovoljnog prihvatanja medicinske pomoći od strane samog alkoholičara. Nakon toga na psihoterapeutu leži obaveza da nastoji otkloniti momente koji su prouzrokovali alkoholizam, te da u pacijentu razvije želju da životne teškoće savlada drugim metodima.

Od ništa manjeg značaja nije ni uključenje porodice u proces liječenja kao i radne sredine alkoholičara.

Psihijatriska klinika u Banja Luci jedina je specijalizovana ustanova za liječenje alkoholičara. Osim dvadest i pet bolnički kreveta, trenutno ova klinika nije u stanju gotovo ništa više pružiti svojim pacijentima. Barake, kojim je vijek trajanja prošao prije tridest godina, doslovno se raspadaju, a bolesnici jedva da imaju uslove za obavljanje elemntarnih higijenskih potreba. Stoga se proces liječenja odvija uglavnom medikamentnom terapijom uz nastojanje da se u periodu od mjesec ili dva dana pacijentovo stanje sanira. Loši uslovi rada, niske i neredovne zarade, opredjeljuju stručno osoblje da u velikom broju napušta kliniku, što dodatno usložnjava rješenje ovog problema.

Dragoljub Marčeta, socijalni radnik u ovoj klinici, objašnjava da se socio-psiho terapija sa bolesnicima provodi dva puta sedmično, kako bi se tokom nje alkoholičar upoznao sa svojom bolešću. Nedostatak adekvatnih radnih uslova i stručnih kadrova, kaže Marčeta, doveo je i do izostanka obavezne saradnje sa porodicom u toku liječenja alkoholičara. Prema Marčetinim riječima, većina pacijenata odlučuje se na liječenje kasno i "kada već somatski propadnu, kada u porodici naprave glupost, kada im posao u preduzeću bude doveden u pitanje". Tada je odlazak na liječenje način da se izbjegne otkaz, no kaže Marčeta, recidiv - odnosno ponovno vraćanje alkoholu je, u tim slučajevima, uobičajena pojava.

Neuropsihijatar Miljana Savić Delić, objašnjava da je pitanje recidiva individualno. "Ima ljudi koji, kada dođu na liječenje, i na licu mjesta vide kakve posljedice na čovjeka alkohol ostavlja, apstiniraju cijeli život", kaže dr Savić Delić, no dodaje da su znatno češći slučajevi da čovjek ne pije nekoliko mjeseci, godinu, dvije i više pa da se ipak vrati alkoholu.

Što se samih alkoholičara tiče mali broj je spreman priznati da su to što jesu. Kod njih, u pravilu, postoji stotine alibija zbog kojih piju, i malo ko smatra da svojim ponašanjem ugožava ne samo sebe nego i porodicu. Ljubiša S. na Psihijatrijskoj klinici u poslednjih godinu dana proveo je više vremena nego kod kuće. "Zar je 5-6 piva i pola litre konjaka dnevno - neko pijenje", kaže Ljubiša. Najveći "krivac" što je ponovo na liječenju su žena i "oni iz firme što su ga optužili da je izazvao požar - za to su krive instalacije , ne ja", kategoričan je Ljubiša. Ovaj četrdesetpetogodišnjak pati od manije gonjenja, odbija govoriti u diktafon (oni će to saznati) i vidno je uznemiren.

Da bi se alkoholizam spriječio potrebna je društveno organizovana prevencija - koja je na našem području od po četka rata potpuno zanemarena. Klub liječenih alkoholičara u Banja Luci ne radi već osam godina. Mogućnost nastavka kontakta sa ljekarom, kako bi se prevladale krize i iskušenja, i nakon okončanog procesa bolničkog liječenja, takođe ne postoji.Stoga se borba sa ovisnošću prepušta pojedincu i porodici.

O problemu alkoholizma i narkomanije kod nas se uglavnom ćuti, a sve se pravda nedostatkom sredstava. Tek je kampanja "KAD PIJEŠ NE VOZI", što su je u Bosni i Hercegovini provele međunarodne organizacije, ozbiljnije skrenula pažnju na ovaj problem .

Nezainteresovanost društva za organizovanu borbu u prevenciji alkoholizma ne čudi, uzme li se u obzir činjenica da je proizvodnja i prodaja alkoholnih pića biznis koji donosi brz i velik profit i pojedincima i društvu. U trci za zaradom zdravstvene i socijalne posljedice alkoholizma se zanemaruju. Širom Republike Srpske i SR Jugoslavije, tokom ratnih i poratnih godina nikle su "fabrike" alkoholnih pića bez ikakve kontrole prozivoda.

Nestručna upotreba metil alkohola, kao osnovnog "sastojka čuvenih "SPAS" votki, konjaka, stomaklija i vinjaka", dovela je do povećanog broja trovanja. Posljedice trovanja metil alkoholom izazvaju niz trajnih fizičkih i psihičkih oštećenja, od koji su česti slučajevi teških oštećenja čula vida, slijepilo pa i same smrti konzumenata. Pri tom žrtve nisu samo i u pravilu alkoholičari, o čemu svjedoči i smrt dva lica zabilježena 1998. godine u Nišu.

Ništa manje posljedice alkoholizam ne ostavlja ni na porodicu. Prema riječima Mirjane Lukać, koordinatora za nasilje pri nevladinoj organizaciji "Žena i pravo", istraživanje što su ga proveli u ovoj organizaciji pokazuje da je alkoholizam osnovni uzročnik nasilja u porodici. Žrtve agresije alkoholičara su ne samo žena, nego i djeca ali i otac ili majka. Krivični zakon RS ne pozanaje institut koji bi alkoholičara, osim u slučaju izvršenja krivičnog djela, primorao na obavezno liječenje. Tako socijalni radnici ostaju nemoćni pred porodičnim nasiljem. Ženi, ukoliko se ne odluči na razvod braka, stoga ne preostaje ništa drugo nego da sa zebnjom svaki put očekuje suprugov povratak kući.

Iako alkoholizam nije pošast samo siromašnih ili postkomfliktnih društava, ozbiljno suočavanje sa ovim problemom kod nas neće biti moguće do ekonomskog i socijanog ozdravljenja cijelog društva.

Gordana Katana (AIM)