Diferencijacija socijalista

Banjaluka, 4. mart 2000. (AIM)

Izvršni odbor Socijalističke partije (SP) RS isključio je sinoć iz članstva četvoricu svojih ministara u Vladi premijera Milorada Dodika sa obrazloženjem da su svojim ponašanjem 'nanijeli štetu ugledu Socijalističke partije'. Ministri Nenad Suzić, Željko Rodić, Miladin Dragičević i Savo Lončar odbili su da prihvate nedavnu odluku Glavnog odbora SP o vraćanju mandata partiji. Iz SP je isključena i Željka Krpić, narodni poslanik socijalista u Narodnoj skupštini RS, a otvoren je postupak utvrđivanja partijske odgovornosti članova Glavnog odbora Momira Malića (generalni sekretar Narodne skupštine) i Nebojše Radmanovića, poslanika u Narodnoj skupštini.

Unutraçnja 'diferencijacija' socijalista započela je sukobom na relaciji socijalisti - premijer Dodik, nakon razrješenja njihovih visokih funkcionera ministra Tihomira Gligorića i direktora Fonda zdravstvenog osiguranja Dragutina Ilića. Socijalisti su pozvali premijera da suspenduje svoje odluke i zaprijetili povlačenjem svojih ministara iz vlade. Dodik je drsko odgovorio da ne†e mijenjati svoje odluke, poručivši socijalistima da će njihovi ministri prije napustiti partiju, nego ministarske fotelje.

Sukob je nakon toga proizveo efekat srušenih domina. Prvo su zatalasani odnosi u koaliciji 'Sloga'. Socijalisti su povjerovali da će prijetnjom istupanja iz koalicije primorati Dodika da povuče svoje odluke o razrješenju kadrova socijalista, ili iznuditi ustupke druge vrste. Kada se pokazalo da su i Dodik i Plavšićka nesalomivi, odlučili su da napuste 'Slogu'. Istupanje iz koalicionog saveza uoči samih lokalnih izbora podijelilo je Glavni odbor socijalista. Odluke su odbacili Gradski odbor u Banjaluci i opštinski odbori u Novom Gradu i Prnjavoru. Nakon toga slijedi obračun struja u partijskom vrhu: na jednoj strani je većina, koja brani partijski centralizam i odluku o istupanju iz 'Sloge', a na drgoj manja grupa pristalica preispitivanja odluke o istupanju.

Po dobro poznatom scenariju utvrđivanja partijske odgovornosti za kršenje partijske discipline, Glavni odbor donosi odluku da glasa o povjerenju članova svog Izvršnog odbora. Od dvadeset članova Izvršnog odbora, osam nije dobilo povjerenje. Među njima, naravno, svi koji su bili protiv istupanja iz koalicije 'Sloga'.

Ovakav rasplet događaja pokazuje da su socijalisti odlučili da unutrašnjim čistkama povrate izgubljeni autoritet i ostave utisak da su dovoljno jaki da se u odlučnim momentima obračunaju sa 'neprijateljima u vlastitim redovima'. Dugo vremena njihov partijski vrh je vodio nejasni politiku i na unutrašnjem političkom planu i prema Beogradu. Koliko god su bili glasni i jasni u osudi arbitražne odluke o Brčkom, smjenjivanju Poplašena, ili osudi hapšenja osumnjičenih za ratne zločine, toliko su bili tajanstveni i neodređeni u politici odnosa sa Miloševićem i zvaničnim Beogradom. Njihovi odlasci u Beograd u nekim kritičnim momentima ostavljali su utisak vrlo bliske vezanosti za Miloševića, što je rušilo njihov ugled kod političkih partnera u RS, međunarodne zajednice, ali i kod vlastitog članstva.

Ma koliko obračuni u partijskom vrhu socijalista ličili na obračun partijskih frakcija na liniji probeogradske i prododikove struje, rano je govoriti o nekom jasnijem profilu socijalista kada je u pitanju odnos sa Beogradom. Na toj relaciji odnosi su po svemu sudeći prekinuti neposredno uoči napada NATO-a na Jugoslaviju. Izvor blizak vrhu socijalista tvrdi da je Milošević u to vrijeme delegaciju socijalista četiri puna sata ubjeđivao kako RS treba na napade NATO-a odgovoriti napadom na SFOR. Kada su mu ovi odgovorili da to vodi u poraz i nestanak RS, Milošević je, kaže izvor AIM-a, lakonski uzvratio: "Ostaće istorija". Poslije toga prestali si kontakti sa Beogradom, ali više odlukom Beograda, nego željom socijalista. Kada je izostao poziv za kongres Socijalističke partije Srbije, socijalisti su shvatili da u Beogradu više namaju šta da traže.

Sa rezervom treba prihvatati i tvrdnje da su socijalisti napuštanjem 'Sloge' pokušali da u Beogradu povrate izgubljeno povjerenje i da su spremni da uđu u otvorenu koaliciju sa SDS i radikalima po modelu 'crveno-crne koalicije' Miloševića i Šešelja. Socijalisti su svjesni da bi ta igra bila političko samoubistvo i malo je vjerovatno da većina u SP o tome razmišlja. O tome govori i činjenica da najbrojniji opštinski odbori nisu prihvatili izlazak iz 'Sloge'. Prije bi se moglo dokazivati da se u avanturu smjenjivanja Dodika i izbora nove vlade uz pomoć Šarovića išlo sa namjerom da se sa svojim premijerom dođe do bolje stranačke pozicije pred lokalne i opšte izbore, računajući na podršku dijela nezadovoljnih poslanika Srpskog narodnog saveza i Koalicije za cjelovitu i demikratsku BiH.

Takođe su nelogične tvrdnje da su se u socijalističkoj partiji sukobile dvije struje: krajička, koja bi bila prozapadna, i tvrda struja iz istočnog dijela RS, koja ima više sluha za 'patriotsku opciju'. Činjenica je da su među 'otpadnicima' politički lideri iz Banjalučke regije, ali je i činjenica da su na drugoj strani zajedno Radišić, Ilić, Đokić i Đurić. Otuda se prije radi o obračunu dvije moćne grupe iz nomenklature izvršne vlasti oko unutarpartijskog uticaja. Njihove gotovo ravnopravne pozicije u državnoj vlasti, reflektovale su se na nivo političkog odlučivanja u partiji, što je proizvelo krizu partijskog autoriteta i dovelo do razmimoilaženja u prvom važnijem političkom odlučivanju. Posezanje za kaznama isključenja prema 'frakcionašima' je oprobano sredstvo boljševičke tehnologije vlasti, koja socijalistima očigledno nije strana.

Socijalisti naivno vjeruju da će iz partijske diferencijacije izaći ojačani. Način na koji su do sada istupali u javnosti, objašnjavajući svoje razloge napuštanja 'Sloge', toliko su nejasni i kontradiktorni da su proizveli toliku zabunu među članstvom da bi moglo doći do cijepanja mnogih opštinskih odbora. Konfuziju najvještije koristi premijer Dodik, sa tvrdnjama da su socijalisti ušli u fazu 'šešeljizacije' po diktatu Miloševi†a i da je na sceni koalicija sa SDS i radikalima. To će mu dovesti jedan dio socijalista, dok bi jedan dio mogao prići Partiji demokratskog progresa Mladena Ivanića.

U osporavanju Dodika socijalisti bi morali dokazivati da njihovi ministri nisu ostvarivali politiku SP i da nisu bili na nivou ministarskih zadataka. U takvom obračunu trebaće obajasniti zašto se ranije nisu tražile ostavke nesposobnih i neposlušnih i zbog čega su pravljeni kompromisi sa ljudima koji ne slijede politiku partije. Dakle, socijalisti nemaju dovoljno manevarskog prostora u zahuktavanju izborne kampanje, zbog čega su najveći politički gubitnici u ovom trenutku.

Kako će se događaji dalje razvijati? Socijalisti su najavili da će umjesto isključenih ministara predložiti premijeru svoje nove kadrove. Premijer će odgovoriti da ministri za svoj rad odgovaraju njemu i Narodnoj skupštini, a ne partiji. Razmjenjivanje optužbi trajaće do oktobarskih opštih izbora. Poslije toga: ko zna?

Branko Perić (AIM)