Hrvatska i Haaški sud

Aim, Zagreb, 13.3.2000.

General HVO-a i HV-a Tihomir Blaškić kažnjen je u Haagu koliko je kažnjen (45 godina zatvora) i, barem što se tiče Hrvatske, teško se može nadati da će u drugostupanjskom postupku proći bolje. To bi po svemu sudeći mogao biti epilog burnih desetak dana nakon što je haaški sudac Jorda pročitao presudu, obilježenih ponajprije masovnim protestom više od pet tisuća ljudi pred američkom ambasadom u Zagrebu. Bila je to podjednako ultranacionalistička demonstracija protiv Haaškog suda i njegovih međunarodnih sponzora, koliko i proklinjanje nove hrvatske vlasti zbog popuštanja njihovom "diktatu". Zato je barem onoliko pozornosti koliko su je privukli demonstranti, izazvala i neočekivana izjava premijera Ivice Račana, izrečena istoga dana.

U dosad najkapitalnijem javnom istupu od dolaska na vlast, on je otkrio postojanje dokumenata koje je skrivala prethodna hrvatska vlast, a koji, po njegovom čvrstom uvjerenju, dovode u pitanje ovako visoku kaznu Blaškiću i ujedno otkrivaju prave počinitelje zločina za koje je on osuđen. No, ni do danas nitko ne zna sadržaj tih dokumenata, a postoji i cijela zbrka oko toga gdje su oni zapravo pohranjeni. Račan to nije precizirao, ali se u medijima pojavila verzija koju su uglavnom svi prihvatili, a potvrdio ju je i ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević, da se tajni dokumenti nalaze u jednoj od obavještajnih službi, HIS-u (Ivanišević je čak precizirao "u podrumima HIS-a").

No, naposlijetku se oglasio prvi čovjek ove službe, nedavno imenovani Ozren Žunec, i porekao da ustanova kojom rukovodi drži takve dokumente. Izjava izgleda pomalo čudno jer je na posebno sazvanoj sjednici parlamentarnih tijela za nacionalnu sigurnost, kojoj je prisustvovao i, manje-više, cijeli državni vrh, baš Žunec bio glavni referent o nađenim dokumentima (pa je o tome poslije vodio i kraću polemiku s dojučerašnjim potpredsjednikom Sabora Vladimirom Šeksom, koji je tvrdio da je Žunec izjavio kako u tim dokumentima nema ničeg važnog, što je ovaj opovrgao).

Sve bi ovo još nekako i prošlo, recimo pod stavkom "početno nesnalaženje" nove vlasti, da nije dojma kako je pompezno najavljeno obznanjivanje istine o ratnim zbivanjima u BiH, pa i šire, u međuvremenu potonulo u političkim pogađanjima što s tom istinom učiniti. Što je najgore, početni korak u tom pravcu napravio je, mada se u prvi mah to nije moglo shvatiti, sam Račan, izjavljujući da su famozni dokumenti dostupni novoj vlasti "nekoliko dana", što je značilo prije izricanja presude. Naravno, da su oni tada i objavljeni, to ne bi promijenilo presudu, jer se ona predugo "kuhala" da bi je Sud promijenio ili odgodio.

No, postavlja se načelno pitanje tko od onih koji su se obavezali na suradnju s Haaškim sudom ima pravo makar i na nekoliko dana zatajiti činjenice o ratnim zločinima, a Račan je upravo to napravio. To logički pretpostavlja da se najavljujući objavljivanje tajne HDZ-ove arhive ipak ponajprije rukovodio političkim motivom. A to je smiriti strasti nabujale nakon presude, što opet dopušta pretpostavku da za premijerovu pravdoljubivost možda ne bismo ni čuli da je Blaškić dobio, recimo, deset-petnaest godina. Tada reagiranja vjerojatno ne bi ni bilo, pa vjerojatno ne bi bilo ni uzbudljive priče o tajnim dokumentima.

No, kada je do toga ipak došlo, vidjelo se što je u pozadini uličnih protesta u Zagrebu. Nakon Račanove najave da će otkriti pravi vinovnici događaja za koje je osuđen Blaškić, naočigled su se konsternirale strukture bivše vlasti, koje su u ovome pročitale opasnost da će se razotkriti pravi kreatori rata i zločina. Zato su, uostalom, i organizirani bijesni ulični protesti (formalno su organizirale dragovoljačko-invalidske udruge, ali po prepoznatljivom rukopisu ne treba dvojiti da iza skupa stoje najrigidnije strukture HDZ-a). Oni su najmanje imali veze s Blaškićem, i prvenstveni naum bio im je poslati poruku da će se i po cijenu kaosa, pa i građanskog rata koji se u posljednje vrijeme, spriječiti otvaranje tajnih ratnih dosijea.

I tu počinje rasplet na kojem počiva početna konstatacija iz ovog teksta koja budućnost Blaškića ne oslikava u ružičastim bojama. Na spomenutoj sjednici parlamentarnih odbora za nacionalnu sigurnost postignut je konsenzus između vladajuće koalicije šest stranaka i sada opozicijskog HDZ-a da će do kraja ovog mjeseca Vlada izraditi platformu o odnosima s Haaškim sudom. Nakon toga ona bi bila raspravljena i usvojena u Saboru, a HDZ bi odustao od već postavljenog zahtjeva da parlament preispita odnose Zagreba i Haaga. Već na prvi pogled vidljivo je da je vladajuća koalicija ustuknula, jer Hrvatska već ima posebnim zakonom regulirane odnose s Haaškim sudom, i to čak zakonom ustavne snage, tako da nije jasno što bi se još o tome imalo reći u nekakvoj platformi.

Osim toga, Račan je nakon postignutog konsenzusa energično demantirao da se tajni dosjei o kojima je govorio, a čijim duhom pobjeglim iz boce on očito sve teže vlada, odnose i na rat u Hrvatskoj. Istina, takvu najavu on stvarno nije dao. No, Hrvatska je već poslala dio traženih dokumenata o ratu koji se vodio na njenom teritoriju, a sada izgleda da će u slučaju kriminaliziranja nekih generala Hrvatske vojske, o čemu se već podulje govori, u najmanju ruku zauzeti rezerviran stav prema Haagu. U isto vrijeme, i u Haagu su nakon demonstracija u srcu Zagreba počeli opreznije odmjeravati novu vlast u Hrvatskoj, tako da je Račan morao priznati da je sada na ledu načelno već postignuti dogovor da se suđenje Mladenu Naletiliću-Tuti održi u Zagrebu (spomenuo je i mogućnost da Blaškić čeka nastavak drusostepenog dijela suđenja u nekom hrvatskom zatvoru, no to je iz Haaga odmah opovrgnuto).

Osim antihaaških demonstracija, ovome su sigurno pridonijele i izjave nekih ljudi iz vlasti (Budiša, Tomac..), koji su nakon Blaškićeve presude najavili zahlađivanje odnosa s Haagom, ali i neki popratni događaji (ubojstvo jednog Srbina povratnika kod Zadra, pristrano izvještavanje još uvijek HDZ-ovske Televizije s demonstracija u Zagrebu itd.). U svemu ovome, neku ulogu sigurno imaju i SAD, no ona se pažljivo prikriva i može se rekonstruirati samo iz nekih detalja. Nakon zagrebačkih demonstracija američki ambasador Montgomery čudom se čudio zašto su one održane pod njegovim prozorima, a ne pred zagrebačkim Uredom Haaškog suda.

No, odmah po izricanje presude Blaškiću baš on je sugerirao hrvatskim vlastima da objave dokumente koji bi mogli poslužiti u drugostupanjskom postupku, što govori da SAD imaju sasvim dobar uvid u sudsku materiju, a uz to i nesumnjiv utjecaj na novu hrvatsku vlast. Zato se ne može isključiti da su one na neki način moderirale i završnicu ove hrvatske priče, nastojeći možda najviše utjecati na onaj dio gdje se govori o eventualnom procesuiranju rata u Hrvatskoj, u kojem su one, poznato je, imale zapaženu pozadinsku ulogu.

Marinko Čulić