Hoće li biti novog rata

Da li su vrata barutane širom otvorena i tko sve ima interesa da baci baklju

AIM, Podogorica, 13. 3. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

U ranim popodnevnim satima 4. marta, prolomilo se centru Beograda nekoliko serija detonacija. Kad ih je začula u kafiću, izvjesnu mladu Engleskinju zahvatila je nekontrolirana panika. Jedva je umirena objašnjenjem da je riječ o prangijama tokom mimohoda mažoretkinja za vrijeme gostovanja manifestacije "Dani mimoze" iz Herceg Novog. Izvinjavajući se, Engleskinja je svakom tko ju je želio slušati objašnjavala kako prijatelji kod kojih je odsjela ni o čemu drugo ne razgovaraju nego o mogućnosti novog bombardiranja sve tražeći od nje informacije kao da radi glavnom štabu NATO, te da je naprosto podlegla psihozi da je novi rat samo pitanje dana...

Ako je suditi po onome što narod raspreda, pozivajući se na frizere, pekare i taksiste, nova vojna intervencija uveliko je spakovana; dođe nešto kao proljetni poljoprivredni radovi. Međutim, ono što mnogo više brine od nacionalne ratne psihoze, jeste stvarno zveckanje oružjem na Kosovu, južnoj Srbiji i Crnoj Gori.

Procjenjuje se da u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice živi oko četrnaest hiljada Srba; u najvećem dijelu Pokrajine njihov broj teško da prelazi nekoliko hiljada. Prema tome, nitko ozbiljan ne može reći da su KFOR i UNMIK ispunili misiju zbog koje su na Kosovu. I ne samo to. Sudeći po njihovom ponašanju i konkretnim potezima, kao da se ravnaju po principu: "Nema Srba, nema ni problema". Posljednji "problem" te vrste jeste sjeverni dio Kosovske Mitrovice. Premda je potpuno razumljiva želja Albanaca da se vrate u svoje domove u tom dijelu podjeljenog grada, shvatljivo je i suprostavljanje tamošnjih Srba - preostalo nealbansko stanovništvo na Kosovu i dalje se iseljava, rijetki su slučajevi povratka. Pored toga, djelomičnu kontrolu nad sjevernim dijelom Kosovske Mitrovice, Beograd smatra za onaj vrh cipele kojim ne dozvoljava potpuno zatvaranje vrata Pokrajine.

Međutim, dio međunarodne zajednice što je zalegao iza prošlogodišnje intervencije NATO, ni u kom slučaju nije spreman da prizna neuspjeh. U nedostatku osmišljene politike na Kosovu, predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević optužuje se za glavnog i jedinog krivca za tamošnju konstantnu krizu i, u tom kontekstu, prijeti mu se novim ratom. Zbog prirode svog režima naime, on se nametnuo kao idelni neprijatelj čije samo postojanje daje alibi za upotrebu gotovo svih sredstava, a sve u svrhu različitih diplomatsko-vojno-političkih kombinacija. Koliko je čitava stvar ozbiljana, svjedoče kako preteće izjave iz struktura NATO, tako i reteriranje generala Vojske Jugoslavije (VJ), poput načelnika Generalštaba Nebojše Pavkovića, koji više ne pominju vraćanje oružanih snaga na Kosovo i silom ako treba, već se striktno zalažu za ispunjavanje i poštovanje Rezolucije 1244 Savjeta bezbjednosti.

Ipak, ma koliko odnosi između Beograda i NATO bili zategnuti, oni se mogu kontrolirati. Ono što se kontrolirati ne da, jeste formalno raspuštena i razoružana UČK. Od 23. novembra 1999. do 29. februara 2000, na području općina Medveđa, Preševo i Bujanovac na jugu Srbije uz granicu sa Kosovom, zabilježeno je najmanje dvadesetak oružanih incidenta. Bacane su bombe na privatne kuće i javne ustanove, ubijani su civili, a u sukobim policije i albanskih ekstremista, ginuli su i jedni i drugi. Premda se za MUP Srbije ni u kom slučaju ne može reći da je oličenje zaštite ljudskih prava, jasno je da ovaj put nasilje dolazi sa Kosova. Razlog je prost: da bi ekstremisti iz UČK zadržali moć i uticaj, naprosto negdje moraju nastaviti sa svojim djelatnostima. Iako makedonska policija gotovo svakodnevno plijeni njihove transporte oružja, kao glavni teren za akciju - za sada - izabrali su tri pogranične općine na jugu Srbije. To je i razumljivo: em su odnosi Beograda i NATO ponovo zaoštreni zbog najvljenih manevara KFOR-a na Kosovu, em ekstremistima odgovara i nacionalna struktura u Bujanovcu, Preševu i Medveđi. U prvoj općini, prema procjeni iz 1991, živi 60 posto Albanaca, u drugoj 90 posto, a u trećoj trideset.

Trenutna situacija na tom području mnoge podsjeća na onu na Kosovu 1988. Dio zapadnih medija već prihvata taj kliše, poput "Vašington posta" i pripadnike UČK, odnosno UČPMB (Oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca, dakle) naziva "seoskim stražama za samoobranu". Kako je to onda završilo i na što je izišlo, dobro se zna...

Premda su izjave - kao što je ona generalnog sekretara NATO Džordža Robertsona da se na jugu Srbije gomilaju srpske vojne i policijske trupe

• zvučale krajnje zlosutno, njihovo kasnije demantiranje i te saopštenje KFOR-a da MUP Srbije ima pravo da štiti teritoriju i građane, doneke su smanjile tenzije. Na isti način, može se gledati i na činjenicu da službeni Beograd ne daje događajima u Preševu, Medveđi i Bujanovcu neki značajniji propagandni karakter.

Kao što je odavno dobro poznato, Miloševićev sistem održavanja vlasti podrazmjeva neprestalni konflikt i neprijatelje. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odavno je politički protivnik režima u Srbiji. Njegovo opstajnje na vlasti i te kako ugrožava Miloševića; ako ni zbog čega drugog, onda zbog jasne demonstracije da je moguće u njegovoj gravitacionoj zoni voditi bitno drugačiju politiku. Pored toga, Crna Gora je posljednje preostalo mjesto za primjenu sile onako kako je to ovdašnji režim do sada praktikovao. Mada odnosi crnogorskih vlasti i JNA u mnogome podsjećaju na one iz Slovenije i Hrvatske 1991. prije nego što se zapucalo, mogućnost za novi rat mnogi vide u potencijalnom sukobu Đukanovićevih pristalica i onih saveznog premijera i predsjednika Socijalističke narodne partije Crne Gore Momira Bulatovića, što će reći Miloševića. A naoružavaju se jedni i drugi: službena Podgorica jača policijske jedinice, njeni oponenti organiziraju se u Sedmi bataljon Vojne policije. Ukoliko bi došlo do ozbiljnijeg sukoba ove dvije grupacije, nova NATO intervencija je neminovna. Uostalom, iz njenih struktura se stalno ponavlja da se budno prati razvoj događaja u Crnoj Gori i da neće biti okljevanja.

Ono što donekle smiruje zabrinutost, jeste sporazum između crnogorskog premijera Filipa Vujanovića i predstavnika Druge armije VJ o zajedničkom radu na smanjivanju tenzija. No, sadašnja pat pozicija u Crnoj Gori, svakako, ne može se održavati u nedogled.

Vrata barutane su, izgleda, širom otvorena. Tko sve ima interes da baci bajklju? Ekstremisti iz UČK nadaju se da im je uz malo sreće, NATO bomabardera i krstrećih raketa, "Velika Albanija" na dohvat ruke. Jastrebovi u NATO i američkoj administraciji opet, možda u novom ratu zbog bilo kakvog povoda vide idealnu priliku kako za svoje karijere, tako i za stvaranje presedana za slične akcija negdje drugdje u svijetu ukoliko se ukaže potreba. Možda se i sam Milošević, ne nadajući se nikavom uspjehu, sprema za sukob kako bi mu vlast na onom dijelu SR Jugoslavije koji pretekne, doživotno bila neupitna. Ne bi, u svemu ovome, valjalo ni zanemariti izvjesne usijane glave u Crnoj Gori koji u posezanje za oružjem vide svoju životnu misiju - osmostaljenje ili prisajedinjenje sa Srbijom, svejedno.

Ipak, trenutno zveckanje oružjem, prije bi trebalo potražiti u mnogo prozaičnijim političkim interesima. Albanski ekstremisti bi u bilo kavoj iole sređenijoj situaciji na Kosovu ostali bez uticaja i moći koja im se toliko osladila: zbog očuvanja dominacije, poslova i privilegija, oni i dalje moraju izazivati kaos i nestabilnost. Američki i NATO jastrebovi pak, suočeni sa krahom svoje dosadašnje politike, prinuđeni su da se ponašaju po poslovici - "Drž¨te me da ga ne ubijem" i stalno dokazivati da je praksa prijetnji i pritisaka jedina moguća. Sam Milošević u izbornoj godini, teško da od stalne sjenke rata i psihoze izazavne njome, ima bolje adute. A i zveckanje oružjem u Crnoj Gori, dobrim dijelom ima podlogu i u pukom političkom odmjeravanju bez stvarne namjere da se zaista i zapuca.

No, kada je riječ o bivšoj Jugoslaviji, ne valja se pouzdavati u racionalnost i zdrav razum. Suština je, naime u tome da je režim u Beogradu u potpunosti dotrajao. On nije u stanju ni da uravnoteži normalizira odnose sa svijetom, ni da postavi federaciju na zdrave osnove, ni da uspostvi red na cijeloj teritoriji države. Dok god on ne ode, neće nestati ni stalne sjenke rata.

Filip Švarm (AIM)