Izbori 2000: Neprijatelji umjesto politickog programa

Pokusaj redizajniranja izborne strategije SDA o opoziciji kao politickim protivnicima i ustasama i cetnicima kao neprijateljima. Samodisfkvalifikacija Izetbegovica kao faktora reintegracije BiH.

AIM, SARAJEVO, 10.03.2000. Predizborna kampanja za lokalne izbore otpocela je zanimljivije nego sto se ocekivalo. U odnosu na ostale nacionalne partije, u najdelikatnijoj poziciji nalazi se bosnjacka SDA. Istrazivanja javnog mnjenja pokazuju da se lokalna vlast SDA ljulja osim Tuzle, jos u Sarajevu, Zenici, te u nekim manjim opcinama u tuzlanskom kraju. Gubitak vlasti u Sarajevu bio bi znak opste krize SDA pokreta uoci jesenjih parlamentarnih izbora. U tom kontekstu treba posmatrati njihova dva predizborna skupa. Oba u Sarajevu - u opcinama Novi Grad i Centar, u razmaku desetak dana - i na oba je glavni govornik bio lider stranke Alija Izetbegovic. Iako su poruke sa stranackih konvencija u Novom Gradu i Centru oprecne, analiza pokazuje da je glavni problem bosnjacke partije pronalazenje strategije kako se suprotstaviti rastucoj popularnosti Socijaldemokratske partije i njenog lidera Zlatka Lagumdzije.

Prvi skup bio je u znaku prejakih rijeci koje su izazvale kontraefekat; drugi je bio "vadjenje iz belaja", kako bi se sarajevskim zargonom reklo. Prvi skup negativno se odrazio na vlastito biracko tijelo; drugi je izazvao svadju i podigao medjunacionalne tenzije. Zanimljivo je, da je na ova dva skupa Ejup Ganic, potpredsjednik SDA, sam sebe diskreditirao. Ganic je lansirao pricu o braniocima (to su, proizilazi, samo on i borci) i podrumasima (sto je opozicija). I umjesto da zasuti, Ganic je 3. marta ponovio glupost o podrumasima, sto je izazvalo ljutnju i medju glasacima SDA jer dolaze od covjeka koji se tokom rata nije proslavio obilaskom boraca na linijama i provincija, vec svjetskih metropola "sireci istinu o BiH". Zbog ponovljenog politickog gafa, Ganic se nasao na meti stranackog "Dnevnog Avaza" i to na udarnoj, prvoj stranici. To znaci da je signal dosao iz vrha stranke i da Ganic u vrhovima SDA ne stoji bas najbolje, uprkos zvucnoj tituli potpredsjednika. To je i znak da ovaj funkcioner nema pravu politicku tezinu i da nije bitan za predstojece izbore. Ali, kritika ne znaci njegovu eliminaciju. Uz malu dozu obzira, Ganicu je stavljeno do znanja da njegov uticaj prvenstveno zavisi od toga koliko mu Izetbegovic prenese vlastite harizme. Ali, u cijeloj ovoj predizbornoj prici, Ganic je tek sporedni lik.

Glavno je pitanje s kojom ce se strategijom SDA suprostaviti SDP-u. Formula o slavnoj proslosti i svim zaslugama SDA (na prvom skupu krajem februara u sarajevskoj opcini Novi grad), od odbrane BiH, afirmacije Bosnjaka do izgradnje skola i puteva, pokazala se kontraproduktivna. Pogotovo sto su SDP-eovci oznaceni kao glavni neprijatelji na koje treba udariti svim sredstvima. Drugi skup, onaj od 3. marta, mogao bi se formulisati kao korekcija strategije i pokusaj popravljanja SDA slike u javnosti. Izetbegovic je u govoru potencirao demokratske vrijednosti, opozicija (odnosno SDP) vise nije neprijatelj vec "politicki protivnik", a glavni neprijatelji su "ustase i cetnici". "To su oni ljudi koji su u teskim, kriticnim danima, podigli ruku na nevini narod, protiv drzave BiH i svega onoga sto ona znaci, pa su tako i protiv granicne sluzbe, funkcionisanja drzavnih institucija, jedinstvenog pasosa, jedinstvene valute", porucio je Alija Izetbegovic.

Uslijedile su zestoke reakcije iz Republike Srpske, ali sa tri dana zakasnjenja, sto pokazuje odredjenu politicku pozadinu i unutrasnje razloge. S jedne strane, Izetbegovic je svojim govorom zbio srpske redove, a s druge, dao povoda poslanicima iz RS da opstruiraju rad drzavnog parlamenta. U medijskoj spici je zahtjev za smjenom Izetbegovica sa celne pozicije u Predsjednistvu, od cega nece biti nista, te ocjene sefa Misije OSCE Robert Barrca i Visokog predstavnika Wolfgang Petrischa da je Izetbegovicev jezik "huskacki", sto je ravno zutom kartonu. Izetbegovic je odbio bilo kakvu korekciju svog stava: "Zalozio sam se za oprost i pomirenje. Izgleda da to nije dovoljno i da od nas trazite zaborav. Ako je to slucaj, trazite previse".

Epizoda s Izetbegovicem, iako je u medijskoj i politickoj spici, bice zaboravljena do neke druge prilike za "svadju". Ali ona pokazuje nekoliko vaznih stvari za sudbinu BiH: koje negativne efekte moze izazvati neoprezno izgovorena rijec makar bila i tacna; da odnos prema proslosti nije definisan, a pogotovo pojmovi fasizam i antifasizam; postojanje tri istine o proslosti, sadasnjosti i buducnosti BiH; karakter izborne kampanje, politicku klimu i sam odnos prema Bosni i Hercegovini. Za svog desetogodisnjeg mandata u drzavnom Predsjednistvu Izetbegovic nije bio u Banjaluci niti nekom drugom mjestu iz RS. Sjednice Predsjednistva ili vojnog savjeta u Lukavici se ne racunaju jer su to iznudjena putovanja od strane medjunarodne zajednice. Izetbegovica tamo niko ne zove, a on se sam ne namece. Jedan od razloga uzdrzanosti je i nikad nepovucena optuznica i fingirano sudjenje u Banjaluci Aliji Izetbegovicu za ratne zlocine. To je bilo jos za vrijeme vladavine SDS-a, ali se ukupna klima nije promijenila. Izetbegovic je u svijesti Srba, neprijatelj broj jedan i taj se stereotip uporno odrzava. Poslije ovog govora o cetnicima i ustasama, Izetbegovic je sam sebe diskvalificirao kao faktora reintegracije BiH. Takva retorika ne prilici funkciji Predsjedavajuceg jer po Izetbegovicevom pojasnjenju u cetnike spadaju svi koji se protive, recimo, uspostavi granicne sluzbe. Na taj nacin uvrijedio je veliki dio Srba. Posljedica je da ga vise oni ne smatraju predsjedavajucim. Tako je predsjedavajuci Predsjednistva sam sebe reducirao na iskljucivo bosnjackog predsjednika. Izjavom o cetnicima i ustasama, taj je naboj jos vise potenciran, ali ne bi se reklo zbog prejake rijeci, vec zbog izbornih potreba.

Ne moze se reci ni da u RS dominira partizanska tradicija. Kad se Nikola Poplasen slikao u cetnickoj odori nije bilo protesta u tamosnjoj javnosti; general Ratko Mladic nakon ulaska u Srebrenicu u julu 1995. godine, porukom kako je ovaj grad "oslobodio od Turaka i poklanja ga srpskom narodu" iako je cetnicki intoniran nije izazvao zapazene reakcije antifasista; ili SDS-ovi pozivi na pomirenje cetnika i partizana, formiranje cetnickih odreda u Hercegovini jos

1. (Nevesinje) itd. |elja za nacionalnom homogenizacijom u svim nacionalnim korpusima vodila je retusiranju istorije sto je opet vodilo i prihvatanjem tekovina fasizma.

Zar HDZ nije rehabilitirao Milu Budaka ili Ludviga Pavlovica cije ime nosi nekoliko ulica u sirom Hercegovine. Ustaska proslost u nekim slucajevima postala je preporuka za vojnu ili politicku promociju. Istina, kod Bosnjaka je u manjoj mjeri izrazena zelja za rehabilitacijom likova fasisticke proslosti. Moguca su dva objasnjenja: u tragicnim vremenima drugog svjetskog rata Bosnjaci nisu imalu autenticne politicke organizacije i sto u danasnjim uslovima dominira interes za cjelovitom BiH. Medjutim, iako je interes jasan, danasnja SDA politika nije bez incidenata. Izetbegovic je bio mnogo vjerodostojniji u fokusiranju neprijatelja na ustase i cetnike, da se u Tesnju ne romantizira uloga Ademage Mesica, doglavnika Ante Pavelica. Ili pokusaj glasnogovornika SDA da tuzlanskog SS pukovnika, osnivaca 13 SS Handzar divizije

1. godine predstavi kao branioca Bosnjaka od cetnickih pokolja. I ovi primjeri pokazuju koliko je u politici vazna principijelnost, a pogotovo u nacionalno podjeljenoj BiH.

Nacionalna podijeljenost dolazi do izrazaja i u odnosu prema Haskom tribunalu. Manifestacije osude povodom presude generalu Tihomilu Blaskicu podgrijavaju kolektivni hrvatski odbrambeni refleks, ali i zbijaju redove HDZ uoci izbora. Pocinjeni zlocini su potpuno u drugom planu, a u hrvatskoj javnosti je stvorena percepcija kao da nije osudjen vinovnik, vec narod. Da se poslije zlocina u Ahmicima okupilo deset hiljada ljudi u znak osude, koliko se 8. marta okupilo u Kiseljaku protiv Tribunala i Amerike, ne bi doslo do rata, a kamoli zlocina. Manipulacija je potpuna, kad se iscitaju poruke sa mitinga u Mostaru i Kiseljaku o povlacenju hrvatskih kadrova iz zajednickih tijela i obnove zahtjevi za trecim entitetom.

Ko je za ili protiv Daytonske BiH, ko je vise ili manje kriv, postala su deplasirana pitanja za sudbinu ove zemlje. Odavno je jasno da nacionalne politike hrane jedna drugu i objektivno produbljuju podjelu sto pokazuje start predizborne kampanje. Bosnjaci su i dalje deklarativno, a najveci broj i stvarno, za reintegraciju BiH. Ali, problem je u politikama i vodjama. Izetbegovic moze imati najbolje namjere, ali svaka njegova kritika upucena jednima ili drugima vodi homogenizaciji Srba ili Hrvata. Najbolje se to vidi u destrukciji zajednickih organa: parlamentarna skupstina BiH predstavlja poligon za svadju, Vijece ministara formalno ne postoji, a drzavno Predsjednistvo je puki zbir tri suprotstavljena nacionalna interesa. Alija Izetbegovic objektivno ne moze biti predsjednik svih gradjana BiH, a sad je definitivno jasno da SDA nije faktor reintegracije BiH.

Ali glavni je problem sto ni jedna od tri nacionalne vladujuce garniture nema uvjerljiv politicki program. SDA vise ne moze sakupljati glasove na strahu od rata dok je NATO u Bosni; prica o homogenizaciji kao formuli opstanka je proslost; nema opravdanja za ekonomsku katastrofu i korupciju, a biraci traze hljeba i posla. Povratnici hoce kuci, ali znaju da ih SDA ne moze povesti preko entitetske linije ili na prostore Herceg-Bosne. SDA su grcevito potrebni neprijatelji: pokusaj s SDP-eom nije dao efekte. Ali tu su aveti iz onog rata. Srpski nacionalisti kao glavnog neprijatelja fikcirali su Aliju, a Hrvati Haski Tribunal. Za to vrijeme Lagumdzija seta zapadnim Mostarom, a SDP se siri Bosnom.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)