Neravnopravnost crkvi

Aim, Zagreb, 5.3.2000.

Svaki put kada se u Hrvatskoj povede neka javna debata o zakučastim pitanjima svakodnevnog morala, bilo načelnog karaktera ili uslijed ciljane zgode, u goste i u pomoć moderatori i novinari pozivaju kakvoga Božjeg predstavnika u zemlji Hrvatskoj. Isti je uvijek službenik Rimokatoličke crkve, i na ponudu se redovito odaziva ne postavljajući suvišna pitanja, jer bi mu i samome bilo čudno kada bi slična akcija protekla bez njegova sudjelovanja. Naš pop od zapadnoga obreda pred mikrofonima je i kamerama posve odomaćen svat, kao da dohodi nemoćnicima učiniti posljednju pomast, i spasonosno odriješenje od nakupljenoga grijeha. U Hrvatskoj se promijenila vlast, ali medijske navade sasvim sigurno još uvjek nisu, pa u ovom slučaju govoreći o onome što je bilo na snazi svih ovih godina, na snazi je i danas. Evo, primjerice, prije neku večer don Živko Kustić, i sam nekakav novinar, strpljivo je reporeteru HTV-a objašnjavao mjesto i vrijeme psovke u lijepoj književnosti i srodnim umjetnostima. Malo on, malo Predrag Raos.

I sve bi to bilo manje-više prihvatljivo, kada ne bi uvijek i neizostavno bilo govora o svećenicima Rimokatoličke crkve, dakle, kada novinari i voditelji raspri ne bi osiguravali javni dušobrižnički monopol upravo predstavnicima isključivo jedne crkve u čitavoj lepezi sestrinskih institucija u službi, kako sami tvrde, jednoga te istog Boga. Jest, reći će neki, no u pitanju je većinska vjeroispovijest među hrvatskim građanima, i red je da se to i prima pod normalno. Ali, pogledajmo malo bolje, što bi to koga među novinarskom čeljadi trebalo obavezivati? I nogometni klub Croatija ili Dinamo ima podjednako izvjesnu većinu navijača na svojoj strani, i donedavno je vodio na prvenstvenoj ljestvici, pa treba li mu stoga davati pravo na presudni utjecaj među kompletnim nogometnim narodom, te automatski na zatvaranje kruga ponovnim biranjem navijačkog povjerenja i kuna? Ako niste znali, sviđalo vam se to ili ne, i dojučerašnja "Croatija" i jedina Crkva ne financiraju se kupljenim ulaznicama ili nedjeljnom lemozinom, nego banalnim davanjem poreza u državni proračun.

Dobro, što se nogometa konkretno tiče, stvari s onim medijskim tretmanom i utjecajem tako otprilike i stoje. Međutim, dok govorimo općenito o religioznoj ili nogometnoj populaciji, sve je prihvatljivo u granicama crkvene lađe ili nogometnog stadiona. Ako se diskusija iznosi na trgove i TV-programe, dajte nam onda i menadžere te golgetere drugih klubova, npr. muslimanskog ili protestantskog, svejedno... Ukratko, sekularna država, a Hrvatska to načelno i po Ustavu jest, ne bi smjela u svojemu medijskom prostoru (HTV, "Vjesnik", državne komisije...) podržavati glasnogovornike jednoga jedincatog tabora, ili tu onda ima posla za Ustavni sud, osim ako u njemu ne sjedi kakav silovatelj ili ubojica. I sve je, uostalom, bitno završi li se na području tržišta robe i kapitala, a priča o zavedenim dušama zapravo uvijek ima tu poantu. Naše novine isprane su već stalnim problematiziranjem zakonskih materijalnih povlastica Rimokatoličke crkve, na uštrb privatne građanske i nekadašnje društvene imovine, dok o oduzetim pravima te i slične vrste u slučaju drugih hrvatskih crkava gotovo da nije bilo niti riječi.

Hrvatski građani voljni kolektivne komunikacije s Bogom imaju već poodavno na raspolaganju nekoliko registriranih institucionaliziranih udruga koje se prozivaju crkvama. Sve su one podjedako hrvatske, ako ćemo pravo i pošteno, iako bi dokoni nacionalist mogao zbog ove konstatacije doživjeti u najmanju ruku nervni slom. Podjednako nacionalist hrvatski, i srpski ili bošnjački... Nabrojimo samo najpoznatije od "alternativnih" religijskih zajednica: srpsko-pravoslavna, islamska, židovska, grko-katolička, evangeličko-luteranska, baptistička. Iako je pitanje nečije vjere u Boga od krajnje sumnjiva pouzdanja, budući da je posrijedi stvar intimne i mističke motivacije te dinamičkog uporišta, recimo da je konfesionalna orijentacija unekoliko uhvatljivija činjenica, pa se i opredjeljeni mogu zbrajati i množiti poput brojeva koji su nekim čudom izmaknuli početnome transcendentalnom karakteru. Zato navedene crkve u Hrvatskoj laka srca zovemo "manjinskima", te im u nastavku svjetovne igre jednako laka srca dodjeljujemo uvriježena manjinska prava i pogodnosti. To znači, obespravljujemo ih, kinjimo i marginaliziramo, sve po slovu zakona i proste narodske upućenosti.

Naime, u svoje vrijeme zahtjev je za povratom oduzete imovine podnijela u Hrvatskoj i Pravoslavna srpska crkva, ali joj je zahtjev nekoliko puta odbijen, kao da se radi o jadranskim odmaralištima slovenskih poduzeća. Hrvatska vlast ponijela se prema njima sarkastično, tražeći dokaz da su otplaćene sve bankovne hipoteke kojima je ova crkva nasilno pritisnuta u vrijeme - Nezavisne države Hrvatske. Srpski pravoslavni svećenici u Hrvatskoj, međutim, bili bi za početak sretni i s manjim: da im se prizna pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, jednako onome na koje pravo polažu kolege im rimokatolici. Do daljnjega, kako se čini, ostat će tretirani isključivo kao tehnološki višak, jer monopolna proizvodnja komunikacijskih veza s Nebom zadovoljava potrebe proklamirane 85-postotne većine.

U Ustavu RH stoji da su sve vjerske zajednice ravnopravne i u istom položaju prema državi. O bitno većoj ravnopravnosti Rimokatoličke crkve ovdje smo već govorili; spomenimo sada islamsku zajednicu, a sve navedeno bit će u odnosu na rimokatoličku zajednicu upravo obrnuto. Kao što je u jednoj anketi novijeg datuma naveo muftija Ševko efendija Omerbašić, hrvatska islamska Medresa nepriznata je od Ministarstva prosvjete RH, mirovinsko-zdravstvene povlastice za islamske svećenike ne postoje, sufinanciranje religijskih djelatnosti također, a islamski vjernici u hrvatskoj vojsci ili zatvoru nemaju mogućnost susreta s imamom. Spomenimo i "manju ravnopravnost" židovske zajednice: 52 tisuće zahtjeva za povratom imovine članova Židovske općine Zagreb odbijeni su, a dojučerašnji hrvatski premijer tek je pred posljednje izbore vratio ŽOZ-u vlasništvo nad katastarskom parcelom u Praškoj ulici, na kojoj je do 1942. godine stajala sinagoga, koju je ustaški režim razrušio i preasfaltirao. Osim što su ustaše srušili sinagogu, kamen po kamen za više od pola godine raz-građevinske rabote, pobili su i većinu hrvatskih Židova, pa potomcima one preživjele manjine danas i nema smisla podizati novu sinagogu, nego će isti prostor iskoristiti jednoga dana za manju sinagogu, košer-restoran, muzej, spomen-centar i slično. Kada budu podizali taj novi objekt, bit će zanimljivo vidjeti s kojim će ga udjelom sufinancirati hrvatska država.

Ostale nam egzotičnije vjerske zajednice trpe uglavnom nejavni podsmjeh vladinih tijela i službenika, te bivaju tretirane kao sekte čiji pripadnici stalno izazivaju vraga, dok se mi ostali smjerno molimo Bogu. Zamislimo sada evangeličkog biskupa Lukšu Andreasa kako od države traži da njegovoj crkvi bude omogućena razmjerna vjeronaučka djelatnost u hrvatskim školama, ili zamislimo tajnika Saveza baptističkih crkava u Hrvatskoj gospodina Željka Mraza, kako zahtjeva mjesto u Vijeću Hrvatske televizije. Nije teško povjerovati da bi od njih Ivana Ivančić na "Motrištima" izvodila dramatičan cirkus, da bi Oto Reisinger u "Vjesniku" crtao sjajne karikature na njihov račun, da bi Pajo Kanižaj u tome pronašao vrelo nadahnuća za svoje majstorske aforizme u "Večernjem listu", da bi Maja Freundlich u "Hrvatskom slovu" konačno oštroumno skužila otkud dolazi prijetnja ovdašnjemu nacionalnom biću.

A država, država bi se oglušila i rado prepustila izmećarski posao svojim medijskim psima, osim ako ova nova vlast ne pokaže malo više smisla za provođenje Ustavom zagarantiranih prava i obrane ljudskih demokratskih sloboda. Možda jednom doista dosegnemo njemačku civilizacijsku mjeru u ovim pitanjima, pa ćemo u državni proračun uplaćivati porez za financiranje svoje vjerske zajednice, ili ga uopće nećemo uplaćivati ukoliko se izjasnimo da nismo pripadnicima nijedne, ali će se proporcionalno potrebama i podršci poreznih obveznika iz proračuna hraniti sve naše crkve. Konačno, vrlo je moguće da se problem uskoro neće odnositi na ponašanje države, nego ćemo ga na nesreću i dalje svejedno iščitavati iz držanja famozne većinske crkve, Rimokatoličke u Hrvata. One koja za sviju ovih godina nije našla u sebi dovoljno dobrote i socijalnog ukusa da pruži ruku obespravljenim sestrinskim zajednicama, već je dosljedno pronosila oružje njihova poniženja u prvim redovima novovremene križarske vojne unutar avnojskih nam granica. U poznu zimu života njezina vrhovnog službenika, pape-putnika Karola Wojtyle, koji jest blagoslovio ekskluzivni međudržavni ugovor između Vatikana i Hrvatske ali je i nešto energije utrošio na svoje ekumenističko poslanje, tužno je izvjesan jedan zaključak. Ako već toliku društvenu moć pridajemo Crkvi, ako ne poznajemo i ne postižemo mijenu društva iz njegova civilnog mehanizma, nego samo njegovu retardaciju iz nedostatka istog.

Naime, da bi samo kristijanizirao hrvatsko društvo, odnosno onaj njegov većinski dio formalne rimokatoličke vjeroispovijesti, taj ili bilo koji drugi tako popularni svećenik morao bi se roditi barem još jedanput, i ne dolaziti svakih nekoliko godina u Hrvatsku nego ovdje doslovno preseliti svoj matični ured. I još bi mu morali bespogovorno oduzeti pasoš, da ne mrda iz Hrvatske dok ne ispuni svoju zahtjevnu zemaljsku zadaću.

Igor Lasić