Brzo zaboravljena predizborna obećanja

Aim, Zagreb, 29.2.2000.

Veliku buru u novoj vladajućoj većini u Hrvatskoj izazvao je već na drugoj sjednici Sabora prijedlog Račanove Vlade da se plaće državnih funkcionara, uključujući i parlamentarne zastupnike, smanje četrdeset posto. Riječ je o, ekonomski gledano, beznačajnoj uštedi od nekih desetak milijuna njemačkih maraka, jer se pokazalo da su neka minstarstva stare vlasti trošila više od toga i na banalne tehničke potrepštine.

Recimo, dugo odgađan uvid u poslovne knjige Ministarstva obrane, koje je dala na uvid javnosti tek nova vlast, pokazao je da je prije dvije godine ovo Ministarstvo samo za pranje i kemijsko čišćenje potrošilo blizu trideset milijuna maraka, kao da je netko bio uvrtio u glavu da Hrvatska mora imati jednu od najčišćih armija ne samo u ovom dijelu svijeta, nego vjerojatno i šire. Sličnu rastrošnost pokazalo je i Ministarstvi unutarnjih poslova, koje je prema sada otkrivenim podacima uplaćivalo nešto manje od dva milijuna maraka na plaćanje svojih doušnika. U novinama je odmah izračunato da se iz te špijunske kese moglo isplatiti čak 18 000 dobrih plaća, a od nove vlasti očekuje se da to i učini, te unese reda u svim drugim oblastima koje su joj dane na upravljenje. Među ostalim i u svojim plaćama.

Štoviše, te su plaće postale prvorazredno političko pitanje, bez obzira na gotovo neznatne uštede koje bi se ostvarile njihovim smanjivanjem. Na tome se testira koliko je nova politička klasa spremna dijeliti sudbinu zemlje koja joj je dana na upravljanje, a osim toga spomenuto 40-postotno smanjenje plaća obećano je u izbornoj kampanji, a ovo je dobra prigoda da se pokaže ispunjava li pobjednička koalicija svoja obećanja. Pokazalo se, međutim, da zastupnici te koalicije nisu nimalo oduševljeni da se vjerodostojnost nove vlasti počne testirati baš na njima. Zato su se suprotstavili tako velikom smanjenju, ne veliko veselje zastupnika dosad vladajućeg HDZ-a, iako su ovi prije samo nekoliko mjeseci pokazali da su njihovi posesivni apetiti još i mnogo veći.

Tada su plaće državnih funkcionara znatno uvećane, počev od šefa države Tuđmana, čija su beriva narasla na otprilike devet tisuća maraka, a nisu loše prošli ni saborski zastupnici s otprilike tri tisuće maraka, jer je plaća šefa države služila kao osnovica za obračunavanje svih ostalih plaća u državnoj vlasti. Tek je sada taj monarhistički model napušten i prešlo se na obračunavanje plaća prema osnovici prosječnih primanja u zemlji, tako da je to najviše osjetio na džepu novi šef države Mesić. On će ubirati nešto više od pet tisuća maraka, dok su plaće nižih državnih službenika, uključujući saborske zastupnike, smanjene, relativno, znatno manje.

Kada je ovakav prijedlog prvi put obzanjen od nove Vlade, zastupnici HDZ-a proglasili su ga demagogijom. Demagoškim su smatrali i najave da će novi ministri dolaziti na posao svojim automobilima, pa čak i pješke (što je, doista, otpalo već poslije dva dana), ili da će premijer Račan, šef diplomacije Tonino Picula i drugi putovati u inozemstvo redovitim avionskim linijama (što se, barem zasad, još održava). Ali, kada se ovaj prijedlog pojavio u Saboru, i kada se vidjelo da ga nova vladajuća većina mrzovoljno prihvaća, HDZ-ovci su smjesta promijenili ploču. Počeli su aplaudirati Vladinom prijedlogu. očito procjenjujući da će srebroljubljivost stare vlasti izazivati manje animoziteta ako se pokaže da ni u novoj vlasti ne sjede anđeli.

I doista, zastupnici vladajuće koalicije otprve nisu skrivali da im se prijedlog o novim plaćama nimalo ne sviđa, a do prave "pobune" protiv stranačke hijerarhije došlo je kada se oglasio Račan i uložio amandman o novom smanjenju, tvrdeći da ono prvotno nije slijedilo obećanje o onih 40 posto iz izborne kampanje. Račanov amandman je odbačen uz komplicirano tumačenje da se i nešto preko 25-postotnim smanjenjem može postići 4o-postotno ako se ne obračunavaju neki raniji dodaci, što je na kraju i usvojeno. Po svemu sudeći, za ovo nešto krivice snosi i sam Račan, čiji je zakonski prijedlog bio zbrzan i nedorađen, rušeći funkcionarske plaće osjetno ispod nekih drugih koje se alimentiraju iz budžeta.

Ali, to sada nije najvažnije. Svi najistaknutiji članovi vladajuće većine, a to znači od Račana do posljednjeg saborskog zastupnika, uvjeravali su javnost da će prvi korak nove vlasti biti baš smanjenje carskih plaća koje su nasljeđene od one stare. Ali, sada ispada da se svi žele izvući od ovoga, i prešutno pustiti da se odgovornost za neispunjeno obećanje svali na leđa samo Račana. I dobro, možda novi hrvatski premijer i zaslužuje da mu se malo protrlja nos ako nije dobro obavio svoj posao zakonskog predlagatelja, pogotovo ako je ovdje htio odigrati i ulogu mudrog supervizora koji poput Franje Asiškog brine iz svete pustinje da se njegova koalicija ne oda bludu grabežljivosti.

Ali, stvari se kompliciraju kada se kaže da ovo nije jedino predizborno obećanje koje vladajuća koalicija nije ispunila, pa ako je Račan kriv, kriv je za mnogo više nego što mu se stavlja na dušu. Pobjednička koalicija je obećavala uoči izbora smanjenje državnog budžeta 17 posto, a ovih dana izlazi s prijedlogom smanjenja od samo pet posto. Također se tvrdilo da će pomoć bivšoj Herceg-Bosni biti stavljena pod strogi nadzor u okviru slavne "transparentnosti" o kojoj sada svi govore, a prva tranša koja joj je nedavno odobrena bila je čak veća od one predviđene budžetom koji je izglasala bivša vlast. Nije ispunjeno obećanje ni oko ukidanja famoznog PDV-a, koji se svojedobno proglašavlo halapljivom krvopijom na tijelu izmučene privrede, a sada se ni o tome više ne govori.

Na kraju, na ono što najviše pritišće obične građane, nezaposlenost, također se počelo gledati kroz neke druge naočale. Umjesto obećanja da će se nezaposlenost već prvih mjeseci zaustaviti, a zatim postepeno približavati prosjeku zapadnoevropskih zemalja, sada se maše liberalnim frazama da se država ne može uplitati u ekonomske tokove kao stara vlast i spašavati poduzeća koja nemaju budućnosti. No, kako rekosmo, od te stare vlasti ipak će se nasljediti otprilike isti budžet, što znači da će država i dalje usmjeravati velike financijske tokove, ali očito više u državne, pa kako smo vidjeli i paradržavne strukture, nego u privredu.

Sve ovo nije, međutim, izazvalo ni najmanje uzbuđenje među saborskim zastupnicima nove vlasti. Nitko od njih nije se oglasio ni rječju da, makar i naknadno, protestira što su ova obećanja prekršena, iako to u nekim slučajevima prilično skreće "novi smjer" politike pobjedničke koalicije, kako je ona samodopadljivo reklamirana. Ali, kada su na dnevni red došle njihove plaće, svi su skočili na noge lagane da spriječe jednu odluku koja navodno nije utemeljena na realnim činjenicama. Sada bi se još moglo dogoditi da će se novu vlast htjeti prikazati kao zreliju i demokratskiju od one prethodne, jer, evo, u njoj nema slijepe poslušnosti zakonodavne vlasti izvršnoj. Zgodno! Problem je jedino što u to neće nitko povjerovati.

Marinko Čulić