Trgovina 'noćnim plesačicama'

Banjaluka, 28. februar 2000. (AIM)

Pakt za stabilnost jugoistočne Evrope je nedavno na okruglom stolu posvećenom bezbijednosti regiona,čiji je domaćin bila Bosna i Hercegovina, među desetak tema i više od stotinu projekata, razmatrao i pojavu trgovine ljudima. Sudeći po pojedinačnim, međusobno nepovezanim događajima i od IPTF-a najavljenoj oštroj borbi protiv ove vrste kriminala, ova pojava je poprimila zabrinjavajuće razmjere.

Interesantno je, međutim, da upravo ovoj temi nije dat nikakav publicitet, iako je trgovina ženama medijski izuzetno privlačna i intrigantna. Javnosti čak nije poznato ni o čemu je u okviru ove teme, ustvari bilo riječi, niti se zna da li se ijedan od predloženih projekata odnosi na borbu protiv trgovine ljudima. S druge strane, i lokalni organi vlasti izuzetno nerado govore o ovoj "društveno štetnoj pojavi", a oni koji i progovore, jednostavno tvrde da u RS trgovine ženama - nema. Ako se izuzme angažman ženskih nevladinih organizacija, koje pokušavaju da barem prikupe podatke i skrenu pažnju javnosti na ovu vrstu međunarodnog kriminala, trgovina ženama na ovim prostorima ostala je u "zoni sumraka".

Mada to javno niko ne obznanjuje i ne potvrđuje, činjenica je da se u južnim dijelovima eks Jugoslavije trguje ženama na veliko. Ta kupoprodaja "bijelog roblja" je usko povezana sa prostitucijom. Upravo posredstvom mračnih kanala, u kojima ženska mladost, ljepota i atraktivnost imaju cijene izražene u njemačkim markama, nabavlja se "radna snaga" za mnogobrojne noćne barove u RS, Federaciji BiH, Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji. Ono što se na ovim prostorima zvanično zove "najt klubovima" ili noćnim barovima, su, ustvari, javne kuće čija je osnovna djelatnost prodaja "ljubavi". Noćne dame u tim barovima su listom strankinje i dolaze iz Moldavije, Ukrajine, Rumunije, Rusije, a nedavno se u Republici Srpskoj na "tržištu ljubavi" pojavila i egzotična djevojka iz Kameruna.

Djevojke "na rad u inostranstvo" dolaze uglavnom posredstvom agencija, koje za svoje usluge uzimaju debele provizije. Jedan od vlasnika noćnih barova u Banjoj Luci, koji je insistrirao na anonimnosti, rekao je da djevojke nabavlja preko agencije u Ukrajini , u kojoj su djevojke ocijenjene od jedan do pet, po kvalitetu. Za "peticu" se u startu plaća 3000 maraka, dok su djevojke iz nižih kategorije jeftinije. Naravno, u zvaničnoj proceduri, buduće prostitutke, ili oficijelno "plesačice, zabavljačice i lake artistkinje", dobijaju u RS vizu na tri mjeseca, prolaze kroz obavezne preglede, koji uključuju i test na sidu, sklapaju ugovor o radnom angažmanu i bivaju legalno zaposlene kao strane radnice i deficitarna radna snaga.

Interesantno je međutim, koliko se zvanični i nezvanični podaci, čak i o broju "stranih radnica", razlikuju. Prema podacima MUP-a RS, u noćnim klubovima na području ovog entiteta radi 309 stranih državljanki, dok vlasnici barova, pa i Udruženje privatnih preduzetnika, tvrde da ih ima oko 750. Svako normalan će lako zaključiti, da u onu "razliku" od skoro 450 djevojaka, spadaju one koje na razne načine u RS borave i rade ilegalno.

Medjutim, RS i BiH, već odavno nisu "najkurentnije" tržište ženskih čari u regionu. Od dolaska KFOR-a, primat u ovoj oblasti preuzelo je Kosovo, na kojem se, prema nezvaničnim podacima, trenutno "potražuje" oko 12 hiljada mladih žena, kojima je obezbijeđen "radni angažman" i dobra zarada.

Prije nešto više od dva mjeseca 12 djevojaka, strankinja na radu na Kosovu, je uspjelo da se dokopa baze SFOR-a i tu nađe azil, jer su tvrdile da su dovedene na prevaru i prisiljene na prostituciju. Njima je obezbjedjen povratak u njihove zemlje. Samo nekoliko dana kasnije, na granici Crne Gore i BiH, odnosno RS, otkriven je kamion-cisterna, prilagodjen za šverc ljudima. Naime, kamion koji je na prvi pogled bio namjenjen za prevoz opasnih tečnosti, u unutrašnjosti cisterne je imao uredjen odjeljak u kojem, relativno udobno, može da se smjesti 13 ljudi, koji iz ovog ili onog razloga ne žele javno da putuju i prelaze granice. U cisterni nisu nađene djvojke za prostituciju, nego, kako je saopšteno, ilegalni emigranti koji su nastojali da se domognu zapadne Evrope.

Nakon ovih, na prvi pogled potpuno nepovezanih dogadjaja, uslijedila je odluka Vlade RS, o zabrani rada noćnih klubova, koja do danas nije provedena, pa polako ali sigurno, nakon prvih burnih reakcija, pada u zaborav. Upućeni tvrde da je ovu odluku Dodikov kabinet donio upravo pod pritiskom IPTF-a, a zbog sve raširenije trgovine ženama.

Trgovina ženama ne podrazumijeva samo njihovo dovođenje iz zemalja istočne Evrope, nego i kasniju kupoprodaju na BH, ili regionalnom tržištu. Naime, kada se gosti jednog noćnog lokala 'zasite' neke dame, kada interesovanje za nju opadne, gazda ih ustupi, naravno uz izvjesnu naknadu, nekom od svojih kolega, bilo u istom gradu ili čak u sujednoj državi. Neke gazde, kada nabave novu djevojku iz inostranstva, čak joj otvoreno kažu koliko su je platili i traže od nje da radi besplatno dok tu sumu ne odradi, a tek potom ona ima pravo na svoju polovinu zarade.

Takav je slučaj bio sa Natalijom Olar, kompjuterskim tehničarom i razvedenom majkom maloljetnog djeteta, koja je na prevaru, iz Ukrajine stigla u Bijeljinu. Obećan joj je pošten i dobro plaćen posao preko "prijatelja". Prijatelji su je, u maju prošle godine, kolima dovezli direktno u noćni bar kod Milorada Markovića - Markana, karate trenera, koji je karijeru makroa počeo još 1996. godine, otvaranjem najt - kluba u Lončarima, a danas, zajedno sa svojom braćom, navodno, kontroliše lanac barova u Bijeljini i Brčkom. Natalija je odbila da se bavi prostitucijom, ali je na to prisiljena: oduzet joj je pasoš, dobijala je batine i prisiljavana da radi džabe dok ne otplati cijenu za koju je kupljena. Nakon mjesec dana, nesretna žena je, koristeći to što "gorila" koji ju je pratio do telefonske govornice, ne zna ruski, uputila signal svojoj snahi u domovini. Rekla je samo: "ovdje mi nije dobro, ali sam prisiljena da ostanem". Njena porodica je odmah alarmirala policiju, ovi Interpol i IPTF, i počele su racije po najt-barovima u Posavini. U raciji je nađeno još šest djevojaka, koje su tvrdile da su dovedene na prevaru i prisiljavane na prostituciju, da im je gazda rekao da je za njih platio po 3000 DM, pa da zato prvih deset mušterija moraju primiti besplatno. Neke su čak tvrdile da ih je gazda silovao, tukao i da im ni nakon tih deset "besplatnih spavanja" nije davao njihvou zaradu. Djevojke su policiji tvrdile da su u "slobodno vrijeme", kada ne primaju mušterije, morale da čiste lokal, i da je gazda jednu od njihovih koleginica, samo tri dana nakon nasilnog abortusa, natjerao da ponovo prima muškarce.

Protiv Markovića je pokrenuta krivična istraga u Osnovnom sudu u Bijeljini, ali postupak sporo odmiče, jer djevojke, koje bi trebalo da budu krunski svjedoci na sudu, su, samo dva dana nakon racije IPTF-a, preko Zagreba otputovale nazad u Ukrajinu. Pitanje je da li će zbog "nedostatka dokaza" ovaj postupak biti obustavljen, ili će jednostavno zastarjeti. Za ovu vrstu krivičnog djela u krivičnom zakonu RS predviđena je kazna od jedne do osam godina zatvora.

Sličan slučaj dogodio se u Bijeljini 1995. godine, kada su na intervenciju Vlade Rumunije i uz posredovanje srbijanskih vlasti, u jednom baru nađeno nekoliko Rumunki, koje su takođe na prevaru dovedene, prodate jednom vlasniku noćnog bara i prisiljavane na prostituciju. Tri građanke Rumunije su se vratile u domovinu, ali protiv vlasnika bara nikad nije pokrenut krivični postupak, navodno zato jer je on sin jednog "moćnog političara".

Početkom 1998. godine mreža ženskih nevladinih organizacija iz oba BH entiteta organizovala je u Tuzli okrugli sto na temu trgovine ženama, na kojem su prisustvovali i predstavnici MUP-a RS i FBiH i predstavnica ministarstva inostranih poslova Ukrajine. Na skupu je iznesen alarmantan podatak da se čak 60 hiljada Ukrajinki nalazi na "privremenom radu" u zemljama bivše Jugoslavije. Te djevojke u barove na Balkanu dospijevaju posredstvom agencija, privatnim kanalima, ali i putem novinskih oglasa, jer, kako je rekla jedna Ukrajinka, koja radi u noćnom baru u Zvorniku, dovoljno je u novinama pročitati :"traži se mlada djevojka za rad u inostranstvu", pa da svako pismen shvati o čemu se radi.

Ipak, neke djevojke plate danak naivnosti, vjerujući da će se iz bijede izvući "poštenim poslom u inostranstvu". A opasnost vreba čak i one, koje su rasčistile sa sobom i svjesno pristale na prostituciju. Opasanost je u tome što iz mreže noćnih barova, one najčešće ne mogu da se izvuku kada hoće i kako hoće.

Zato ne čude sve češća i misteriozna samoubistva 'noćnih dama', koje nisu mogle da izdrže sve što su "posao" i gazda tražili od njih. Nedavno, u okolini Doboja dvije "igračice" iz noćnih klubova su sebi oduzele život. A prije mjesec dana, u Zvorniku jedna noćna dama je ubijena. Ubio ju je ljubomorni konobar zato što nije pristala da se za njega uda, nego je odlučila da se, po što joj je istekla viza, vrati u rodnu Ukrajinu.

Ivana Pavlović (AIM)