Pobuna prognanika i strah vlasti

AIM, Zagreb, 21.2.2000.

"Nismo protiv povratka Srba, ali neka nam oni koji su nas doveli osiguraju krov nad glavom". Tako ovih dana uglas govori sedmočlana obitelj kosovskog Hrvata Mitra Tunića koja se 1992. uselila u napuštenu srpsku kuću u Voćinu, u zapadnoj Slavoniji, a sada je trebala biti deložirana. Vlasnik kuće u međuvremenu se vratio i traži svoje zakonsko pravo na korištenje privatne imovine. No, unatoč svim najavama kako će promijeniti diskriminatorske zakone i omogućiti izbjeglim Srbima da se vrate u Hrvatsku, nova vlast našla se pred problemom kojeg će teško moći riješiti. U zapadnoj Slavoniji, procjenjuje se, nalazi se oko pet tisuća Hrvata koji su se od 1992. sustavno počeli iseljavati s Kosova, a Tuđmanova vlast smještala ih je u kuće izbjeglih Srba, koji su to područje napustili u vrijeme rata u Hrvatskoj. Kosovski Hrvati sa svojim mnogočlanim obiteljima tako su počeli naseljavati zapadnu Slavoniju pa u selima oko Pakraca i Slatine, poput Ćeralija, Đulovca, Macuta, Huma, Voćina i drugih, danas čine većinu.

Lokalne vlasti u Voćinu ovih su dana, baš kao i one u Đulovcu, morale odgoditi najavljene deložacije. U Đulovcu je izbila prava pobuna: nekoliko stotina kosovskih Hrvata okupilo se oko kuće svog sumještanina i spriječilo deložaciju. U Voćinu bi se, da vlasti nisu same odustale od deložacije, dogodilo to isto. Jedan vijećnik tamošnje općine iz redova kosovskih Hrvata najavio je ostavku, a snažnu je potporu dobio od Hrvatske stranke prava (HSP), desničarske partije koja upravo među kosovskim Hrvatima ima veliki broj pristalica.

U brojnim susretima koje su novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić i premijer Ivica Račan imali proteklih dana u Zagrebu za vrijeme svečanog ustoličenja novog predsjednika, svi visoki inozemni gosti, a među njima posebno državna tajnica SAD Madelaine Albright, naglašavali su kako ih ohrabruje novi kurs hrvatskih vlasti, u čemu posebno mjesto zauzima bitna promjena politike prema pitanju povratka hrvatskih Srba. Isto su rekli i Račanu prigodom njegove prve inozemne turneje od Lisabona i Bruxellesa do Berlina, no svi su naglasili kako očekuju da te lijepe riječi budu popraćene i posve konkretnim djelima. I u svom inauguracijskom govoru Mesić je naglasio pravo svih prognanika na povratak kućama. Konkretni pomaci na tom planu bit će najbolji pokazatelj međunarodnoj zajednici koliko Hrvatska doista misli ozbiljno, pa će o tome zavisiti i tempo njenog uključivanja u euroatlanske integracije, kao i pristup međunarodnim financijskim središtima.

No, nova hrvatska vlast u namjeri da ispuni svoja obećanja međunarodnoj zajednici i na taj način izvede zemlju iz izolacije, naći će se u velikim problemima. I to ne samo kad su u pitanju kosovski Hrvati, kojih pored zapadne Slavonije nekoliko tisuća ima i u kninskoj krajini, već i kad je riječ o hrvatskim prognanicima, njih oko 47 tisuća koji još uvijek čekaju na povratke svojim domovima. Dok kosovski Hrvati danas s pravom izjavljuju kako čekaju da oni koji su ih doveli u zapadnu Slavoniju sada preuzmu odgovornost za njihov smještaj, hrvatski prognanici pritisak na vlast čine putem Zajednice povratnika Hrvatske, organizacije koja je zbog svog radikalnog stava prema povratku Srba uživala snažnu potporu i naklonost ranije Tuđmanove vlasti. Hrvatima s Kosova, kad su dolazili u opustošenu i praznu zapadnu Slavoniju, obećavane su kule i gradovi, a nema nikakve sumnje da je njihov dolazak poticala i organizirala hrvatska vlast. Oni su trebali služiti kao brana povratku Srba, a njihov ogroman natalitet bio je zanimljiv promicateljima demografske obnove Hrvatske koji su u njima vidjeli glavnu nadu većem prirastu stanovništva. Sada, ti su ljudi dovedeni u krajnje nezavidan položaj jer će morati napustiti kuće koje su zaposjeli, a hrvatskim vlastima stvorit će nerazrješiv problem. Danas u Hrvatskoj, kada ionako treba smanjiti državnu potrošnju, nije lako naći sredstva da bi se izgradile nove kuće za desetak tisuća tih ljudi.

Oko 500 hrvatskih prognanika koji su se nakon mnogo godina izbivanja iz Vukovara ponovno vratili u svoj grad, najavili su kako se namjeravaju iseliti. Nemaju od čega živjeti jer u cijelom području nekadašnjeg UNTAES-a, ili hrvatskog Podunavlja kako se danas najčešće zove taj dio istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje, ne postoje ni minimalni uvjeti za zapošljavanje jer je gospodarstvo ondje u posvemašnjem kolapsu.

Mato Šimić, predsjednik Zajednice povratnika Hrvatske kaže kako prognanici sumnjičavo gledaju na najave novih vlasti o ravnopravnom povratku svih prognanika, bojeći se da izjednačavanja tih prava, može dodatno produžiti njihovo čekanje na povratak. Država, naime, teško da može smoći toliko novca da istodobno obnavlja i hrvatske i srpske kuće, kao da i jednim i drugima osigura posao ili bar minimalnu egzistenciju kad se vrate u svoja sela i gradove. Zato su zatražili razgovor s novim premijerom Račanom, želeći od njega čuti kako kani riješiti taj problem. No, Šimić upozorava i na nejedinstvo među samim prognanicima - oni koji su se vratili svojim kućama sada žele da država više ulaže u obnovu gospodarstva, dok drugi, koji još čekaju na povratak insistiraju na većem ulaganju u obnovu kuća.

Račanova Vlada - kad se bude uhvatila ukoštac s tim vrućim krumpirom koje joj je u nasljeđe ostavila bivša vlast - imat će velikih problema i s brojnim ljudima koji su, privučeni značajnim privilegijima, počeli naseljavati opustošenu kninsku krajinu. Tuđmanova vlast samo je deklarativno podržavala povratak Srba, a u praksi je činila sve da to onemogući. Jedan od načina bilo je i naseljavanje Hrvata iz drugih dijelova zemlje u Kninu i okolici. Oni su dobivali napuštene srpske kuće i stanove na korištenje, kao i obećanja o radnim mjestima, kreditima za pokretanje poljoprivredne proizvodnje i stočarstva. Danas pak, ti ljudi strahuju od mogućeg povratka Srba, jer su na tim područjima započeli novi život, smatrajući da neće doći do promjene hrvatske politike prema problemu povratka izbjeglih Srba. U tome ih snažno podupire Hrvatska stranka prava Ante Đapića koja i svoj ulazak u parlament na prošlim izborima ponajprije može zahvaliti tom sloju stanovništva.

Nova Vlada, osim deklarativnih obećanja i načelnih stavova, nema nikakvih konkretnih planova kako riješiti taj problem. Srpski lideri u Hrvatskoj izjavljuju da promijenjena retorika vlasti predstavlja uklanjanje psihološke barijere izbjeglim Srbima i da se, budu li te izjave popraćene i konkretnim potezima, može očekivati masovniji povratak. Tim prije što je životni standard u Srbiji, ili Republici Srpskoj, gdje je takvih izbjeglica najviše, danas daleko ispod onog u Hrvatskoj.

Mnogi iz svijeta koji su ovih dana, nakon promjene vlasti, dolazili u Hrvatsku, kao i oni koji tek najavljuju svoj dolazak, tepajući hrvatskoj demokraciji i otvoreno govoreći kako je nekoć izolirana Tuđmanova država danas postala miljenica Europe i SAD-a, sada očekuju brze korake novih vlasti da krenu u ispunjenje obećanja. Mesić i Račan za to nemaju previše vremena, a za sada, čini se ni previše ideja kako da riješe problem povratka Srba. U tome ih neće ometati samo nedostatak novca, već i oprez da sadašnja opozicija ne počne koristiti povratak Srba za okretanje onog dijela javnosti koji u tome može vidjeti "vraćanje na stanje prije stjecanja nezavisnosti". Dok za prvo - nedostatak novca potreban za povratak srpskih izbjeglica - nova vlast i može očekivati pomoć svijeta, drugi će problem morati riješiti sama. HDZ-ova politika deset je godina vješto igrala na tu kartu, pa ne treba sumnjati da će je, sada doduše u opoziciji, ostaci Tuđmanove stranke, ponovno izvlačiti iz rukava.

Drago Hedl