Turci u Makedoniji - Nenametljivi susjedi

Osim sporadicnih izjava politickih i kulurnih poslenika, javnost jedva da bi znala da u Makedoniji zivi brojna turska manjina

AIM Skopje, 21.02.2000

Nedavna biljeska u jednom skopskom listu pokusala je skrenuti problem s podjelom medjuetnickog prostora u Teatru nacionalnosti u Skoplju: ukratko, pripadnici Turske drame pri Teatru nacionalnosti upozorili su da se na celu te, po mnogo cemu jedinstvene kulturne isntitucije, vec vise od dva mandata nalazi direktor-Albanac sto je u suprotnosti s nekim, pisanim ili nepisanim u svakom slucaju, dzentlmenskim sporazumom da se u jednom mandatu na celu pozorista nalazi direktor Albanac, u narednom – direktor Turcin. Inace, Teatar nacionalnosti samo je jedan od ostataka nekadasnjih socijalisticki zamisljenih “vavilonskih kula” gdje ce zajednicki interes pronaci predstavnici razlicitih nacionalnosti; to bi trebalo znaciti, ljudi sa slicnim problemima u odnosu na jedan, uslovno receno, vecinski narod. Od Teatra nacionalnosti “slucaj” nije napravljen, bar javno, ali bio je dobar povod za istrazivanje o polozaju, stanju duha i perspektivama turske nacionalne zajednice u Makedoniji, zajednice s visevjekovnim prisustvom u makedonskom multikulturnom prostoru.

Suhoparni jezik statistike saopstava da se na posljednjem popisu stanovnistva 1994. Godine kao Turcin/Turkinja izjasnilo 78019 gradjana sto predstavlja 4% populacije. Medjutim, neki zapadni strucnjaci, sami predstavnici turske zajednice a i neki etnolozi vjeruju da se realna brojka krece oko 100.000. Pri tome upozoravaju na svojevrsnu asimilaciju. Naime, zahvaljujuci istoj, islamskoj vjeri, nemali broj pripadnika turske zajednice bracnog saputnika pokusava naci medju istovjercima. Posto je unutar vlastite zajednice takvih relativno malo, nisu rijetki slucajevi sklapanja brakova izmedju osoba turske i druge nacionalnosti. Njihov “turski korijen” se vremenom gubi. Jedna anketa obavljena medju mladima prije nekoliko godina otkrila je prilicnu otvorenost Turaka za sklapanje brakova s partnerima drugih nacionalnosti ali uz preferiranje supruznika islamske vjere.

Istorijski podaci pokazuju da se turska zajednica u proteklih 100 godina visestruko smanjila: prema jednom ne sasvim pouzdanom bugarskom izvoru, godine 1900. U Makedoniji je zivjelo 449.000 Turaka. Istina, podatak treba uzeti s rezervom ako se ima u vidu donekle izmjenjeno poimanje nacionalnosti u proteklom jednovjekovnom razdoblju. No, bilo kako bilo, nesporna je cinjenica da je turska zajednica podlozna uocljivom osipanju. Proces je bio drastican sezdesetih godina kada su prakticno opustjela neka vijekovima turska sela; njihovi zitelji iz politickih i ekonomskih razloga, srecu su potrazili u maticnoj zemlji – Turskoj – nerijetko napustivsi svu imovinu bukvalno bez ikakve nadoknade.

Vremena se mijenjaju no val lagane emigracije u Tursku se nastavlja; doduse s nesto izmjenjenim obiljezjima. Period tranzicije i sve poteskoce koje je sobom donijela makedonskom drustvu na vlastitoj kozi osjecaju i Turci: nezaposlenost, oskudica, maglovite perspektive. Za razliku od vremena od prije nekoliko decenija, oni koji se i odluce na odlazak najprije odu u Tursku kako bi “ispitali teren” i, tek kad spoznaju u kakvu sredinu idu i hoce li se moci snaci, vracaju se u Makedoniju, rasprodaju imovinu da bi imali dovoljno novca za novi pocetak. Ali, reklo bi se, tursku zajednicu nista manje brine i cinjenica da se osipa inteligencija, posebno mladji ljudi. I tu postoji izvjesna zakonomjernost: najprije odu na studije u Tursku a onda, nesto zbog nemogucnosti da se zaposle u Makedoniji sa stecenim diplomama, nesto usljed viseg standarda u samoj Turskoj – odluce da “puste korijen”.

Turci imaju pravo na osnovno i srednje obrazovanje na maternjem jeziku. Naravno, to je izvodljivo u sredinama sa znacajnom turskom populacijom. Pri upisu na jedan od dva makedonska univerziteta obrazovne vlasti pridrzavaju se rezima “kvota” koje pretpostavljaju da ce se upisati onoliki broj studenata-pripadnika nacionalnosti koliki je njihov udio u cjelokupnoj populaciji. Medjutim, u praksi sve izgleda drukcije. Proslog ljeta novine su bile pune prituzbi pripadnika nacionalnosti, medju njima i mladih Turaka, koji su se zalili da se “kvote” zloupotrebljavaju posto ne postoji efikasan nacin utvrdjivanja necije stvarne nacionalne pripadnosti. Tako su mnogi pretendenti na studentski indeks makedonske nacionalnosti “preko noci” “postali” “Turci”, dok upis prodje, razumije se.

Na osnovu jednog materijala sto ga je za medjunarodne instance koje se bave manjinskim pravima svojevremeno pripremila prethodna vlada Branka Crvenkovskog (noviji materijali nisu dostupni), medju nizim oficirskim kadrom svega 0,4% kadrova su turske nacionalnosti, identican je procenat i kod visih oficira dok medju generalima 16,4% su pripadnici nacionalnosti ali su svi Albanci. U policiji je bilo zastupljeno 8,4% pripadnika nacionalnosti mada se ne precizira, da li medju njima ima Turaka (na zalost, nedavno ubistvo trojice policajaca kod skopskog sela Aracinovo otkrilo je da je jedan od njih po nacionalnosti Turcin). U sudskim organima Turci su zastupljeni sa 0,6%. Opravdavajuci ovako niske procente, tadasnji ministar pravde je objasnjavao da je osnovni kriterij za ulazak u drzavnu administraciju strucnost a ne nacionalna pripadnost. Samo se moze pretpostaviti da se stanje, bar donekle, promjenilo. U aktuelnom kabinetu premijera Ljubca Georgijevskog jedan ministar bez resora je turske nacionalnosti kao kandidat Demokratske alternative koja, takoreci jedina medju partijama, na djelu promovise multietnicki karakter svog clanstva. Nakon prvobitnog zadovoljstva sto se mogu okupljati i artikulisati svoje interese po nacionalnoj pripadnosti, i Turci se polako okrecu pluralizmu te se tako na politickoj sceni pojavljuju dvije politicke partije s atributom svog turskog pedigrea. U proslom sazivu Sobranja Demokratska partija Turaka imala je svog predstavnika ali u aktuelnom sastavu pripadnika ove nacionalnosti nema.

List na turskom jeziku “Birlik” jedna je od najstarijih publikacija u zemlji. Njegova glavna urednica Drita Karahasan napominje da “postoji raspolozenje da se “Birlik” izdaje kao dnevnik (iako malobrojni, clanovi redakcije su spremni za taj podvig), s obzirom na ekonomsku krizu u kojoj se drustvo nalazi – sanse nisu velike”. Sa zaljenjem dodaje da je drasticno smanjena izdavacka djelatnost literature na turskom. Makedonska radio-televizija jos od svojih pocetaka ima program na turskom. Autori radio- i TV-emisija kao i poznavaoci medijskih prilika ukazuju da je turska nacionalnost hendikepirana sto nema ni jednu privatnu RTV-stanicu sto bi svakako doprinijelo boljem informisanju i ocuvanju jezika i kulture kao sto je slucaj s nekoliko puta brojnijim Albancima.

S vremena na vrijeme do javnosti prodru kritike vjernika turske nacionalnosti da je Islamska zajednica Makedonije u potpunosti “albanizirana”: vrhovni starjesina je Albanac, vjerski sluzbenici obracaju se vjernicima iskljucivo na albanskom jeziku, Turci su sve manje u mogucnosti da uticu na vjerski zivot.

Rezultati rijetkih anketa pokazuju da u Makedoniji ne postoje izrazene napetosti izmedju turske i drughih nacionalnosti. Strani posmatraci, posebno pod utiskom kosovske krize, zapazaju da nema animoziteta izmedju Turaka i Albanaca, naprimjer. Makedonci o svojim turskim sugradjanima misle da su vrijedni, tihi i nenametljivi.

AIM Skopje

ZELJKO BAJIC