Dinamit na sporogorućem fitilju
Crna Gora: refleksije ubistva Pavla Bulatovića
Jednominutna tišina u crnogorskom parlamentu, kao znak počasti ubijenom saveznom ministru odbrane, samo je za trenutak stvorila iluziju da se strasti mogu, zajedničkim naporom, držati pod kontrolom
AIM Podgorica, 18.02.2000.godine
Ni nakon desetak dana od atentata na jugoslovenskog ministra odbrane, nema nikakvih pouzdanih informacija o tome ko je, i po čijem nalogu, pucao kroz prozorsko staklo beogradskog restorana "Rad" u Pavla Bulatovića, Crnogorca, politički i ideološki bliskog predsjedniku Slobodanu Miloševiću.
One večeri kada se pronijela vijest o ubistvu, mnogi su sa strahom očekivali kome će ono biti pripisano. Pogotovo se, s razlogom, od toga strahovalo u Crnoj Gori, imajući na pameti kako beogradski režim olako poteže optužbe na račun svojih političkih protivnika u Podgorici. Nešto ranije, nakon ubistva Željka Ražnatovića - Arkana, takodje Crnogorca porijeklom, savezni ministar informisanja Goran Matić je odgovornost svalio na crnogorsku mafiju. On jeste svoju izjavu naknadno demantovao, ali je pretpostavljeni efekat postignut.
Strahovanja od sličnih optužbi poslije atentata na Pavla Bulatovića pokazala su se bezrazložna, ali samo djelimično. Za tragičnu smrt saveznog ministra odbrane i jednog od prvaka Socijalističke narodne partije, oslonca Miloševićevog režima u Crnoj Gori, nije direktno okrivljena crnogorska vlast, ali jeste indirektno. Prije nego što su se mogle znati i sve pojedinosti o ubistvu, Bulatovićeva smrt dovedena je u direktnu vezu sa terorizmom, što se u vrhovima beogradskog režima odmah počelo razradjivati tako da se za ubistvo osumnjiče zapadne obavještajne službe i njihovi domaći pomagači ("izdajnici"), oličeni u srpskoj opoziciji, nezavisnim medijima i, naravno, crnogorskoj vlasti.
Smjer kojim su krenuli prvaci režima i njegovi portparoli u odgonetanju političke pozadine ubistva saveznom ministra odbrane, ukazuje na to kako je procijenjena upotrebna vrijednost jedne smrti i kako će ona biti maksimalno politički zloupotrijebljena. Drugo je pitanje da li se na osnovu toga može osnovano pretpostavljati kome je bilo u interesu da Pavlovom "lepom glavom okiti Beograd", kako se, odajući posljednju poštu svom daljem rodjaku, izrazio srpski pjesnik i akademik Matija Bećković.
U inostranstvu se, uglavnom, špekulisalo da bi se ubistvom Pavla Bulatovića mogao okoristiti Miloševićev režim, i u tome se ponekad išlo toliko daleko da se odgovornost za atentat slala direktno na tu adresu. Najeksplicitnija je, u tom smislu, bila moskovska "Nezavisinaja gazeta". Ovaj list je procijenio, da bi se, "u slučaju još jedne oštre krize, koje se povremeno javljaju u odnosima Miloševića i Mila Djukanovića, Bulatović postarao da ne dozvoli da se kriza pretvori u novi gradjanski rat". Osim toga, "Nezavisimaja" je prognozirala da bi Bulatovićev nasljednik u Ministarstvu odbrane mogao biti neko skloniji "radikalnim rješenjima".
Procjena se u jednom dijelu pokazala ispravnom, jer je za novog ministra odbrane postavljen general armije Dragoljub Ojdanić, čovjek ne samo blizak Slobodanu Miloševiću nego i neko ko mu pravi društvo na spisku optuženih za ratne zločine. Uz to, drugi Miloševićev omiljeni general, Nebojša Pavković, došao je na funkciju načalenika Generalštaba Vojska Jugoslavije. Kad su Crna Gora i njena aktuelna vlast u pitanju, oba generala su do sada pokazivala raspoloženje za oštra, nepolitička rješenja. Imajući u vidu da se već dugo nagovještava mogućnost skore radikalizacije sukoba izmedju Podgorice i Beograda, smrt Pavla Bulatovića i izbor njegovog nasljednika prirodno se uklapaju u mračni scenario.
I zaista, za razliku od ranijih ubistava u Beogradu, ovo posljednje se direktno tiče i Crne Gore. Ne samo zbog toga što je Pavle Bulatović tu rodjen i sahranjen, što je bio visoki funkcioner promiloševićevske Socijalističke narodne partije, nego i zbog toga što njegova smrt može biti iskorišćena za podizanje ionako visokih političkih tenzija u Crnoj Gori. Činjenica da za atentat direktno nije optužen crnogorski predsjednik Milo Djukanović ili njemu bliski ljudi još ne znači da to, u pogodnom momentu, neće biti i uradjeno. Ubistvo ministra odbrane moglo bi, strahuje se u Crnoj Gori, poslužiti kao dinamit na sporogorućem fitilju.
"Ukoliko se produži neizvjesnost, postoji realna opasnost da ovo ubistvo postane alibi za opasno manipulisanje narodom i za zloupotrebu vlasti. Ono što je u svemu najopasnije, jesu najave po kojima je ovo zgodna prilika i dobar povod za izazivanje nesreće u Crnoj Gori", upozorio je Slobodan Milačić, savjetnik u vrhu Djukanovićeve Demokratske partije socijalista.
Iako se i od toga strahovalo, smrt svoga istaknutog člana i njegovu sahranu u Crnoj Gori, Socijalistička narodna partija nije iskoristila u cilju pokretanja političkih nemira, koje bi imale karakter pobune protiv ovdašnje vlasti. Jeste, medjutim, učinila sve da kroz tragediju potencira svoju političku misiju u Crnoj Gori i naglasi kontrast izmedju svoje, "patriotske", i "izdajničke" ideološke matrice Dj\ukanovićeve vlasti. Dovoljno za dolivanje ulja na vatru političkih strasti, koja već dugo plamti na crnogorskom političkom prostoru.
Jednominutna tišina u crnogorskom parlamentu, kao znak polasti ubijenom saveznom ministru odbrane, samo je za trenutak stvorila iluziju da se strasti mogu, zajednilkim naporom, držati pod kontrolom, kao što je to činjeno u vrijeme prošlogodišnje oružane intervencije NATO-a u SR Jugoslaviji. Pitanje je, medjutim, da li će to biti moguće u nekim predstojećim iskušenjima, kakva se najavljuju iz više izvora i na koja ukazuju potezi Miloševićevog režima nakon ubistva Pavla Bulatovića?
Ozbiljnosti situacije su, izgleda, svjesni i neki ljudi iz vrha Socijalističke narodne partije. Predrag Bulatović, jedan od njenih potpredsjednika, u crnogorskom parlamentu je upozorio da ni sam ne zna "šta će se dešavati". Namjerno ili mu se tek omaklo, ali je priznao kako je već jednom, u dramatičnom periodu NATO intervencije, morao da stišava one u svojoj partiji koji su bili skloni otpočinjanju gradjanskog rata u Crnoj Gori.
Iz tog perioda i datira uvjerenje, da u promiloševićevskoj Socijalističkoj narodnoj partiji postoje dvije frakcije, te da ona koju personifikuje Predrag Bulatović nije više bezrezervno sklona Slobodanu Miloševiću, a pogoto ne njegovom koalicionom drugu Vojislavu Šešelju. U svijetlu takvog uvjerenja postoji i nada, doduše slabašna, da bi na dio SNP-a dodatno otrježnjujuće moglo djelovati ubistvo Pavla Bulatovića. Pogotovo ako se ne utvrdi ko ga je i za čiji interes počinio. Naravno, bilo bi pretjerano očekivati da se to dodatno otrježnjenje i objelodani, ali i naslućivanje da je do njega došlo djelovalo bi ohrabrujuće.