Previranje na medijskoj sceni

AIM, Zagreb, 18.2.2000.

Par dana nakon proglašenja rezultata izbora za Hrvatski državni sabor, komentator Vjesnika - dnevnog lista poznatog po dugogodišnjoj intenzivnoj slizanosti s vrhom Tuđmanova HDZ-a, zbog koje je Vjesnik stekao nimalo laskavi epitet najpravovjernijeg "režimskog lista" - nazvao je još do jučer žestoko opozicijski Novi List "režimskim novinama", aludirajući na primjetnu bliskost između Novog Lista i SDP-a, najjače partije u novoformiranoj vladajućoj hrvatskoj koaliciji. Isti epitet, "režimske novine", Vjesnik je priljepio i Jutarnjem listu Ninoslava Pavića, privatnom visokonakladnom dnevniku (prosječna prodana naklada dnevno iznosi oko 100 000 primjeraka) koji je donedavna također podržavao opoziciju, sadašnju vlast.

Komentator Vjesnika nije mogao sakriti gorčinu u ovim, do neke mjere čak i duhovitim, premda očito infantilnim aluzijama. Njima su, zapravo, pokušali izraziti sukus hrvatskog kopernikanskog obrata, izbornog političkog prevrata nakon kojega u Hrvatskoj više ništa neće biti isto kao prije. Do jučer je, naime, bilo posve nezamislivo da bi Vjesnik mogao biti bilo što drugo nego dnevni list u vlasništvu Vlade, koji izražava stavove vlade i na temelju čijeg pisanja politička publika izvlači stavove o pravcima kretanje te iste politike. Vjesnik je bio Pravda HDZ-a, kao što je to u minulih pedeset godina bio to isto i Savezu komunista Hrvatske - samo, s višestruko većom prodanom nakladom i znatno višom kvalitetom - da bi se najedanput, posve neželjeno, našao u situaciji da, u poznoj dobi, postane opozicijsko glasilo, što nikad nije bio, ekonomski gubitaš kojega vlada ne želi a stari sponzori više nemaju interesa pokrivati njegove gubitke. Paralalno s tim, sva su se do jučer opozicijska izdanja našla u situaciji da su bliže (novoj) vlasti nego opozicijskom HDZ-u, od kojega danas bježe čak i novinari Hrvatske televizije ili Večernjeg lista. Gubitnike nitko ne voli, posebno ako su ozloglašeni poput HDZ-a, pa ne bi bila daleko od istine ocjena kako je danas većina novina u Hrvatskoj, privatnih i javnih, prije "režimska" nego "opozicijska".

Posve ozbiljno govoreći, termini "režimske" ili "opozicijske novine" danas u Hrvatskoj funkcioniraju više kao etikete nego kao korisni opisi stvarnog stanja. O medijima, posebno tiskanima, danas se ne može raspravljati u tim kategorijama jer je Hrvatska zašla u posvemašnji vakuum, kada medijski prostor potpuno izmiče svim trajnim definicijama. Mogućnost da hrvatska medijska scena već sutradan poprimi dijametralno različit izgled u odnosu na današnji, sve je, naime, veća. Za takvu ocjenu mogu se pronaći dva izuzetno jaka razloga. Jedan je razlog inherentno medijsko-politički: neprirodno je, naime, da u pluralnom društvu svi mediji budu skloni vladi, u ovom slučaju vladi lijevog centra. Pored toga, u Hrvatskoj je na djelu posvemašnje informacijsko otvaranje, kojemu će snažno doprinijeti i transformacija Hrvatske televizije od partijske u javnu.

Drugi razlog još je važniji, i on je ekonomske, strukturne prirode. Hrvatsko medijsko tržište, odnosno, tržište tiskanih medija, zadnjih je pet godina izloženo dubokoj ekonomskoj krizi pa se njegova stabilna fizionimija jedva može nazrijeti, jer su u ovom momentu - sve mogućnosti otvorene. Rodno mjesto hrvatske medijske krize zove se Tisak. Riječ je o lancu od 2000 kioska na kojima se prodaju novine i cigarete, poduzeću koje je drugi najveći proizvođač gotovine u Hrvatskoj - odmah iza naftnog monopoliste INE. Vlada HDZ-a od samog je početka izbjegavala privatizirati Tisak, znajući da će kontrolom nad njim imati na raspolaganju snažan izvor novca, ali i kontrolu nad svim izdavačima. Prije četiri godine, Franjo Tuđman je odlučio Tisak predati u vlasništvo čovjeku u kojega je HDZ imao povjerenja, Miroslavu Kutli, novobogatašu kojemu je vladajuća stranka povjerila i desetke drugih zdravih hrvatskih poduzeća, koje je Kutle uspio zadužiti i upropastiti. Kutle je danas u zatvoru, a Tisak je opterećen sa 160 milijuna maraka duga, koji je dijelom stvoren tako što je Tisak služio kao jamstvo za dizanje kredita drugim Kutlinim poduzećem, a dijelom tako što novinski nakladnici nisu dobijali novac od prodaje novina, kao i proizvođači cigareta.

Zato su danas svi novinski izdavači u Hrvatskoj na rubu stečaja, kako oni veliki, poput Večernjeg lista ili Evropapress holdinga Nine Pavića, koji je vlasnik 12 tiražnih listova, tako i oni mali ili srednji, poput Ferala ili Nacionala. U trenutku dok pišemo ovaj tekst, vlada je odlučila da će Tisak otići u stečaj u varijanti koja je povoljna za izdavače. Najprije će se, naime, namiriti dugovi prema izdavačima i duhanskoj industriji, Tisak će preuzeti država - s punim opsegom zaposlenosti - dok će bankovna jamstva biti, vjerojatno, otpisana. Dan nakon proglašenja stečaja, Privredna je banka ipak od Tiska uzela 18 milijuna kuna, što znači da bi manji izdavači, koji nemaju dovoljno kapitala niti lako mogu dobiti kredit, mogli propasti! No, o tome će se još odlučivati na razini vlade.

Najvažnija posljedica stečaja Tiska bit će formiranje vjerovničkog vijeća, u koje će ući predstavnici vjerovnika koji će se dogovariti kako će - nakon što država preuzme Tisak - biti namiren dug prema izdavačima i drugima. Prema jednoj varijanti koja se čini dosta izvjesnom, vjerojatno je - iako još ne i posve sigurno - da će medijski gigant Europapress holding, iza kojeg stoji moćni njemački koncern WAZ, značajan dio svog potraživanja pretvoriti u vlasništvo nad Tiskom, pa bi se moglo dogoditi da WAZ, zajedno s hrvatskim partnerom Ninoslavom Pavićem, osim spomenutih 12 listova ovladaju i novinskom distribucijom, što bi konkurenciju stavilo u posve beznadan položaj. Pavićev EPH s WAZ-om već sad na hrvatskom tržištu kontrolira veliki dio medija, pa bi preuzimanjem Tiska - koji će nakon stečaja postati opet zdrava tvrtka - horizontalnu dominaciju nadopunili i vertikalnom.

WAZ i inače ima namjeru širiti se na hrvatskom tržištu do one mjere do koje se bude moglo: ovaj koncern ima u planu izgradnju četiri tiskare u Hrvatskoj (Zagreb, Osijek, Rijeka, Split), najavili su preuzimanje regionalnog Glasa Slavonije a navodno žele uzeti i splitsku Slobodnu Dalmaciju. WAZ se želi pružiti i u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje bi također trebala biti izgrađena jedna tiskara u kojoj će biti štampana izdanja EPH, prilagođena bosanskom tržištu. Nedavno je tjednik Nacional vjerodostojno dokumentirao i planove o spajanju Jutarnjeg lista s Večernjim listom, najtiražnijim hrvatskim dnevnikom, što je neuvjerljivo demantirano iz redova EPH. No, prema našim informacijama, spajanje Večernjeg i Jutarnjeg lista i te kako je aktualna stvar.

Sve to upućuje na zaključak kako je kriza koju je u hrvatskom nakladništvu, pljačkom distributerskog lanca izazvao Miroslav Kutle i Hrvatska demokratska zajednica, hrvatske medije i prateće servise na pladnju servirala stranim financijerima - u ovom slučaju, WAZ-u - koji će uz razmjerno male investicije steći potencijalno vrlo profitabilna izdavačka poduzeća i veliku političku kontrolu nad Hrvatskom. Ako bi se ostvarile najave preuzimanje Večernjeg lista, Slobodne Dalmacije i Glasa Slavonije, Hrvatska bi bila suočena s monoplom kakav je postojao u socijalizmu.

Već sad, konkurencija ovim izdanjima posve je minorizirana. Nakon pojave Jutarnjeg lista, riječkom je Novom Listu naklada skoro prepolovljena, a u međuvremenu se od njih odvojio i lokalni Glas Istre. Dnevnik Vjesnik mogao bi biti privatiziran, no ne uspije li tržišno opstati, privatni bi ga vlasnik lako mogao ugasiti. U tom će slučaju WAZ pokrivati oko 90 posto tržišta dnevnih novina! Njihove su metode rada na novim tržištima poznate. U WAZ-u glavnu riječ imaju financijski službenici, prokuristi, koji na kraju godine hladno analiziraju bilance pojedinih projekata i sve one koji donose gubitak, križaju. WAZ ne zanima uređivačka politika pojedinih izdanja, niti njihova politička intonacija, već samo novac. Zato se svi listovi kojima vlada taj koncern, tabloidiziraju, njihova se razina spušta, smanjuje se količina teksta - na račun slike - a urednici slijede političko raspoloženje većine. Neki analitičari smatraju da su upravo tabloidi, i upravo WAZ-ova izdanja, u značajnoj mjeri doprinijela rastu Heidera u Austriji, jer su, podilazeći javnom mnijenju, i sama forsirala ksenofobiju, zatvorenost i desnokonzervativno političko raspoloženje. U Hrvatskoj, čija je socijalna slika dramatična a vlada nestabilna, takav je scenarij još lakše zamisliv. Ostvarenje monopola WAZ-a uz nestanak ili minorizaciju ozbiljnih listova, mogli bi otvoriti vrata za povratak radikalne desnice koja je na nedavnim izborima doživjela uvjerljiv poraz.

U značajnoj mjeri, ipak, buduća konfiguracija hrvatske medijske scene ovisit će o potezima vlade. Ona bi - ako to želi - mogla spriječiti daljnju koncentraciju WAZ-a na hrvatskom tržištu (jer su za ulazak na nj zainteresirani i drugi veliki izdavači, poput Springera) i osigurati medijski pluralizam u punom smislu riječi. Tisak bi se mogao oporaviti i prodati stranom strateškom partneru ili malim dioničarima, Slobodna Dalmacija također. Večernji list trebao bi dobiti poznatog vlasnika, jer zasad nitko ne zna tko stoji iza zagonetne tvrtke s Djevičanskih otoka koja ga je navodno kupila prije nepune dvije godine. Pitanje je, međutim, jesu li u vladi dovoljno svjesni koliko će dalekosežne biti odluke vezane uz medije. Prenagljivanje i ad hoc rješenja mogli bi na dugi rok imati posljedice koje na prvi pogled ne moraju biti vidljive. No, onda će biti kasno.

Boris Rašeta