POLITIKA PROTIV LOGIKE

DIJALOG ISTOMIŠLJENIKA

* Za normalizaciju bilaterarnih odnosa između SR Jugoslavije i BiH vladajuće političke elite su najveća smetnja

AIM, SARAJEVO, 18.02.2000. Predsjednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik od ekstremnih, ali i "umjerenijih" jugoslovenskih i svojih domicilnih političkih protivnika oštro i direktno je optužen da je "okupio neprijatelje Srba", samo zato što je u Banjoj Luci bio pokrovitelj trodnevne međunarodne konferencije koja se bavila perspektivama bilaterarnih odnosa između SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Već samo ta činjenica dovoljno govori u kakvim okolnostima je u Banjoj Luci (od 11. do 13. februara) upriličen susret velikog broja predstavnika različitih opozicionih političkih partija, alternativnih sindikalnih i drugih grupacija, nevladinih organizacija, predstavnika lokalnih grupa i inicijativa i demokratski orijentiranih uglednih pojedinaca iz Srbije, Vojvodine, Crne Gore, Sandžaka i BiH.

Kako je svakom pokušaju normalizacije odnosa među ljudima, građanima i državama na prostoru bivše Jugoslavije, u okolnostima koje su bar u političkom smislu još uvijek više nego neprijateljski naglašene, doista lako naći ne jednu manu, i za ovaj susret dežurni kritičari lako će naći mnogo nedostataka. Ne treba, uostalom, te nedostatke ni kriti, upravo zato da bi se transparentnošću mnogih postojećih problema olakšao svaki dobronamjerni pokušaj, kakav je i ovaj nesumnjivo bio.

DIJALOG ISTOMIŠLJENIKA

Konferenciju su organizovali Forum demokratske alternative BiH, Centar za regionalizam iz Novog Sada i Demokratski omladinski centar iz Banja Luke. Generalna tema konferencije, osim na plenarnim sesijama, iz praktičnih razloga (efikasnosti i stručnosti razmatranja) bila je razložena i na tri odvojena radna stola - o političkim, ekonomskim i kulturnim aspektima mogućih bilaterarnih odnosa između dvije države. Bilo je, međutim, sasvim prirodno što su se kompetencije preplitale i, još normalnije, što su svi učesnici bez većeg napora u jednome bili apsolutno saglasni: sadašnji nenormalni i neodrživi politički i međunarodni odnosi između SR Jugoslavije i BiH, opterećenost strašnim recidivima minulog rata, gotovo patološka međusobna netrpeljivost vladajućih političkih elita i poražavajući nedostatak političke volje na obje strane, gotovo da su nepremostiva prepreka za normalizaciju stanja, ne samo u odnosima između dvije zemlje, nego i u čitavom regionu. Takvo stanje učesnici konferencije iz mnogo razloga ocijenili su nepodnošljivim i neodrživim.

No, temeljni problem ove konferencije ipak je koliko paradoksalan, toliko i razumljiv. Bio je to, naime, dijalog istomišljenika, grupacija i pojedinaca koji nemaju nikakvu političku i materijalnu moć u svojim sredinama i, unatoč tome što imaju jasnu viziju budućnosti, što realno posmatraju probleme i što nude razumna rješenja - s razlogom se postavlja pitanje ko će ih uopće (od onih koji to mogu, koji bi to morali, a koji to evidentno neće) ne samo saslušati nego i - poslušati? A baš njih nije ni bilo na ovim sesijama.

Stoga je (ne)namjerna, ali i sasvim logična polazna teza učesnika konferencije bila sadržana u ideji da proces normaliziranja ne samo političkih, nego sveukupnih odnosa između dvije zemlje mogu, treba i žele pokrenuti upravo svi oni koje političke elite sada u tome spriječavaju, jer oni, prije svega, to žele, imaju volju i svjesni su vlastite uloge i odgovornosti u tom procesu. Taj proces, po općoj ocjeni učesnika, mora početi odmah, bez čekanja na uspostavljanje diplomatskih i drugih zvaničnih odnosa između dvije zemlje. Na taj način, uspostavljanjem ne specijalnih veza, nego normalne, logične i neophodne međusobne saradnje na ekonomskom, socijalnom, kulturnom, tehničkom i trgovinskom području, makar korak po korak, segment po segment, institucionalno ili individualno, znatno bi oslabile postojeće tenzije, međusobno nepovjerenje i zatvorenost u lokalne (nacionalističke) ideologije i logike.

NEOPHODNE SU POLITIČKE PROMJENE

Ako je radni što o političkim odnosima mogao tek konstatovati uzroke postojećeg stanja, dijagnosticirati probleme u odnosima i jasno definisati načine prevazilaženja sadašnjeg (nenormalnog) stanja, bilo je jasno da akteri konferencije nemaju moći da bitno utječu na razvoj političke situacije, odnosno međusobnih zvaničnih političkih i državnih veza. Stoga je općenito prihvaćena konstatacija da bez promjene sadašnjeg političkog režima u SR Jugoslaviji i snažnijeg procesa demokratizacije društva u BiH (pri čemu se posebna nada polaže u mogućnost političkih promjena u BiH sličnih onima u Hrvatskoj) neće doći do normalizacije zvaničnih odnosa između dvije zemlje. Ta konstatacija nije naročito utješna, ali bar nije i samoobmanjujuća.

Sasvim je drugačija situacija sa intonacijom koju su ponudila druga dva radna stola - o ekonomskoj saradnji i pitanjima kulturnih veza. Jeste bilo deprimirajuće to što su učesnici i jednog i drugog stola ne jednom ironično konstatovali da politika odlučuje o njihovoj sudbini i da oni ne posjeduju nikakvu političku i ekonomsku moć da projiciraju razvoj odnosa. No, ipak su čvrsti u uvjerenju da su u ekonomiji i kulturi otpori i barijere međusobnoj saradnji najmanje logične i najmanje podložne političkim retrogradnim voljama. Po njihovom (razložnom) uvjerenju ekonomija i kultura najlakše pronalaze razloge i moduse saradnje, razmjene i interesnih povezivanja, ako ne odmah na globalnom, onda svakako na lokalnim, grupacijskim ili pojedinačnim planovima. Ratne godine, uostalom, potvrđuju činjenicu da su različiti oblici ekonomskih i kulturnih veza neprekidno funkcionirali, zahvaljujući inicijativama i energiji onih normalnih grupa i pojedinaca, da se neprekidno trgovalo čak i među ratnim neprijateljima i da ukupna budućnost ekonomskih i kulturnih veza počiva na povijesnoj utemeljenosti logične povezanosti ekonomije i kulture na području zemalja bivše Jugoslavije, na zajedničkoj tradiciji, jeziku, istorijskoj biografiji, komplementarnosti interesa ljudi i mnogim drugim elementima.

EKONOMIJA I KULTURA - PROTIV IZOLACIONIZMA

U posve novim postratnim okolnostima, u jeku procesa burne transformacije i pojedinih novonastalih država i čitavog regiona, pogotovo u ambijentu sveopćih svjetskih i posebno evropskih integracionih procesa, lokalni (balkanski) nacionalistički autizmi i izolacionizmi nisu perspektivno rješenje ni za jednu zemlju. Upravo ekonomija i kultura sa svojim najrazličitijim modalitetima, vitalnošću i logikom to najbolje potvrđuju.

Zato je logično da je prihvaćen stav da (i) u sferi ekonomskih odnosa postoji prije svega obostrani interes, uz niz olakšavajućih preduvjeta (komplementarnost privreda, niskih transportnih troškova, poznavanje ukusa potrošača, jezik, postojanje poslovnih kontakata iz prijeratnog perioda itd.). Ako zvanične državne institucije još neće (iz političkih razloga) uspostavljanje saradnje, onda je to svakako moguće bez odlaganja učiniti na mikro planovima, to jest na nivou pojedinih privatnih firmi, na zajedničkim specifičnim projektima, u regionalnim formama itd. Primjeri koji već sada postoje ne samo da dokazuju takve mogućnosti, već i ohrabruju na nove inicijative.

Akteri radnog stola o kulturi pošli su od shvatanja da je kultura oblik borbe protiv nasilja i nacionalizma, te smatraju da inicijativu u uspostavljanju treba da preuzmu sami stvaraoci, kulturni radnici i njihova udruženja, pri čemu su najbitniji i najproduktivniji neposredni susreti, dogovori i akcije. Pri tome je izražena nedvosmislena sumnja u trenutnu perspektivu kulturnih veza na razini međudržavnih bilaterarnih odnosa, ali se podrazumijeva svaka vrsta pritiska na odgovorne državne institucije iz oblasti kulture, kako bi se ipak osigurala neophodna sredstva za individualne i nezvanične inicijative i projekte saradnje.

Ovdje je naglašena specifična situacija unutar BiH. Riječ je o tome da je zbog rata i nacionalističkih politika došlo do potpunog prekida kulturne saradnje između dva bh. entiteta, pa čak i unutar same Federacije BiH. U ambijentu kada još postoje snažni otpori međusobnim povezivanjima, pa čak i među samim kulturnim stvaraocima, "otkravljivanje" još uvijek prevlađujuće atmosfere nepovjerenja i kulturnog izolacionizma potpomažu zbivanja za koja se može smatrati da su na razini incidenta. Kao primjer paradoksalne situacije naveden je slučaj Hrvatskog narodnog kazališta iz zapadnog dijela Mostara, koje je nedavno gostovalo u Sarajevu, uz izuzetno topao prijem kod publike, ali to isto kazalište još nije uspjelo da prevali nekoliko stotina metara i pokaže svoju predstavu u drugom (istočnom) dijelu grada! To važi, zapravo, za sve kulturne institucije u još podijeljenom Mostaru, podijeljenoj Federaciji BiH i podijeljenoj BiH uopće. Otuda je logično što akteri radnog stola o kulturi smatraju da je, uz uspostavljanje normalnih međudržavnih veza, jednako ako ne i važnija prethodna normalizacija odnosa i uspostavljanje saradnje unutar same BiH.

No, istini za volju, nije samo u BiH tako. Istupi pojedinih predstavnika iz Srbije, Crne Gore ili iz Sandžaka demonstrirali su postojanje mnogih i različitih tenzija unutar same SR Jugoslavije. To samo još više komplikuje postojeće probleme, ali i upućuje na razložnost postupnosti i fragmentarnosti u razvijanju budućih odnosa.

Ovdje je mjesto i da se, kao ozbiljna zamjerka organizatorima ove konferencije, naglasi činjenica da u njenom radu nisu učestvovali (jer nisu bili ni pozvani) baš oni koji bi se već i u toku susreta mogli dogovoriti o modalitetima neposredne saradnje - privrednici, vlasnici firmi, menadžeri, ekonomisti, rukovodioci teatara, biblioteka, muzeja, galerija i drugih kulturnih institucija. Čak i oni iz Banja Luke, koji su znali za održavanje konferencije, umjesto za okruglim radnim stolovima - sjedili su za stolovima u bifeu Banskih dvora, gdje se konferencija i održavala. Je li u pitanju njihova nezainteresiranost, nepovjerenje, opterećenost proteklim događajima, ili puka sujeta - najmanje je važno. Ali, za utjehu, prihvaćen je stav da bi se uskoro trebali održati brojni parcijalni susreti, na kojima bi se umjesto načelnih deklaracija usvojili konkretni programi svestrane privredne, kulturne, socijalne, trgovinske, tehničke i svake druge saradnje, ne bi li se sadašnje vladajuće političke elite eliminirale kao osnovna smetnja normalizaciji ukupnih bilaterarnih odnosa.

Slavko ŠANTIĆ (AIM, Sarajevo)