Presuda u korist medija

AIM, Zagreb, 15.2.2000.

Sa promjenom vlasti kao da su i u hrvatskom pravosuđu zapuhali neki novi vjetrovi - ministri su se i tajkuni našli s one strane brave zbog svojih kriminalnih djelatnosti i sud im ne dopušta da istražni postupak motre sa slobode, a na jednoj od svojih prvih sjednica nakon promjene vlasti Ustavno je sud prihvatio tužbu tjednika Feral Tribune i ukinuo neke od restriktivnih odredaba Zakona o javnom priopćavanju. Naime, ukinuto je pet odredaba u članku 25. Zakona o javnom priopćavanju po kojima su se sporovi protiv novinskih nakladnika o naknadi štete rješavali po hitnom postupku, zatim odredba po kojoj se prvo ročište za glavnu raspravu u takvim sporovima moralo održati u roku 30 dana od dana kada je tužba primljena na sudu i da je o žalbi protiv odluke suda prvog stupnja sud drugog stupnja dužan donijeti odluku u roku od trideset dana od dana primitka žalbe. Ustavni je sud uvažio mišljenje tužitelja Feral Tribunea i njegove odvjetnice Vesna Alaburić te ukinuo odredbu po kojoj se u žalbi protiv presude donesene u prvostupanjskom postupku moglo iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako žalitelj učini vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. I konačno, uvažena je tužba protiv pete odredbe spomenutog članka po kojoj je predsjednik vijeća suda prvog stupnja prema potrebi, sam ili na zahtjev suca izvjestitelja suda drugog stupnja, mogao provesti izviđaj radi provjere istinitosti navoda žalitelja iz prethodnog stavka.

Dakle, nakon tri i pol godine, koliko je na snazi sadašnji Zakon o javnom priopćavanju, i dvije godine nakon što je Feral Tribune podnio tužbu Ustavnom sudu, odnosno zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba po kojima su se rasprave u procesima protiv novinskih nakladnika zakazivale po hitnom postupku, što je tuženike u ovakvim procesima stavljalo u krajnje neravnopravan položaj naspram ostalih tuženika, Ustavni je sud napokon odlučio ukinuti te odredbe i time makar djelomično olakšati položaj novinskih nakladnika u Hrvatskoj, koji vjerojatno nikada u povijesti nije bio teži no što je danas. U obrazloženju ove odluke Ustavnog suda kaže se da ukinute norme nisu tuženiku ostavljale dovoljno vremena da se pripremi za ročište, pa tako nije bio u istom položaju s tužiteljem. Osim toga, te odluke nisu vodile računa o realnostima sudskog postupka, a Ustavni sud smatra i da mogu utjecati na ograničavanje slobode mišljenja i izražavanja misli, posebice u tisku i ostalim medijima. Na taj su način ukinute odredbe ograničavale ustavna prava na jednakost u postupku pred sudom i zakonom. Međutim, Feralova tužba ipak je dvije godine stajala u ladici Ustavnog suda, i uistinu je trebalo doći i do smjene vlasti i do smjene sastava Ustavnog suda, pa da se te odredbe ukinu.

Ali ni ovaj put suci Ustavnog suda nisu bili jednoglasni u ovome mišljenju. Od njih jedanaest, devet je prihvatilo ovakvo obrazloženje, dok su Vice Vukojević i dr. Petar Klarić bili suprotnoga mišljenja, tvrdeći da se skraćivanjem roka ne vrijeđa ni jedno ustavno pravo, već se ta (ustavna) prava krše klevetničkim napisima u tisku. Najglasniji u tom oponentskom mišljenju bio je Vice Vukojević, jedan od najradikalnijih prvoboraca nekada vladajućeg HDZ-a. Vukojević, osoba o kojoj su mediji iznijeli svjedočenja jedne Bošnjakinje koja ga optužuje da ju je silovao u jednom od logora u kojem su bili zatočeni Bošnjaci tijekom hrvatsko-bošnjačkoga rata, taj bivši zastupnik HDZ-a koji je na saborskim sjednicama zastupnicama dobacivao da manje pričaju a više rađaju, uopće osoba moralno potpuno nedostojna članstva u Ustavnom sudu, ni ovaj se put nije niti pokušao prikazati u drukčijem svjetlu. Nasuprot njemu, novi predsjednik Ustavnog suda dr. Smiljko Sokol, koji je Tuđmana svojedobno savjetovao kako "novac nije imovina" te ga ne mora prijaviti u svojoj imovinskoj kartici, Feralov je zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o javnom priopćavanju shvatio kao idealnu priliku za dokazivanje kako je promijenio svoje, ne baš odlikaške, stavove o Ustavu i ustavnom pravu, pa je ta sjednica Suda više djelovala kao potvrda novih vjetrova koji su ošinuli bivše HDZ-ove perače prljavog rublja.

Tijekom ove tri i pol godine, sada već bivše odredbe proizvele su mnogo glavobolja novinarima i novinskim nakladnicima. Napokon će, tvrdi Vesna Alaburić, tužitelji koji zahtijevaju naknadu štete od novinara i nakladnika čekati kao i svi ostali tužitelji. Tuženiku će ukidanje ovih odredaba pomoći da se bolje pripremi za parnice, jer su mnogi novinari tek nakon nekog vremena mogli i papirnato dokazati neke (nezakonite) aktivnosti o kojima su pisali. Najbanalniji je primjer slučaj Nacionala, čiji su novinari pisali o lošoj opremljenosti dubrovačke kontrole zračnog prometa, za što ih je državni odvjetnik tužio i optužio da iznose lažne vijesti kojima uznemiravaju javnost. Unatoč činjenici da je nova oprema za dubrovačku kontrolu letenja nabavljena ubrzo nakon pada aviona američkog ministra za trgovinu Ronalda Browna i nakon teksta u Nacionalu, sudski je postupak pokrenut. Još je možda bolji primjer Miroslava Kutle, danas pritvorenog tajkuna optuženog za niz malverzacija u financijskom poslovanju, koji je upravo od Feral Tribunea zatražio milijun kuna odštete zbog tekstova o tim radnjama, smatrajući da je oklevetan.

Novinari su tokom desetogodišnje vladavine HDZ-a osjetili sve bogatstvo represivnih mjera koje jedna vlast može primijeniti protiv novinara. A iskušano je stvarno sve - fizički napadi i premlaćivanja, paljenje automobila i prijetnje svih vrsta i svim sredstvima. Ipak, tužbe su se staroj vlasti činile najprimjerenijima: sve je izgledalo legalno, sve je bilo utemeljeno na zakonima, a nakladničke blagajne pražnjene su zadivljujućom brzinom, sve u ime duševnih boli raznih državnih dužnosnika i marginalaca koji su uživali njihovo prijateljstvo. U javnosti se danas barata brojkom od skoro tisuću sudskih postupaka protiv novinara i novina - više od 300 kaznenih postupaka protiv novinara zbog navodnih kleveta i uvreda i više od 600 parničnih postupaka za naknadu štete protiv novinskih nakladnika. Ukupni odštetni zahtjevi premašuju 30 milijuna njemačkih maraka!

Pravi razmjeri duševnih boli dobiju se tek kad se pogleda tko je sve duševno obolio: bivši premijer Zlatko Mateša i cijela njegova vlada, koji su tražili 4,6 milijuna kuna od Davora Butkovića i Globusa; predsjednikova kćer Nevenka Tuđman koja je od Ferala najprije zatražila 4 milijuna kuna, pa snizila cijenu svoga oboljenja na 600.000, dok je zahtjev prema Globusu s jednoga milijuna snizila na 300.000; liječnik Josip Husar koji od Ferala pokušava utržiti dva milijuna kuna, zapovjednik paravojne postrojbe Tomislav Merčep koji od Ferala, u nizu tužbi, potražuje više od 1,5 milijuna kuna, a od Globusa pola milijuna; Antun Vrdoljak u tri parnice protiv raznih medija potražuje 670.000 kuna; Mile Dedaković Jastreb u jednoj parnici traži 3,6 milijuna kuna; Siniša Dvorski, inače osuđen na dugogodišnju kaznu zbog ubojstva jednog bivšeg ministra, također potražuje od medija 1,8 milijuna kuna; estradna obitelj Cetinski 400.000 od Nacionala, Hrvoje Šarinić milijun kuna od Ferala, Andrija bi Hebrang 800.000, a Marica Meštrović 650.000 (oboje od Ferala), general Ivan Tolj i savjetnik za odijevanje Rikard Gumzej nadaju se da će inkasirati po 350.000, župan Đuro Brodarac 750.000, a haaški optuženik Dinko Martinović Štela 400.000... Odvjetnik Željko Olujić, predsjednik HSP-a Anto Đapić, general Ivan Bobetko, slikar Charles Billich, umjetnička urednica na HTV- u Marija Peakić-Mikuljan, Nedjeljko Mihanović, Milivoj Kujundžić... tek su dio poduže liste Feralovih tužitelja, koji zajedno očekuju približno četiri milijuna njemačkih maraka. Ubojice, ratni zločinci, netalentirani umjetnici, loši političari, otužni desničari i nekompetentni tajkuni - tužno je što su novinari o takvim likovima morali pisati, a kamoli što im još moraju i plaćati.

Većina od tih skoro tisuću tužbi protiv novinara i nakladnika podnijeta je protiv medija koji su pisali kritično o bivšoj vlasti. Taj podatak nesumnjivo govori i o ciljevima koje su tužitelji imali na umu podnoseći tužbe: uništiti svako kritičko pisanje, svako zdravorazumsko razmišljanje, a pogotovo njegovo javno objavljivanje. Bivša je vlast voljela samo pohvale, i u tom je cilju instalirala sve one silne poslušnike po televiziji i inim državnim medijima. Mediji koji nisu pristali na takvu igru završavali su na sudu, a tužakale su ih tzv. privatne osobe, valjda samo prolazni članovi HDZ-a, valjda samo privremeni prijatelji čelnih ljudi u državi. Apsolutni rekorder po broju tužbi svakako je Globus sa 170 raznih tužbi navaljenih na leđa njegovih novinara, urednika i nakladnika. Feral ih ima oko 80, a isto toliko i najmlađi među utjecajnim tjednicima, Nacional. Dakle, samo tri novine od oko 2000 registriranih javnih glasila skupile su dvije petine svih tužbi podnesenih protiv medija i novinara.

Vesna Alaburić upozorila je da je odluka Ustavnog suda tek prvi korak u promjeni niza zakona koji ograničavaju slobodu izražavanja i novinare stavljaju u neravnopravan položaj, a pogotovo im onemogućavaju obavljanje njihovog zadatka - pravovremenog izvještavanja javnosti o svim aspektima života. Po njenom mišljenju, hitno je potrebno pristupiti izmjeni Kaznenog zakona, koji je vrlo rigorozan u odredbama koje se tiču slobode govora, osim govora mržnje koji je zadnjim izmjenama ovoga zakona nestao iz njega. Iz Kaznenog zakona svakako treba ukinuti odredbe kojima su pod posebnu zaštitu stavljena petorica veličanstvenih - predsjednici države, sabora, vlade, ustavnog i vrhovnog suda. Po tim odredbama još uvijek se kazneno gone izvršni urednik Ferala Viktor Ivančić i kolumnista Marinko Čulić te sociolog, kolumnist Globusa i nesuđeni predsjednik države Slaven Letica. Protiv njih državno je odvjetništvo, uz suglasnost pokojnog predsjednika, podnijelo prijave, ali je baš smrću predsjednika Tuđmana nastala pravna zavrzlama oko sudbine tih prijava jer glavni "oklevetani" više nije među živima. No, sama mogućnost da bilo tko od njih trojice - Čulić, Ivančić ili Letica - završe u zatvoru, dovoljno je strašan primjer ostalim novinarima. Nova vlast stoga će morati pokazati mnogo više razumijevanja za medije i hitno poduzeti mjere u cilju izmjene Kaznenog zakona, pogotovo u odredbama koje se tiču slobode govora.

Milivoj Đilas 1

7