ŠOK I TAJNE PRIČE
Reakcije u Crnoj Gori na ubistvo Pavla Bulatovića
AIM Podgorica, 10 februar 2000
TXT: Niko nije nedostižan. A mnogi imaju razloga za strah. To su osnovni osjećaji dva dana nakon ubistva Pavla Bulatovića, ministra odbrane SRJ.
Reagovanja na ovaj tragičan dogadjaj prilično su uzdržana. Premijer Vujanović se slaže sa zvaničnim Beogradom da se radio o "terorističkom aktu". Djukanovićev savjetnik Miodrag Vuković sumnja u mogućnost rasvjetljavanja ovog ubistva: "Tragična je zemlja u kojoj pravdu dijele oni koji su to pravo oduzeli legitimnim institucijama i to rade na ovako dramatičan način". Žarko Rakčević, predsjednik socijaldemokrata, ubijedjen je da se sve može odraziti na Crnu Goru jer će "sigurno biti zlonamjernih ljudi koji će pokušati da je destabilizuju". Potpredsjednik Vlade CG Novak Kilibarda ističe da ubistvo saveznog ministra vojnog samo potvrdjuje da u Srbiji vladaju oni zakoni koji su početkom dvadesetog vijeka vladali u Čikagu, a nokon Drugog svjetskog rata u Latinskoj Americi. Lider liberala, Miodrag Živković, procjenjuje da na ovome neće stati. "U normalnim zemljama, mafija je u ilegali, a u nas, ona je na vlasti. A gdje mafija vlada, sve je moguće".
Ko je bio Pavle Bulatović? U visoku politiku je ušao 1988. Tada je, kao delegat u republičkom parlamentu, na velikosrpskom talasu "dogadjanja naroda", osudio intervenciju crnogorske policije na Žutoj gredi. Prije toga, bio je anonimni asistent na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Zanimljivost iz tog "mirnodopskog perioda": u svojim mladim godinama bio je uzoran komunista - jedan od urednika režimske "Univerzitetske riječi", u kojoj je redovni kolumnista bio Momir Bulatović.
Nakon sloma starog crnogorskog vrha, Bulatović postaje jaka politička ličnost: dobija fotelju ministra crnogorske policije. Tada je, na talasu promjena, najavljavljivao da će od političke policije napraviti profesionalnu. Ali, "nova vlast" je ovu službu zloupotrijebila za progon neistomišljenika, opozicije i etničkih manjina.
Bulatović je počeo čistkama - izbacio je sa posla i privremeno penzionisao više stotina ljudi, od kojih mnoge mladje od četrdeset godina. Ljude je otpuštao zbog sumnje da su podržavali bivše rukovodstvo. Uklonio je stare dosijee i otvorio nove, a sve raspoložive kapacitete stavio je u funkciju promocije prijatelja iz partijskog i državnog vrha.
Pavle Bulatović je 1992. godine sa ponosom isticao kako je u vrijeme tih izbora u Nikšiću "rastjerivao reformiste Anta Markovića". Takodje, nije krio i da je crnogorska policija ilegalno i poluilegalno naoružavala gradjane, te da su u Crnoj Gori formirane "dobrovoljačke jedinice" protiv "ljutih neprijatelja - katoličanstva i islama".
Sredinom iste godine optuživan je za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica Karadžićevoj vojsci, što je za mnoge od njih bilo ravno smrtnoj presudi. Istina je: maja 1992. godine crnogorska policija, na čijem je čelu bio Bulatović, Karadžićevim policajcima iz Republike srpske deportovala izbjeglice iz Bosne koje su utočište potražile u Crnoj Gori.
Povodom toga se i bivši državni tužilac Crne Gore Vladimir Šuković, izjavio da je "Haški tribunal zainteresovan za utvrdjivanje eventualne odgovornosti saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića za hapšenje i deportaciju oko 50 muslimanskih izbjeglica 1992, u vrijeme dok je on bio ministar unutrašnjih poslova Crne Gore".
Nakon Pavlovog ubistva, zamjenik glavnog tužioca Haškog tribunala Grejem Bluit je potvrdio agenciji SENSE da je Bulatović bio pod istragom, ali ne zbog deportacije već "zbog moguće uloge u zločinima koji su 1998. i 1999. izvršeni na Kosovu". Bluit je, medjutim, demantovao da je protiv Bulatovića već bila podignuta tzv."zapečaćena optužnica".
Duga je i savezna karijera Pavla Bulatovića. Postao je prvi ministar policije u "novoj Jugoslaviji" u Vladi Milana Panića. A ministar vojni, marta 1993. Nakon nečuvenog skandala. Srpski MUP upao je u Savezni MUP, i savezni ministar policije ostao je bez policije, zgrade, svog kabineta. U javnosti je to objašnjeno imovinsko-pravnim sporom, da je zgrada "u vlasništvu Srbije". Tada je Pavle Bulatović na vlastitoj koži osjetio kako sila boga ne moli. I kako u "zajedničkoj državi" jedna policija razoružava drugu, i to republička - saveznu!
Mnogo godina kasnije, kada je zbog sukoba zvanične Podgorice i Beograda počela da se trese SRJ, Bulatović će, uz novu zgradu i funkciju ministra vojnog, dobiti zadatak - da ponovo formira saveznu policiju. I povrati njenu nekadašnju slavu. Ali, samo u Crnoj Gori, koju je trebalo disciplinovati, nakon što se od beogradskog režima odmetnuo Milo Djukanović. U tome je, izgleda, bio umješan. Prema izjavama crnogorskih zvaničnika, u okviru VJ formiran je bataljon partijske paravojske, sačinjene isključivo od članova SNP-a.
Ako se izuzme to što je Milan Panić neko vrijeme pokrivao i mjesto saveznog ministra obrane, Pavle Bulatović je bio prvi civilini ministar vojni SRJ. Bulatović, koji je imao čin rezervnog potpukovnika VJ, bio je ponosan na to, svjestan činjenice da je to tekovina demokratskog i civilizovanog svijeta. Isticao je da je "prednost u tome što nema robovanja činjenici da je veći čin uvijek u pravu".
Bulatović nije bio centar moći, bio je simbol vlasti, izjavio je Ljubodrag Stojadinović, bivši vojni portparol i načelnik Uprave za informisanje u Generalštabu Vojske Jugoslavije, neposredno nakon ubistva u beogradskom restoranu "Rad". Inače, o ministru vojnom Stojadinović je, svojevremeno, napisao: "Tako nesposobnom, nepouzdanom i površnom, ostaje mu da bude odan gospodaru, putuje po svijetu, i proizvodi oficire."
Što se tiče Crne Gore, Pavle Bulatović je zaista bio jedan od stubova moći. Nakon podjele u DPS-u, on je na tajnim sjednicama Glavnog odbora jedinstvenog DPS-a, skupa sa Zoranom Kneževićem, bio Djukanovićev najžešći kritičar. Najgrlatije je zagovorao očuvanje SRJ "bez alternatrive". Bio je desna ruka Momira Bulatovića. Više je vremena provodio po crnogorskom sjeveru na plemenskim okupljanima i posijelima nego u Beogradu. Uoči predsjedničkih izbora poručivao je svojim istomišljenicima kako treba postupati sa "izdajnicima" i "separatistima". "Pobijedili smo Turke, Austrijance, Njemce, pobijedićemo i sada", govorio je.
Pavle Bulatović je bezuspješno pokušavao da dobije saglasnost od Kontića da, 14.januara 1998, VJ izadje na podgoriče ulice i spriječi Djukanovićevu predsjedničku inauguraciju poslije "kradje i otimačine" gasova. Inače, uoči drugog kruga izbora za crnogorskog predsjednika, iz Beograda je u Podgoricu, direktno u Hotel "Ljubović", tajno stiglo pojačano odjeljenje saveznih specijalaca sa bogatom prošlošću i iskustvom sa ratišta, neki iz čuvene 63. padobranske iz Niša, da se nadju Momiru pri ruci.
Kada je, prošle godine, eskalirala kosovska kriza, savezni ministar vojni podstiče Crnogorce na rat i odbranu Kosova. Osudjuje dezertere. Neutralnost u sukobu Srba i Albanaca, koju je proglasio Djukanović, smatra izdajom. Kasnije, o crnogorskom Zakonu o amnestiji kaže: "Crna Gora je ovim činom ponižena više nego ikada u svojoj istoriji."
Tokom intervencije NATO snaga, kada je Crna Gora bila na ivici rata, svaki dolazak Momira i Pavla Bulatovića iz Beograda pratila je kriza izmedju vojnih i civilnih vlasti. Uočeno je da je prije vojne blokade crnogorskih granica, Luke Bar, opsade Cetinja, Pavle Bulatović obilazio kasarne Vojske Jugoslavije po Crnoj Gori i, vjerovatno, davao instrukcije dijelu kolebljivaca iz VJ, koji su bili skloniji kompromisima nego proizvodnji tenzije.
Naravno, danas mnogi zaboravljaju detalje. "Pavle je za života bio, i ostaće, običan i blagorodan čovjek koji je koji je volio prijateljski riječ i ljudsku slobodu ne prihvatajući teške okove i stege vremena u kome je živio", rekao je na komemorativnoj sjednici Zoran Žižić, potpredsjednik SNP. Kao i obično, dvije politički suprotstavljene Crne Gore različito gledaju i na prošlost i na budućnost. Jedino sadašnjost ostaje potpuno u sjenci: niko zaista ne zna - ko stoji iza ubistva Pavla Bulatovića i koji su motivi ubistva.