STIPE MESIĆ HRVATSKI PREDSJEDNIK

AIM, ZAGREB, 8.2.2000.

Stipe Mesić novi je predsjednik Hrvatske. Šezdesetpetogodišnji Mesić u drugom je krugu predsjedničkih izbora u ponedjeljak dobio oko 56 posto glasova. Iako su podaci još neslužbeni, taj se uspjeh više ne može dovesti u pitanje. Njegov protukandidat Dražen Budiša, sa oko 43 posto biračke podrške, daleko je zaostao. Iako su istraživanja neposredno uoči izbora najavljivala vrlo tijesnu borbu, Mesić je uspio sačuvati prednost od oko 13 postotaka iz prvog kruga. Svečana je inauguracija planirana za desetak dana, 18. veljače, na Markovom trgu gdje je prije tri godine prisegu položio i pokojni Franjo Tuđman. Na svečanosti očekuje se veliki broj inozemnih gostiju visokog ranga. Međunarodna zajednica na taj način želi naglasiti svoju podršku demokratskim promjenama, koje su se u Hrvatskoj dogodile.

Mesić je u svojoj prvoj izjavi rekao da želi biti predsjednik svih građana Hrvatske. Ostao je kod najave da će podržati reforme Ustava, kojima će se ingerencije predsjednika Republike smanjiti i sadašnji polupredsjednički pretvoriti u parlamentarni sustav. Dotad, kaže, neće koristiti ovlasti koje su nastale Tuđmanovim ekstenzivnim tumačenjem ustavnih normi. Najavio je da će svoje prve poteze usmjeriti prema međunarodnoj zajednici. Posebno je naglasio da će s novom vladom dobro surađivati: "Želim isto što i premijer Račan. Mi pripadamo istoj političkoj grupaciji", rekao je Mesić.

Budišu je neuspjeh teško pogodio, ali ga je sportski podnio, pokazujući, kako je netko rekao, kulturu poraza. On se već natjecao za predsjednika Hrvatske, više se, kaže, neće kandidirati. Nakon što je njegova stranka, HSLS, u koaliciji sa Socijaldemokratima, prije nešto više od mjesec dana na parlamentarnim izborima trijumfalno pobijedila, činilo se da Budišu u osvajanju funkcije šefa države ništa ne može zaustaviti. Na koncu je ispao veliki gubitnik, jer svoju davnu želju nije ostvario, a drugi su položaji već podijeljeni. On sada tvrdi da će biti tek saborski zastupnik. Kako će to funkcionirati - tek treba vidjeti.

Posebno je primjećeno da se Ivica Račan u Budišinom izbornom stožeru nije pojavio. Svoje izbivanje objasnio je tvrdnjom da upravo radi na programu vlade, koji u srijedu mora predstaviti Saboru, ali to je dosta slabašan, ako ne i ciničan izgovor. Premijer je najavio skori susret s Mesićem i sa svoje strane dobru suradnju u provođenju reformi, koje očekuju Hrvatsku. Budiša je bio zajednički kandidat HSLS-a i SDP-a i u toku izborne kampanje Račan ga je čvrsto podržavao. Mesića je podrugljivo nazvao "nasmiješenim Tuđmanom", njegovi najbliži suradnici tvrdili su da

• ne bude li Budiša šef države - nova vlast obećane promjene neće moći ostvariti. Čvrstom jezgru nove vlasti, koaliciji SDP-HSLS, Budišina bi pobjeda učvrstila i olakšala poziciju. Mesićevom pobjedom odnosi u šestostranačkoj vladi postaju nešto kompliciraniji, već i zato jer je pobjednički dvojac na kraju dobio samo mjesto premijera, a četiri ostale stranke, koje su na izborima sabrale upola manje glasova, izvukle su dvije predsjedničke funkcije - Sabora i države. Nadati se da će nova vlast ipak uspjeti prevladati ta iskušenja. Njeni čelnici sada tvrde da je predsjedničkim izborima Hrvatska potvrdila svoj demokratski iskorak te zaokružila izborni ciklus i stvorila preduvjete za skladno funkcioniranje ukupne vlasti.

Mesićev uspjeh svojevrstan je podvig. Prije mjesec dana, na početku izborne kampanje, važio je za totalnog autsajdera i podrška mu se mjerila u nekoliko skromnih postotaka. Već u prvom izbornom krugu izbio je na čelo i unatoč žestokim udarima, kojima je u posljednja dva tjedna izvrgnut, u velikom je stilu pobijedio. Mesić nije nepoznat hrvatskoj javnosti: svojedobno je, kao jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, također bio vrlo popularan. Kao prvi premijer u HDZ-ovoj vlasti 1990. godine prozvan je Tuđmanovim jokerom; kao posljednji predsjednik nekadašnje Jugoslavije (Mesić je, valjda, jedini čovjek koji je uspio biti predsjednik dvije države) osvajao je simpatije i izvan Hrvatske. Prije šest se godina razišao s HDZ-om, nakon toga u politici nije imao mnogo sreće. Lutao je stranačkom scenom, ali je postao jedan od najradikalnijih Tuđmanovih kritičara.

U toku izborne kampanje Mesić se uspio nametnuti kao personifikacija antituđmanizma - njegov se stil, otvoren, srdačan i vickast, doima kao oštra kontra svemu onome što je predstavljao pokojni predsjednik. Ali i u politici njegov se rez prema prošlosti smatra najradikalnijim. Mesić je proteklih godina bio svuda gdje se trebalo opirati HDZ-ovoj vlasti - nevladinim se udrugama pridružio u pokušajima sprečavanja deložacija, otišao je u Haag i dao svoje svjedočenje, bio je na prvom velikom prodemokratskom okupljanju, u zagrebačkoj "noći svijeća", kada je sto tisuća ljudi demonstriralo protiv pokušaja gašenja jednog kultnog zagrebačkog radija, sudjelovao je na protestnim skupovima antifašista i dobio motkom po leđima od zajapurenih crnokošuljaša.

Javnost je najviše honorirala njegovu radikalnu kritiku HDZ-ove politike prema Bosni i Hercegovini. Mesić tvrdi da je na tome pukla njegova ljubav s Tuđmanom, u svakom slučaju on se protivio politici podjele Bosne i Hercegovine, ali i utjecaju hercegovačkog lobija na ekonomska i politička zbivanja u Hrvatskoj. Frustrirana Tuđmanovom politikom, koja je Hrvatsku pretvorila u taoca Herceg-Bosne, javnost je Mesića prepoznala kao jamca da će se financijske slavine prema Hercegovini zavrnuti. Svi drugi, pa i ministri nove vlade, u tom su pogledu bili mnogo manje nedvosmisleni, obećavali su da će se "pomoć Hrvatima u Bosni i Hercegovini" ubuduće određivati u Saboru, dok većinski dio javnosti smatra da problem nije u netransparentnosti, nego u činjenici da Hrvatska, i sama u teškoj situaciji, uzdržava jednu para- tvorevinu u drugoj državi.

Mesićevi su protivnici tumačili da su njegove teze populističke i nacionalističke, da je zaplovio na valu antihercegovačkog raspoloženja, čak se čuju mišljenja da su Hercegovci postali "novi hrvatski Srbi". Antihercegovačke tenzije u Hrvatskoj postoje, ali za njih je lako navesti sasvim racionalne razloge. Te su tenzije proizvod Tuđmanove politike. Hrvatska je revoltirana činjenicom višegodišnjeg, ne samo financijskog nego i političkog privilegiranja "Hercegovaca". Ta se kontra raspoloženja hrane i činjenicom da se Hrvatima iz Bosne i Hercegovine omogućava uplitanje u izborne odluke Hrvatske, što je postalo upravo nepodnošljivo otkako se izborne simpatije s ove i s one strane granice rapidno razilaze. Dokaz toga je i podatak da je Budiša među BiH-Hrvatima dobio više od 90 posto glasova.

Mesićev se uspon pokušao zaustaviti i puštanjem u javnost dokumenata koji su tvrdili da je on svojedobno surađivao s Udbom. Ta je kampanja očito potekla iz tajnih službi, u kojima - opet! - hercegovački lobi ima velikog utjecaja, a postoje sumnje da su takve svinjarije imale podršku i iz Budišinog stožera. Hrvatska je na takve krajnje dubiozne dokumente postala alergična, bivša ih je vlast uvijek imala u pričuvi za kompromitiranje političkih protivnika. Znajući što se sve u Hrvatskoj s naslijeđenim Udbinim arhivama događalo, kako se po njima haračilo, uklanjalo i umetalo, navodnim dosijeima nitko više ne vjeruje. Prljava prozivka, u kojoj se nisu birala sredstva, možda je proizvela kontraefekt, po modelu "što je više kleveta i laži..."

Izborom predsjednika Republike završeno je konstituiranje nove vlasti u Hrvatskoj. Dva mjeseca poslije Tuđmanova pokopa, ne samo da se promijenila kompletna vladajuća struktura, nego pokojnog predsjednika nitko više i ne spominje. Kao da ga nikad nije ni bilo!

JELENA LOVRIĆ