NOVINARI MIJENJAJU DRESOVE

AIM, ZAGREB, 6.2.2000-

Ako bivši hrvatski predsjednik Tuđman, negdje na onom svijetu i dalje ima uvida u pisanje hrvatskih medija, vjerojatno misli kako se netko s njim grdno šali. Njegov ministar vanjskih poslova, dr. Mate Granić, koji je do jučer skrušeno i bespogovorno provodio njegovu politiku, daje intervjue najvećem medijskom državnom neprijatelju "Feral Tribuneu" i piše kolumnu u ništa manje ozloglašenom "Nacionalu". Nenad Ivanković, urednik najodanijeg Tuđmanovog lista - "Vjesnika" piše otrovne komentare protiv pojedinih čelnika HDZ-a, a "Bezgrešnjak", svakoj vlasti uvijek skloni "Večernji list" odjednom napada Maju Freundlich, kolumnisticu "Vjesnika" i udarnu pesnicu koja se godinama borila s najvećim zlima ovoga svijeta - Georgom Sorosem, civilnim društvom, novim svjetskim poretkom i SAD-om - za neprimjereni radikalizam. Hloverka Novak Srzić, televizijska urednica i marljivi vojnik HDZ-ove partije, sada odjednom, usred važne političke emisije, uživo kliče kako nikada nije bila u HDZ-u.

Kada bi se bilo moguće popeti dovoljno visoko, odakle se vidi cjelokupna hrvatska medijska scena, zabava bi bila luda. Vidjelo bi se, kako pod okriljem noći, onako u donjem rublju i pidžamama, najglasnija HDZ-ova pera, kradimice pokušavaju pretrčati u drugi tabor. Sve novine odjednom su postale iste - beskrajno slobodne i bez tabu tema, otvorene za svaku priču i svakog sugovornika. Nešto zbog čega bi televizijski urednik donedavno disciplinski odgovarao ili možda čak izgubio posao, danas više nikoga ne smeta. Do jučer nezamisliva scena - primjerak "Feral Tribunea" (a da ga pri tom nitko od režimskih komentatora ne naziva stranim plaćenikom, nacionalnim izdajnikom ili žutim medijskim smećem), ne samo da se u krupnom planu pojavljuje u glavnom Dnevniku, već se ista slika ponavlja i u Motrištima, drugoj najgledanijoj informativnoj emisiji.

"Najzaslužniji novinari" za demokratske promjene u Hrvatskoj već su se okitili priznanjima. Zanimljivo je da među njima gotovo uopće nije bilo onih koji su na bilo koji način tokom deset proteklih godina ispaštali HDZ-ovu torturu: od toga da su bili najureni sa svojih radnih mjesta; da im se prijetilo, verbalno linčovalo, fizički na njih nasrtalo, policijski privodilo i sudski progonilo. "Spomenice

1. siječnja" kako su nazvane prigodne grafike Ede Murtića, dodijeljeno je i dvadesetorici novinara "Europa press holdinga", u čijem su sastavu tjednik Globus, dnevnik "Jutarnji list" i mnoštvo drugih politički manje eksponiranih izdanja. Da stvar bude još
   zanimljivija, osobno ih je dijelio novi premijer i predsjednik SDP-a (socijaldemokratska partija), Ivica Račan. Među njima nije bilo ni jednog novinara "Ferala", Radija 101, "Nacionala", "Novog lista" ili nekog drugog glasila čije su redakcije osjetile najteže pritiske Tuđmanove vlasti. Zdravko Tomac, potpredsjednik SDP-a, nazvat će taj krajnje nepromišljen potez novih vlasti "ne baš sretnim", objasnivši kako "namjere nisu bile zločeste". Poznati slikar i antifašist Murtić, objašnjava Tomac, nadahnut promjenama u zemlji i demokratskom preobrazbom, podijelio je svoje grafike onima koje je on - a ne SDP i Račan - smatrao najzaslužnijima za te promjene. Račan, kao Murtićev prijatelj, na slikarevu je zamolbu podijelio te grafike, pa se kaže Tomac, "dogodila "improvizacija koja nije sretno prošla".

I dok su neki čelnici medija svoje funkcije novoj vlasti stavili na raspolaganje, kako su to učinili Ivica Vrkić, glavni direktor Hrvatske televizije (HRT) i direktor državne novinske agencije Hina, Benjamin Tolić, odnosno podnijeli ostavke, kao Nenad Ivanković, glavni urednik vladinog "Vjesnika"; dio novinara, naročito onih utjecajnih s HRT-a, na sva usta moguće promjene već naziva revanšizmom. Zanimljivo je da među njima prednjače oni poput Obrada Kosovca, dakle ljudi koji su svim silama protežirali HDZ-ovu vlast i naprosto sotonizirali oporbu kad god im se za to pružila prilika - ponekad i bez ikakva povoda. Iako je dio tih novinara došao po izrazitoj volji tada vladajuće stranke, dakle mimo stručnih kvaliteta koji bi ih izdigle iznad ostalih kolega, a dio se svesrdno priklonio HDZ-u, ušavši čak i u važne organe te stranke, danas misle kako nema apsolutno nikakvog razloga za njihov odlazak. Jer, oni su samo profesionalci! Kao da su zaboravili kako su upravo ti, državni mediji, tada svesrdno podržavali jednu od budalaština Vladimira Šeksa, istaknutog člana HDZ-a, kako u Velikoj Britaniji nije moguće biti poštar ni u najzabačenijem selu, ako se ne pripada vladajućoj stranci!

U cijelom tom medijskom metežu koji je poput prave zimske mećave nakon promjene vlasti i silaska HDZ-a s političke scene zahvatio Hrvatsku, nije se lako snaći. Tomislav Merčep, neuspješni predsjednički kandidat koji je u prvom izbornom krug osvojio mizernih 0,85 posto glasova, poznat i po tome što je nezavisnim novinarima poručivao kako će za njih otvoriti logor na Golom otoku, odjednom je žestoko stao u obranu novinara. Kad je Josipu Kelemenu, sada novinaru OTV-a, zbog emisije "Halo, inspektore", u kojoj je razotkrivao loše higijenske uvjete u zagrebačkim pekarama, od strane albanskog lobija navodno zaprijećeno smrću, Merčep je ustao u njegovu obranu, tražeći od hrvatskih vlasti da ga zaštite. Isto su učinili i Forum 21, Hrvatsko novinarsko društvo (HND) i predsjednički kandidat Dražen Budiša, pa se tako neobično šaroliko društvo našlo na istom zadatku. Dok je reakcija Foruma 21, HND i Dražena Budiše bila očekivani korak zaštite novinara, čiji je cilj borba za slobodno i nezavisno novinarstvo, samo bolji poznavatelji medijskih prilika u Hrvatskoj mogli su proniknuti u stvarne razloge Merčepove zaštite Josipa Kelemena. Kelemen, kao novinar "Slobodnog tjednika", jednog od moralno najproblematičnijih novina koje su izlazile pred i za vrijeme rata u Hrvatskoj, zaslužan je za stvaranje ratnog mita Tomislava Merčepa

• njega i sadašnjeg osječkog župana Branimira Glavaša, nazivao je "ocem i majkom obrane Slavonije". Merčep mu je dakle, samo na osnovu osobnih simpatija, vraćao raniji dug.

No, halabuka koja se digla oko Kelemena, u kojoj je zbog otkrivanja žohara i prljavštine u pekarskim radnjama, ispao nekakav vitez istraživačkog novinarstva i borac za pravo na profesiju, zapravo pokazuje kako se u vremenu velikih političkih promjena danas mnogi žele prikazati političkim profesionalcima i oštrim, beskompromisnim nezavisnim perima. Kelemen nažalost ne spada među te, mada nije isključeno da će se upravo među takve svrstati. Njegovo ispisivanje medijskih potjernica po "Slobodnom tjedniku" Marinka Božića, raskrinkavanje navodnih kosovaca, udbaša i četnika, te užasan jezik mržnje kojim su tada zračili njegovi tekstovi, nisu nažalost i ono najstrašnije što se veže uz njegovo ime i imena brojnih drugih novinara koji su tada trovali medijski prostor. Tekstovi koje je objavljivao u "Slobodnom tjedniku" i one koje je naručivao i puštao kada je sredinom 1991. pučistički preuzeo osječki "Glas Slavonije", imali su nažalost i stvarne žrtve, za razliku od virtualnih kakvima se on danas prikazuje.

Iako za medije u Hrvatskoj, nakon pada HDZ-a i Tuđmanove politike koja je prezirala slobodno novinarstvo, vjerojatno ipak dolaze bolji dani, bila bi iluzija očekivati da će i nova vlast biti posve imuna od najrazličitijih uvlakača, kakvi su do danas suvereno vladali najvažnijim medijima.

DRAGO HEDL