Bitka bez preživjelih

Rušenje Dodika

Banjaluka, 27. januar 2000. godine (AIM)

Dodikova pozicija ne samo da ozbiljno smanjuje njegove šanse na izborima već i šanse njegovih koalicionih partnera, koji će do izbora sve strožije preispitivati svoj odnos prema njemu

Taman što je na Badnji dan Glasu srpskom rekao da Republika Srpska živi mnogo bolje otkako se riješio Nikole Poplašena, duh bivšeg predsjednika RS posjetio je premijera Milorada Dodika. Dogodilo se to u utorak i srijedu na zasedanju Skupštine RS, kada nije mnogo nedostajalo pa da Dodik više ne bude premijer. Naravno, opstao je još jednom (na određeno vrijeme) zahvaljujući strancima koji su za njega kopali i rukama nogama, ali njegova pobjeda je privremena, taman onoliko koliko je bila i ona nad Poplašenom, kada je Dodik povjerovao da će učvrstiti položaj samom činjenicom da RS nema predsjednika. SDS i drugovi nisu u srijedu pobijedili kada je njihov novi politički saveznik Petar Đokić prekinuo sjednicu, ali su se svi skupa povukli bez gubitaka ostavljajući još jednom ranjenog premijera da vida rane.

SDS je tačku o izboru nove vlade zamislio kao aritmetičku operaciju prostog sabiranja Dodikovih neprijatelja u parlamentu. Kada su shvatili da takvih ima mnogo više od 42, koliko je potrebno da se izglasa nepovjerenje vladi, akcija je mogla da počne. Naravno, ne treba sumnjati da je Dodik u pravu kada kaže da je svoje prste u sve to umiješao i zvanični Beograd, koji vjeruje da je, poslije svih onih šamara koje je u posljednjih pola godine primio iz Podgorice, Banjaluka posljednje mjesto gdje još može da parira strancima.

(NE)SAVRŠENI PLAN: SDS i drugovi računali su da će, pošto izglasaju smjenu vlade, po istom automatizmu izvući iz parlamenta neku vrstu saglasnosti, tačnije podjele odgovornosti pred Volfgangom Petričem, da Mirko Šarović preuzme ovlašćenja za imenovanje mandatara. Onda bi on mandat ponudio Dragutinu Iliću ili Petru Đokiću ukoliko bi Ilićev probeogradski angažman bio nesavladiva prepreka bar prećutnoj podršci stranaca. Plan je, međutim, imao jednu slabu tačku. Da je nekim slučajem glasanje bilo tajno i da su se poslanici opredjeljivali po vlastitim sklonostima, Dodik bi - hajde da malo pretjeram - izgubio dvotrećinskom većinom. U javnom glasanju, što znači onom koje posmatraju predstavnici OHR-a i Američke ambasade, imao bi šansi da se provuče. Zbog toga su se premijerovi protivnici odlučili za politiku malih koraka: Mirko Šarović je povukao jak potez izašavši pred parlament i rekavši da prihvata predsjedničke dužnosti. Zatim je ostavio poslanike da mozgaju do 8. februara sve pogledujući na mjesta gdje sjede predstavnici stranaca. Poruka Šarovića njihovom merkantilnom duhu bila je jasna: ŻHoćete Dodika, u redu, do sada vas je koštao skupo, od sada će vas koštati basnoslovno skupoŽ. Kao pravi esdeesovac, Šarović je udario bez kalkulacije koliko njega može da košta gotovo izvjesno odbijanje stranaca da se odreknu Dodika.

JAVNI I TAJNI DODIKOVI NEPRIJATELJI: Ali skupština je pokazala još dvije stvari: bošnjačim poslanicima, čak i kad bi se oko Šarovića radije dogovarali sa strancima nego da podižu ruke protiv vlade, na pomen Dodikove smjene jednostavno počinje da curi iz usta. Jednako je sa onim dijelom socijalista koji je na juriš poveo poletni Dragutin Ilić, a utisak je da je Dodika već pomalo previše i SNS-u.

Naravno, to su događaji koji određuju startne pozicije uoči nastavka zasjedanja. Ali u perspektivi do sljedećih opštih izbora Dodikovim protivnicima i nije najvažnije hoće li on otići ili ostati. Samim tim nije najvažnije ni pitanje postoji li još uvijek koalicija Sloga, kao što nije ni to što je dio socijalista, vjerolomnih Dodikovih koalicionih partnera, javno okrenuo leđa premijeru. Tim prije što do nastavka sjednice oni ponovo mogu postati krotki slogaši, kakvi su bili i ranije poslije svakog većeg pritiska stranaca. Problem je nešto drugo.

Koalicija Sloga nastala je kao interesna grupacija, svojim uvezivanjem suprotstavljena brojčanoj superiornosti SDS-a i radikala u parlamentu. Međutim, iako su imale minimum zajedničke političke saglasnosti, bile su to stranke koje su RS zamišljale na najmanje tri načina, i to prilično suprotstavljena. Ako je pragmatizam, naravno, uz pritiske i prijetnje stranaca, bio dvije godine vezivno tkivo Sloge, isti taj pragmatizam će, ako već nije, približavanjem izbora i socijalistima i SNS-u nalagati da sve češće preispituju svoj odnos prema Dodiku. O čemu se radi?

DAJE LI SNS ŠANSU ŠAROVIĆU: Dodikova namjera da skoro godinu i po vodi vladu na silu bez faktičkog mandata i da svoju poziciju na vlasti održava svim sredstvima, uz ostale nedostatke koje je za to vrijeme pokazao, ne samo da ozbiljno smanjuje njegove šanse na izborima već i šanse njegovih koalicionih partnera, bez obzira što će izaći zasebno i na lokalne, a po svoj prilici, i najesen na opšte izbore. Zbog toga ideja koju je u ime SNS iznio potpredsjednik Jovo Mitrović da se deblokira funkcija predsjednika Republike najkasnije do februara, a da se tek u protivnom ide na vanredne predsjedničke izbore, koje je predložio Dodik, jeste zapravo davanje šanse Šaroviću i postepeno udaljavanje od premijera RS. To je logično, tim prije što se željeni imidž SNS-a može opisati kao "SDS koji se bori protiv kriminala i korupcije". Taj profil je njihovom koalicijom sa Dodikom i podrškom kompromitovanoj vladi ozbiljno ugrožen, jednako kao što njihova predsjednica Biljana Plavšić viškom principa nije uspjela da kompenzuje nedostatak političke verziranosti, nego je sopstvenu i političku sudbinu svoje stranke izručila u ruke Dodiku. Slično će se od premijera RS odmicati i socijalisti, i to najprije ovi poput Radišića, Ilića, Đokića i Neđe Đurića, koji dosljedno gaje imidž ljudi što meso jedu samo na slavama i sahranama, i kao takvi su prihvatljivi svim uživaocima boračke penzije u RS.

Dodikov gubitak na poslednjoj skupštini, dakle, sastoji se u tome što će od srijede pa do trenutka dok ne siđe sa vlasti on biti za sve kriv, što nije daleko od uvjerljive slike, ali je vrlo daleko od istine.

ŠTA HOĆE SDS: Ostaje još pitanje koliko SDS ima razloga da poslije svega ovoga bude zadovoljan. U redu, oni to pitanje sigurno ne postavljaju, ali još jednom su podcijenili ne samo uticaj i moć stranaca nego i njihovu sposobnost da se vezuju za neku ličnost, u ovom slučaju za Dodika, sve do trenutka dok im ovaj ne kaže: "Hej, nemojte više, sramota je". Dodik im to, doduše, vjerovatno neće reći, ali šta je to čime im se preporučuje SDS. Je li to njihovo odbijanje da kažu koliko vole Slobodana Miloševića? Ili činjenica da u turšiji neprestano drže Momčila Krajišnika i iznose ga na sto čim se na njemu pojavi neka jača hrana? Je li to optužba Dragana Čavića da Vlada "nema ekonomsku strategiju, privatizacija sporo teče, a na djelu je siva ekonomija i mnogobrojne afere u velikom privrednim sistemima RS"? Ili je to konstatacija Dragana Kalinića da "raskućivanje države SDS ne može oprostiti"? Ili, pak, Šarovićevo poentiranje da je "svima jasno da sadašnja vlada nije vlada ove Narodne skupštine"?

Konstatovati da Dodikova vlada ne radi dobro više i nije rezultat nekog naročitog umnog napora, ali ni preporuka za vladanje. Naravno, tu se ponovo očituje onaj esdeesovski sindrom tipa "samo da mi njega otjeramo pa ćemo sjesti i videti šta ćemo". Bar četvrtina podataka kojima SDS tuče Dodika potiče iz stranih izvora, što će reći da ti ljudi tamo bolje od Kalinića znaju domete Dodikove vlade, ali takođe bolje od njega znaju i da je SDS, osim na rušenju premijera, uradio veoma malo da bi postao kalif umjesto kalifa.

Zbog toga je posljednjim zasjedanjem još jednom najviše izgubila RS. Tu više ništa neće ići lako: ni rušenje vlade, ni postavljanje nove, ni imenovanje predsjednika, ni izbori, ni pare, ni privreda...

Željko Cvijanović (AIM)