ZA POČETAK MENTALNE PROMJENE

BiH nakon izbora u Hrvatskoj

AIM, Sarajevo, 26.1.2000. Pobjeda hrvatske oporbe na izborima, te definitivno eliminiranje predsjedničkog kandidata Mate Granića, kao posljednjeg hadezevoca sa barem formalnom šansom za osvajanje neke vlasti, trijumfalistički je dočekano u Sarajevu. Izetbegovićeva Stranka demokratske akcije odmah je povjerovala da je sad i BiH korak do demokracije, po jednoj od njegovih od političkog smisla i realnosti ispražnjenih floskula: "slaba Srbija i demokratska Hrvatska - mirna Bosna". Bosanskohercegovačka oporba i alternativa promjene Hrvatskoj vide pak kao ohrabrenje za birače u BiH. Naime, sad i obični čovjek u BiH vidi da to ne boli, tj. da se može glasati i protiv onih za koje navija televizija i protiv onih za koje navijaju hodže i popovi, i protiv onih koji u vlastitom strahu za gubitak vlasti plaše birače. I to je element koji Izetbegović nije ukalkulirao u trenucima vlastitih pojačanih emocija.

Jedino tko je dugo šutio i u vlastitoj zbunjenosti smišljao što reći javnosti je bosanskohercegovački HDZ! Njima je i najteže. Oni tek sad i definitivno od Tuđmanove smrti više nisu HDZ za BiH, nego samo ili, ako hoćete, mnogo više HDZ BiH, što znači da će se sami morati snalaziti - onaj tko je bio njihov autoritet i onaj tko je njima rukovodio, više ne postoji. A kad umre otac na sinovima je ili da mudro čuvaju stečenu imovinu ili da je podjele. Kako je nasljednici u Hrvatskoj dijele, nije isključeno da će doskora i HDZ BiH morati osjetiti nervozu dijeljenja što proizilazi iz kompleksa inferiornosti i nepripremljenosti za ono "poslije".

Najbolje se to vidi sada kad su iza nas i izbori za predsjednika Hrvatske.. I bez obzira na to što Hrvatska još nema novog predsjednika, BiH još uvijek intenzivno živi s hrvatskim promjenama. Bošnjačka i oporbena politička scena iznova trijumfira: prvo stoga što je eliminiran, makar i mekani hadezeovac, Mate Granić, a onda i stoga što vodi Stipe Mesić koga Bošnjaci vide kao svoga prijatelja više nego Budišu. S druge strane, HDZ BiH i definitivno vidi da je izgubio i da taj gubitak vodi k daljoj razgradnji stranke. Uplašen je Mesićevim vodstvom, koga doživljava otpadnikom i neprijateljem, budući da iznutra zna strukturu i funkcioniranje HDZ u Hercegovini. Budišu bi, vjerojatno radije vidjeli kao svoga kandidata (on je kad je u Sarajevu bio Sabor Hrvata 1993., otišao Bobanu u Livno!) budući je obećao pomogati Hrvate u BiH (HDZ tu uvijek vidi samo sebe), a i vlada je njegova pa bi ta vlast od vrha do dna bila na neki način istoga tipa. Ako bi došao Mesić, on bi s ovlastima koje još uvijek ima predsjednik Hrvatske bio kontrola postojećoj vlasti. Dakle, ono što bi radovalo Hrvate u Hrvatskoj i oporbu u BiH, to bi rastužilo bosanskohercegovački HDZ, koji vlastitu dezorijentiranost pokušava u obliku straha širiti u vlastitoj biračkoj bazi i time je još više homogenizirati za svoju korist, a pred općinske izbore koji slijede u travnju.

Hrvatska nova vlast, zajedno s novom oporbom, sve je glasnija s viđenjem BiH kao drukčije ustrojene države. Sve je glasnija, naime, s pričom o potrebi dorade Daytona u smislu racionalnijeg organiziranja BiH bez Republike Srpske, o konstitutivnosti svih naroda na cijelom prostoru BiH, jačanjem pozicije države u BiH i sl. Na tu potrebu ukazuje sve vrijeme bosanskohercegovačka oporba, a u posljednje vrijeme s tim sve glasnije idu i stranke na vlasti, a na samo sebi svojstven način javlja se i Haris Silajdžić. I dok je jasno zalaganje oporbe koja ne može prihvatiti da se gaze temeljna ljudska prava i sve europske konvencije o njima ugrađene u Ustav Daytonske BiH, pogotovu u izbornom zakonu koji se pokušao BiH nametnuti od strane OSCE-a, Silajdžićevo zalaganje izaziva podozrivost. Naime, čovjek koji je potpisao Dayton, ozvaničio podjelu BiH, bivajući u Daytonu kao isključivo predstavnik Bošnjaka i boreći se u Daytonu samo za bošnjačke prostore, a i tu samo za one za koje se vladajuća nomenklatura imala privatni interes (metafora borbe za "svetu zemlju". Ustikolinu u kojoj bosnjački lideri imaju vikendice govori sve), poslije je osnovao Stranku za BiH s potpuno bošnjački profiliranom politikom, a danas je, navodno, za cjelovitu BiH. Ustvari, on BiH vidi kao nekoć Jugoslaviju, a Bošnjake kao nekoć Srbe u Jugoslaviji, jer to jedino može biti koncept rješavanja političkih pitanja na nacionalnoj osnovi i s pozicija najbrojnijeg naroda. Priča kako su kumovi i jamci Daytonske BiH ili fizički ili politički umrli jedini je argument koji iznosi. Nikada Silajdžić nije spomenuo, kad već govori u nacionalnim kategorijama, druga dva naroda, ili ne daj Bože, temeljna ljudska prava, koja bi uključila i to da neki od njegove najbliže rodbine isele iz tuđih stanova.

Takva politika, očito je to interes njegove sadašnje kampanje u kojoj prosječan građanin BiH jasno na hrvatskom primjeru vidi da su promjene moguće i kao nikad dosad spreman je za njih, ima zadaću da se homogenizira hrvatsko i srpsko političko vodstvo, zajedno s njima i njihovi birači i da se tako još jednom pokuša očuvati postojeća vlast i s njom sve stečeno ili ono što bi se imalo steći u pretvorbi koju ova vlast odugovlači, a iz koje će još jednom opljačkati vlastite narode. Da nije licemjerna, Silajdžićeva bi borba imala smisla na onom fonu na kojemu se za slične principe bori oporba u BiH i vlast u Hrvatskoj.

Ipak, ostaje da hrvatske političke promjene ne mogu ništa značajno donijeti BiH, koliko god time SDA podgrijavala atmosferu. Priča u stilu samo nam je ovo trebalo i sad će biti lakše, još je jedna od Izetbegovićevih prijevara naroda, osim ako doista i sam nije baš toliko nekompetentan koliko se predstavlja. Ono što političke promjene u Hrvatskoj mogu u BiH već su polučile i još će donekle kad Hrvatska definitivno dobije predsjednika. A to su psihološke, mentalne promjene u glavama birača koji će vidjeti da promjene nisu ništa strašno, da promjene nisu dovoljne samo u susjedstvu i da je sazrelo vrijeme za definitivno skidanje onih koji su ove prostore u crno zavili. Ipak, onaj koji će politički, a s tim i na drugim mjestima, još uvijek profitirati od hrvatskih promjena, uz bosanskohercegovački SDP, gle paradoksa, je i HDZ BiH. Oni posve sigurno barem još jedan izborni ciklus imat će presudnu ulogu u definiranju političkih interesa hrvatskoga biračkog tijela u BiH. Najmalobrojniji hrvatski narod u BiH, budući politički i, što je važnije, ekonomski (mirovine, osiguranje, plaće itd.) manipuliran od političkog Zagreba i njegovih paradržavnih organa koje je u tu svrhu Tuđman i najčešće koristio, nije izgradio vlastitu, autonomnu političku svijest i nema danas političke alternative HDZ-u BiH, pa će stoga još zadugo ostati talac ovakvog HDZ. Ali i da će taj HDZ nužno ići k transformaciji, više je nego neminovno, budući je jasno da ovakav kakav je silazi s političke scene i u BiH koja je ostala kao i u komunističko vrijeme poligon za uvježbavanje tvrđih političkih struja od onih u zapadnom i istočnom susjedstvu.

Željko IVANKOVIĆ (AIM, Sarajevo)