Pripreme za promjenu ili za poboljsanje Dayona?

SUDBINA MIROVNOG UGOVORA ZA BIH

AIM, SARAJEVO, 26.01.2000. Zahtjevom za hitnom i temeljitom promjenom Dejtonskog sporazuma Haris Silajdžić, jedan od kopredsjedavajućih Vijeća ministara BiH, dirnuo je u bosanskohercegovačku "svetu knjigu". Sve do ovog incidenta vladao je prešutni dogovor svih aktera domaće političke scene da se Mirovni sporazum ne kritikuje i ne traži njegova temeljita revizija. Kad je prošle godine isti političar izustio ideju o kantonizaciji cijele BiH, Karlos Vesterndorp ga je kao đaka s dozom ljutita prijekora ušutkao uz opasku: Silajdžić je imao loš dan.

Ovoga puta u kancelariji OHR-a izostale su reakcije koje znače diskvalifikaciju predlagača. "Mi se zalažemo za provedbu sporazuma, a ne njegovu reviziju", suština je poruke visokog predstavnika Volfganga Petrića, koja istovremeno omekšava raniji tvrdi stav da je Dejtonski sporazum sveto slovo. Zapaljive reakcije iz Republike Srpske (optužba da Silajdžić želi islamsku repubiku i zahtjev da se on smjeni) treba posmatrati kao jednu epizodu, ali i ilustraciju odbrambenog refleksa kad je u pitanju Republika Srpska koji će punom snagom stupiti na scenu tek prilikom ozbiljnijih razgovora o reviziji Dejtona.

Reakcije na Silajdžićev zahtjev za izmjenu Mirovnog sporazuma pokazuju da, ako ništa drugo, zrije vrijeme da se o budućnosti BiH otovreno razgovara. Naravno, ne kao prepravka Dejtona jer je on takav kakav jeste i već stvar prošlosti poput brojnih mirovnih ugovora u svijetu, već o eventualnom novom dogovoru koji bi pokrenuo stvari naprijed (Može li se, uostalom, prepravljati Versajski mirovni ugovor, ili nešto u povjesti slično!?). No, malo je vjerovatno i da će se u skorije vrijeme otvoriti rasprava o Dejtonu 2, ali je očigledno pređen Rubikon da se o toj temi razgovora i iznose argumenti. Nekoliko je bitnih faktora: unutrašnjih i spoljnih.

U diplomatskim krugovima odavno je prisutna skepsa oko uspjeha mirovnog plana u Bosni o čemu je Petrić direktno govorio u svojoj novogodišnjoj poruci. Rekao je da je sve prisutnija ocjena da je mirovni sporazum propao, te da ima radikalnih prijedloga o povlačenju međunarodne zajednice. Zbog toga je Petrić, ovu, 2000. označio kao godinu "posljednje šanse" za implementaciju Dejtona.

Najradikalnija kritika došla je lani od strane Međunarodne krizne grupe (ISG) u čijoj se analizi ističe ozbiljna kriza mirovnog sporazuma. Džejms Lajon, direkotr ISG je više puta ponovio da ni jedna bitna tačka sporazuma nije ostvarena: povratak izbjeglica, ekonomska rekonstrukcija i privatizacija, vladavina prava i rad zajedničkih institucija. Tom prilikom ISG je izašao sa nekoliko mogućih scenarija: propast sporazuma i povlačenje međunarodne zajednice (opcija rat), uvođenje protektora ili nastavak implementacije DS-a. Ova analiza, koja je ukazala na neke konstrukcione greške sporazuma (o tome kasnije), uticala je da se u glavama političara začne klica razmišljanja o neophodnosti revizije ovog dokumenta.

Većina hrvatskih predsjedničkih kandidata (Budiša, Mesić, Letica) lansirala je tezu o neophodnosti promjena Dejtona u pravcu potpune decentralizacije BiH i priznavanja konstitutivnosti naroda na cijelom prostoru države. Najcjelovitiju i najradikalniju platformu iznio je Slaven Letica. Skica njegovog pogleda izgleda ovako: "Dejtonska BiH je asimetrična konfederacija sa unitarnom RS i decentraliziranom Federacijom". Letica smatra da je RS rezultat genocida čije je priznavanje moglo zaustaviti rat, ali je prepreka izgradnji mira - kad bi bio predsjednik Hrvatske, Letica bi se založio za priznavanje konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom prostoru države, a BiH bi imala dvodomi parlament u čijem bi gornjem domu bili zastupljeni narodi sa širokim pravom primjene veta. Ovaj prijedlog, de facto, podrazumijeva ukidanje Federacije i RS.

Tako su hrvatski predsjednički kandidati prokrčili put da promjene nakon Dejtona postanu, ako ništa drugo, a ono legitimna priča. Bez obzira ko bio izabran za predsjednika, nova vlast u Zagrebu ima novi koncept rješavanja bosanskog problema. Zagrebačke inicijative imaju i političku težinu. Hrvatska je uz Jugoslaviju garant Dejtonskog sporazuma i može biti legitiman inicijator okupljanja oko Dejtona 2. To je značajna prevaga u korist promjena u željenom pravcu (potpune kantonizacije). Tuđman je podržavajući podjelu BiH, dao saglasnost na Republiku Srpsku. Sad više nema Tuđmana, a Milošević je međunarodno izoliran, ekonomski i vojno oslabljen da bi mogao uticati na konačni rasplet u BiH.

To su okolnosti koje idu u prilog još jednoj raspravi o budućnosti BiH. A koji su argumenti za nju? Njih je lako naći: mirovni sporazum nastao je u okolnostima kada se rat morao zaustaviti po svaku cijenu. Otuda njegova nesavršenost. Najveća je mana ustavna diskriminacija građana unutar BiH. Srbi su manjina u Federaciji, a Hrvati i Bošnjaci u RS. Osim toga, srpski političari shvatili su RS kao "državu srpskog naroda". Ova bazična pretpostavka ruši zajedničke institucije - političari iz RS suprostavlju se jačanju zajedničkih institucija pod uvjerenjem da je jaka BiH slaba Republika Srpska. S druge strane, Hrvati se osječaju zakinuti - s Bošnjacima dijele Federaciju, a htjeli bi svoj entitet.

Mada popraćen uz veliku medijsku pompu Silajdžić tvrdi da je njegov zahtjev za izmjenu Dejtona individulani čin građanina koji je svoje težnje sročio u Memorandum i uputio ga na adrese svih institucija u BiH, a krajnja adresa su, veli, drugi građani BiH. Iako su svi politički faktori u Federaciji saglasni da se Dejton ne sprovodi, s jedne strane prisutna je uzdržanost i iščekivanje kako će reagovati međunarodni faktor, a s druge razmatranje šta je suština Silajdžićeve inicijative. Uzdržanost u ovom slučaju pokazuje i Silajdžićeva partnerska SDA ("nije još vrijeme"); Socijaldemokrati pak tvrde da se prošlost ne može prepravljati te da se Ustav BiH treba usuglasiti s evropskim konvencijama o ljudskim pravima, a republikanac Stjepan Kljuić se zalaže za potpunu provedbu, a tek potom reviziju sporazuma. Ali, izjave u kojima se izražava oprez i neki konkretni potezi nisu usaglašeni. Odbijanje Nacrta izbornog zakona zbog diskriminacije građana (inicirano od strane SDP-a) u sebi sadrže zahtjev za promjenom Ustava, nastalog na osnovu Mirovnog sporazuma. Hrvatsko političko vodstvo, iza kojeg se kriju zapravo zvaničnici iz HDZ-a u najnovijem papiru koji je objelodanjen kao plaćeni oglas u dnevnom sarajevskom listu "Oslobodjenje", zalažu se za "konstitutivnost svih naroda na cijelom prostoru BiH". To je pledoaje za nove odnose nakon Dejtona. Vrh katoličke crkve u BiH je još direktniji: dosljednja decentralizacija BiH, odnosno kantonizacija, što predpostavlja ukidanje RS i FBiH.

Glasnija podrška inicijativi za promjene, sputana je očekivanom reakcijom bosanskih Srba i strahom od radikalizacije. Trebalo je da prođe pet godina i da SDS siđe s vlasti da današnja ekipa iz RS preko usta prevali "drzava BiH", a i to, rijetko i kad se treba dodvoriti diplomatama. U ovom se entitetu RS doživljava ne samo kao ostvarivanje ratnog cilja, već se narod ubjeđuje da je dobio državu (tek su nedavno "shvatili" da je RS u okviru BiH). Čak je nametanje zakona o graničnoj službi, koji je i u finansijskom interesu ovog entiteta, dočekan kao atak na RS. "Život damo, Srpsku ne damo", horski se pjevalo. Prema tome, u RS nema raspoloženja da se pristupi ne samo boljim iskoracima od Dejtona, već ni snažnijom implementaciji onog što je prihvaćeno.

Međutim, međunarodna zajednica, ukoliko bi to htjela mogla bi kontrolisati situaciju i realizirati napredak u odnosu na Dejton. No, prije toga morala bi izvršiti političku, medijsku, vojnu i obavještajnu pripremu. Međutim, međunarodna zajednica nije spremna na taj korak. Njujorška deklaracija iz novembra prošle godine sadrži status quo. Osim toga, u Americi je izborna godina. Zbog nekog eventualnog Dejtona 2, administracija neće rizik novih troškova ili slanja novih trupa. Cilj je biračima predstaviti da Dejton napreduje, a dokaz za to je smanjivanje vojnog kontingenta.

Dakle, do radikalnih poboljšanja nakon Dejtona neće doći. Ali to ne znači da se o tome ne treba razgovarati. Pogotovu o usklađivanju Dejtonskog ustava BiH sa međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Led je, ipak, probijen. Promjene u okruženju (hrvatske inicijative), sazrijevanje ideje o neophodnosti promjena unutar same BiH i faktor vremena, ipak rade u prilog da se od Bosne napravi normalna država.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)