POLICAJCI I KRIMINALCI

Hronika kriminogene sredine

Isuviše je policajaca prilikom ubojstva Željka Ražnatovića Arakana bilo na jednom mjestu i na različitom kraju pištoljske cijevi, a da nešto ne bilo "trulo u državi Danskoj"

AIM, PODGORICA, 25. 1. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

Pukovnik MUP Srbije Milenko Erčić, obnarodovao je 22. januara na konferenciji za štampu imena trojice osmnjičenih za ubojstvo i saučesništvo u ubojstvu Željka Ražnatovića Arkana: Miodrag Mandić Manda i Dragan Garić u holu hotela "Interkontinental". Kao neposredni izvršilac uhapšen je Dragoslav Gavrić (23), a kao pomagači Dejan Pitulić (33) i Vujadin Krstić (36). Prema riječima policijskog potpukovnika, Miodraga Gutića prilikom istog obraćanja javnosti, jedan Arkanov tjelohranitelj pucao je u Gavrića nakon što je izvršio zločin i teže ga ranio. Ranjenika je Pitulić "golfom" prevezao do Loznice: najprije u privatnu ordinaciju dr Jezdimira Vasiljevića gdje ih je čekao Krstić, a potom, po savjetu lječnika, u gradsku bolnicu.

"Imamo saznanja o motivu zločina, ali nije praksa da remetimo istragu", rekao je Erčić. "Značajno je da se radi o kriminalcima bez obzira na sve druge pretpostavke, insinuacije i manipulacije da se radi o državnom teroru". Možda je MUP Srbije, ekspresnom istragom, doista i odradio dosta od narečenog. Međutim, isuviše je sadašnjih i bivših policajaca bilo na jednom mjestu i na različitom kraju pištoljske cijevi, a da nešto ne bi bilo "trulo u državi Danskoj". Gavrić je, naime, policajac. Kako je saopćeno, završio je Srednju školu unutrašnjih poslova u Kamenici, od

1. na službi je u Policijskoj brigadi SUP Beograd, od juna 1999. je na bolovanju da bi ga od tada "angažovale osobe iz kriminogene sredine". Pitulić je također bio policajac. Poslije završene srednje škole i kursa unutrašnjih poslova, radio je od 1989. u Dežurnoj službi SUP-a Beograda, a iz službe je najuren, kaže Erčić, 5. juna 1999. zbog "zlopotrebe, pružanju usluga licima iz kriminogene sredine, kontaktiranja i druženja sa kriminalcima".

Za razliku od Gavrića i Pitulića, tko je bio Arkan, dobro je poznato: ne samo najpoznatiji paravojni komandant iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, lice sa potjernica Haškog suda i Interpola, jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, već i bivši (?) radnik SSUP-a. Uostalom, zar mu pokojni general-pukovnik MUP Srbije i načelnik javne bezbjednosti Radovan Stoičić Badža nije bio neposredno nadređeni u istočnoj Slavoniji 1991, a poslovično dobri odnosi sa Radmilom Bogdanovićem - do demonstracija od 9. marta 1991. ministar unutrašnjih poslova Srbije i od tada dugo vremena siva eminencija svih ovdašnjih policija - uvijek su bili van svake sumnje. Pripadnik SSUP-a bio je i Dragan Garić koji zajedno s Arkanom i Mandićem izgubio život.

Jasno je da nema te policije u svijetu u čijim redovima nema trulih jabuka i zato je za svaku pohvalu efikasan početak rasvjetljavnja trostrukog ubojstva u "Interkontinentalu". No, glavna žrtva i osumnjičeni za ubojstvo i pomaganje - Arkan, te Gavrić i Pitulić - sami po sebi dovode do mnogih preispitivanja kad je riječ o aktivnostima MUP-a. Još za vrijeme bivše SFRJ, naime, Služba je angažirala osvjedočene kriminalace za "radnje protiv neprijateljske emigracije" na Zapadu. Po povratku u zemlju, krajem osamdesetih i početkom devedesetih, za dobar dio tih ljudi pronađena je nova uloga u raznim paravojnim sastavima: dobijali su oružje, uniforme i ovlaštenja, a zauzvrat davali svoju već izgrađenu "kriminogenu" organizaciju kao jezgro tih sastava. "Proslavivši" se po raznim ratištima pljačkom i nepočinstvima, novopečene "patriote" i "ratni heroji" stekli su status nedodirljivih. Ništa čudno, po prirodi angažmana stekli su važna političko-policijska uporišta i veze - jedni su trebali druge. Još manje je čudno što su ti isti ljudi započeli u u Srbiji različite, ni sa čim ometane, unosne "biznise": deficitarna roba poput cigareta i nafte, kockarnice, kafane, kradeni automobili, devize, ekskluzivni butici, reket.... Krug se vrlo brzo proširio - efikasnost u pravljenju para bez obzira na način, postao je jedini kriteriji za klub povlaštenih i nedodirljivih. Ipak, ima mnogo uvjerljivih indicija da je politička lojalnost vlastima prag koji se nije smio preći i koji se nije prelazio, te da je Služba mnoge od opisanih povremeno koristila i za izvjesne poslove protiv oponenata režima.

Arkan je svakako bio najpoznatiji iz tog svijeta, ali nipošto i jedini. Njihov način i stil života nije mogao, a da nema ozbiljnih posljedica po policiju. Po nekim - da li i prećutnim pravilima? - pripadnici MUP-a su u ime "više sile" mnogo puta morali okretati glavu od onoga što bi u normalnim okolnostima sankcionirali i morali sankcionirati. Labilniji pojedinci nisu izdržali: angažiranje za račun "krimogenih sredina" vidjeli su kao siguran put za uspjeh u životu; života punog para, luksuza, uvažavanja, lijepih žena, skupih automobila... Za njih je pripadnost policiji postala isključivo sredstvo za prikupljanje korisnih informacija, iskorištavanje kolegijalnosti i razne zloupotrebe koje omogućavaju značka i službeni pištolj.

Sve je to, jasno i te kako bilo skopčano sa ne malim ličnim rizicima. Kako je riječ o poslovima gdje se dugovi i konflikti ne mogu istjerati na sudovima i arbitražama, simbioza cal. 9 mm, para i mladića u kožnim jaknama i crnim kapama, ustanovljena je kao svojevrsni mahanizam za reguliranje tržišta i eliminator svih onih koji nisu pristajali na data pravila. Umiralo se u Beogradu izrešetano na ulici i po kafanama, a da izvršioci i naručioci nikad nisu otkrivani. I nisu ginuli samo kriminalci. U nerasvjetljenim likvidacijama živote su izgubili jedan general MUP-a (i v.d. ministra unutrašnjih poslova), dva pukovnika, jedan inspektor i jedno ovlašteno službeno lice. Upravo ti slučajevi stalno iznova podgrijavaju kontraverzu u javnosti - da li su ti policajci ubijeni zato što su pokušali stati na put organiziranom kriminalu ili su kao članovi kriminalnih lobija stradali u međusobnim obračunima. MUP kao najpozvaniji da odgovori na ova pitanja i zbog sebe samog, ćuti i na taj način daje materijal za najrazličitije špekulacije.

Gavrić i Pitulić sada su centru javne pažnje. Međutim, oni nisu jedini policajci podlegli "kriminogenoj sredini". U proteklih desetak godina bar je nekolicina njihovih kolega hapšeno zbog učešća u, istina, ne tako spektakularnim akcijama kao što je ubojstvo Arkana, ali ništa manje zabrinjavajućim i upozoravajućim. Na primjer, nekadašnji šef "Voždovačkog ganaga" Goran Vuković Majmun (ubijen 12. decembra 1994.) iznenadio je 12. decembra 1993. dvojicu pripadnika SSUP Radojicu Dožića i Milovana Zorića dok su ga čekali u zasjedi. Vuković i Dožić su u pucnjavi ranjeni, istraga nije bila posebno ažurna ni efikasna, a SSUP se brzopotezno, za svaki slučaj, ogradio od svojih radnika. Pored postojanja organiziranog kriminala u čijoj je definiciji koruptivni odnos između kriminalaca i policije, odnosno svih državnih stuktura, na pripadnike MUP-a krajnje porazno se odrazila i njihova upotreba u aktivnostima za koje se nisu ni školovali niti su se zbog njih opredjelili za svoju profesiju. Riječ je učešćima u ratovima - od Hrvatske do Kosova - ali i o političkoj zloupotrebi. U ratovima su policajci, kroz bezakonje, pljačku i stradnje civila, često puta spoznavali koliko je ljudski život jeftin i otimanje tuđeg slobodno bez ikakvih sankcija, a da sve to skupa ne bi imalo ozbiljnih posljedica i po njih same i njihovu službu.

Politička zloupotreba pak, kao što je batinanje mirnih demostranata samo zato što režim želi da zaplaši svoje oponente, stvorilo je onaj tip policajaca koje je kapetan MUP Slobodan Pajić (vratio orden predsjedniku SR Jugoslavije) opisao sljedećim riječima: "Da li je reč o posledicama propagande, o osećaju moći, ili naprosto o činjenici da, pošto je nezaposlenost u zemlji velika, ljudi dolaze u policiju jer procenjuju da je to lak posao - slušaš šta ti se kaže, ne razmišljaš o svojim postupcima niti njihovim posledicama, primaš platu i ne brineš ni o čemu". I ratovanja i prebijanja građana, teško da su išta drugo proizvela do nepovjerenja u smisao i svrhu zakona kod onih koji su ih dužni štititi i njihovo ciničnog i ravnodušnog odnosa prema profesiji.

Gavrić i Pitulić, među rijetkim su uhapšenim i osumnjičenim za neposredno izvršenje, odnosno pomaganje u bilo kojoj naručenoj likvidaciji u Srbiji. Kao policajci - prvi aktivan, drugi odskora bivši

• obučeni za korištenje vatrenog oružja, poznaju kriminalističku tehniku, legitimiranje im nije prestavljalo problem i uopće, mnogo što im je bilo lakše i dostupnije nego mnogim drugim. Sve to još ne mora da znači ništa. Kao što među novinarima ima špijuna, švercera među kamiondžijama i mornarima, piromana u vatogascima, tako po prirodi profesije i policajci mogu potpasti pod uticaj "kriminogene sredine" i postati plaćene ubojice. Međutim, dok se ne otkrije i činjenično u potpunosti ne potkrjepi cijela pozadina slučaja Arkan - od poslova i aktivnosti pokojnika, do naručilaca i motiva njegovog ubojstava - "pretpostave, insinuacije i manipulacije da se radi o državnom teroru", kako to reče pukovnik Erčić, za dobar dio javnosti neće biti djelotvorno ni uvjerljivo opovrgnute. Zapravo, sve dok se ne formira skupštinski anketni odbor i državna komisija, oboje sa najširim mogućim ovlaštenjima za rasvjetljavanje cijelog niza atetnata koja bi uključivala posebeno odabrane isljednike i posebne organe bezbjednosti za operativne radnje, te njihov imunitet i potpunu zaštitu, aktualni režim se neće moći oprati od optužbi za mračnu spregu politike, organiziranog kriminala, šverca, financijskih mahinacija i ubojstava u njihovoj funkciji. A njih bar ne manjka.

Filip Švarm (AIM)