POVRATAK GOSPE KOMUŠINSKE

Reportaža

Za samo pola godine čuvena slika sa Kondžila se udomila. A, vraćaju se polako I Hrvati

BANJALUKA, 24. JANUAR 2000. (AIM)

Da nije seoski župnik, na specijalnom zadatku, Robert Ružić (40) mogao je biti uspješan preduzetnik u ovo vrijeme opšte tranzicije. Da se to zaključiti iz lakoće kojom komunicira sa ljudima, ali još I više iz prošlogodišnjih (šestomjesečnih) rezultata u obnovi Božijeg hrama u Komušini, petnaestak kilometara jugoistočno od Teslića (RS).

"U Komušinu sam stigao 26. Juna 1999. godine", priča. Njegovoj "misiji" prethodili su događaji toliko karakteristični I česti u današnjoj Bosni. Dakle, 6. avgusta 1992., početkom rata, nekoliko hiljada Hrvata u žurbi je napustilo svoja sela. Rat je, treba li to reći, donio pustoš. I krov nove župne crkve (velelepno je bilo to zdanje) je srušen, imovina je poharana, knjige poderane i popaljene, u prizemlju hrama se sklanjala stoka. "Kad sam stigao ljetos još je bilo dosta slobodne stoke koja se bila navikla sklanjati tu".

Novoimenovani župnik je prvo otišao da se prijavi u policiji u Tesliću. "Dao sam načelniku dekret od mog šefa, po kome mi se ima predati sve u župi. Čovjek se nasmiješio i pita: Šta ti se ima predati, pobogu. Ono što ima, odgovorim mu, u tom, inače, vrlo korektnom službenom postupku. Onda sam išao da se prijavim. Evo vidite..." Vadi ličnu kartu RS. Ćirilica. Adresa boravka: Karađorđeva 1, Teslić.

"Dana 26.6. kažem načelniku: "Ja ću gore noćit'. On kaže: Nek ti je Bog u pomoći. Kažem: Meni je to dosta!" Naravno, nije moglo bez incidenta. "Sjedio sam popodne dolje s' tim ljudima što u selu žive u hrvatskim kućama. Pričamo, kad naiđe neki ljutit i viče: Idem sad do Mladikovina, a vi imate dva sata da se pokupite. Odmah sam to prijavio policiji. Priveli su ga. Od tad' nismo imali sličnih provokacija".

Od tada je u župi oživjelo 10 kuća. Odnosno, "osam obitelji je stalno tu, a dvije povremeno. Uglavnom su to stariji ljudi".

Bili smo u Komušini u nedjelju (17.1.) poslije mise. Okupilo se desetoro čeljadi u velikoj sobi župne kuće (koja je po svim pravilima gradevinski objekt, nekako do pola završen) i piju kafu. Na astalu suvo meso, sirnica, pečenica, turšija, domaća rakija i hercegovacko bijelo vino. U novom, još sniježno bijelom "smederevcu" plamti vatra. "Španski zid" još je vlažan. Vrata pored, vode u župnikovu spavaću sobu. Na četiri velike šuplje cigle (proizvodnja:"Ada", Kanjiža) podignut dušek, koji se zove "jogi". Ljeti se ovakvom smještaju ne bi imalo bogzna šta prigovoriti. Ali, ovo je ipak polovima januara. Napolju pada snijeg.

Ispred zgrade su jedan veliki žuti bager, dva kamiončića, nešto kao "tamići" i gomile građevinskog materijala. Ispred pušnice je pas kome se ne bi mogla odrediti pasmina, koji je toliko svikao na neznance da ne laje, samo osmatra.

Najvažniji dogadaj ipak se desio 14. avgusta prošle godine. Bio je to dan povratka čudesne slike majke Božije Komušinske. Slika sad stoji u (u improvizovanom oltaru), u zasad obnovljenom dijelu crkve. Već su tu i klupe, koje su stigle iz neke crkve iz Njemačke. Od Italijana su stigla plastična sjedišta, koja nije imalo potrebe raspakivati.

Inače, priča o slici je središnji dio priče o Kondžilu, koje je jedno od najvažnijih bosanskih marijanskih svetišta - gdje je "vjerni narod na određene dane hodočastio u gomilama, moleći zagovor Majke Kristove i vjerujući da će u svojim nedaćama i potrebama biti uslišen, pa i na čudesan način". Ova crkva je "od starine, tzv. Zavjetna crkva Djevice Marije".

I čuveni engleski arheolog Artur Dž. Evans pisao je 1875. Da je Komušina "hrišćanski Delfi". On je primijetio da su tog dana "pojedine grupe došle čak iz Prijeka, iza srbijanske granice". A, "kod kapelice odigralo se slijedeće: svaki seljak, čim bi stigao, ponizno bi se poklonio ispred zdanja i izveo izvjesne mistične i pobožne pokrete povezane s njegovom religijom. Poneki, naročito pobožni i pretjerano savjesni, obišli bi okolo na koljenima...Svaki bi vjernik ušao u kapelu I dovršio molitvu ispred grubih ikona koje su bile okrenute prema istoku".

Tako je to izgledalo i nije se mnogo mijenjalo. Poslije ovog rata ovaj veliki narodni zbor prvi put je održan prošlog ljeta. "Bilo je, po nekim procjenama, jedno šest tisuća ljudi. Došli su sa svih strana", prenosi župnik Ružić. "Ima procjena da je bilo i svih deset tisuća", dodaje Anto Barukčić, desna ruka župnikova. U svakom slučaju bio je to veliki skup, priličan svetilištu ovog renomea. Petina ili čak trećina predratnih skupova od "i po 30 tisuća ljudi".

Vrhbosanska nadbiskupija je Komušinu u 2000-toj jubilarnoj godini proglasila za jedno od inače pet mjesta gdje se dobija potpuni oprost". Nedeljom u 11,00 časova je misa. Bude po 50-toro ljudi. A, prve sedmice u mjesecu je zavjetna misa Gospi Kondžilskoj. Zna biti po 250 prisutnih. A, ovog mjeseca (2. Januara) je bio lično kardinal Vinko Puljić.

"Imali smo dosad i dva krštenja", značajno napominje župnik Ruzić, inače petrovac. "Jedno je obavio kardinal, a drugo ja. Roditelji su izrazili želju da baš ovdje krste tu djecu". Onda dodaje: "Mi ne možemo nikog tjerati da se ovdje vraća, ali moramo se borit da ljudima pružimo šansu da sami izaberu hoće li se ili neće vraćat'. Ima interesovanja. I pored čestog nerazumijevanja donatora, već u trećem mjesecu dolazak je najavilo petnaest obitelji".

Pričamo onda o pričama o crkvenom zvonu, koje je odavde nestalo za vrijeme rata. Navodno su ga "neki ljudi" sklonili kao ratni plijen i pronose se priče da bi ga sad dali za pet hiljada maraka. Zasad je to samo priča. Inače, ne zna se ni gdje je okvir od slike koji je bio bogato ukrašen i težak oko dvjesto kilograma.

Sve su to, ipak, epizode iz velike priče o čudesnoj slici, koja traje još od neke davne godine, niko ne zna koje. Jedan mještanin je na pitanje jezuite Hamerla (napisao 1907. knjižicu "Čudotvorna Marija Božija od Kondžila"), kada se slika pojavila govorio: "Brate moj, to ti ja ne mogu kazati, ja mislim prije makar dvjesta godina..."

Istoričari umjetnosti cijene da je to "slika nekog umjetnika venecijanske škole, najranije iz kraja XVI stoljeća". A, otkud je došla, zna samo narodna pripovijest po kojoj je neki usliman iz sela Mrkotić, "tri sata hoda od Komušine u pravcu Tešnja, našao sliku u trnju, kraj svoje njive i prenio je u svoj ambar. Nekako i zbog nečega ovi ljudi su po nagovoru nekog derviša riješili da skupo prodaju "vlašku Gospu". Ali, "istu su svetinju dvaput nosili kauri, ali ona nije htjela ostat u kaurskoj zemlji (u Austriji), već se je vratila opet u naše selo", pričao je potomak one muslimanske porodice Čapljić. "Treći put odnijeli su svetinju Komušani, pa eto je tamo ostala".

Ali, nije to ni pola čudesne priče. Komušani vole pričati za kakvo bogato uzdarje su tu vrijednost otkupili: "sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla"! I bilo je: neki su dali po jednog vola, neki po dva, drugi opet ovnove, a najsiromašniji barem oku masla..."

Teško je narodnim pričama nešto dodavati ili oduzimati, ali se zna da je komušinski kraj vazda bio siromašan, te su i u knjižici "Komušina I Kondžilo" (1981) opisane seobe stanovnika, "najčešće ekonomske naravi. Škrta i siromašna ova zemlja dopušta živjeti samo onima koji se grčevito s njom bore". Tako su mnogi Komušani rasuti po bivšoj zemlji, a još više po Njemačkoj, Austriji I Švajcarskoj. Naravno, ono što se potom desilo u ratu ne može i ne smije se uporedivati sa "ekonomskom emigracijom". Pravo na zavičaj je sveto pravo svakog čovjeka. To je po svim ljudskim i Božjim zakonima nesporno. A u ovom podplaninskom kraju simbol tog prava je Gospa i sjećanje na sve što je vezano za nju.

To dodirivanje Gospine slike "svojim cvijećem i maramicom" prilikom obrade "po svom zakonu" može se nazvati "i gatkom i magijom", što je uostalom uočio i već pominjani Artur Evans. Paganskih elemenata uvijek ima u religijama na ovim prostorima. Ali stvari, čini se, ipak stoje baš nekako kako je to opisao pisac: "Jedno mogu reći na kraju. Mnogo toga što se u Komušini i na Kondžili zbiva ostaje zauvijek zakopano u ljudskim srcima. O tome ne pišu novine, o tom ne govore opširne reportaže (ni one u katoličkom tisku), ali ovaj narod od tog živi".

Slobodan Reljić (AIM)