MONOPOLISTI U BIH

JAVNA PREDUZEĆA - PARE U DŽEPOVIMA SDA I HDZ

AIM, SARAJEVO, 20.01.2000. Moć koju aktuelne političke elite u BiH imaju nad sudbinom zemlje čijim dijelovima vladaju i svojim podanicima, ne počiva na instrumentariju države, zakonima i mogućnosti donošenja političkih odluka, već na kontroli tokova novca, posebno paralelnih ili, "sivo-crnih" fondova.

Koliko je zaista novca pod direktnom ili indirektnom kontrolom moćnika u vladajućim partijama sa nacionalnim predznakom, odakle je dolazio i dolazi i gdje na kraju završava, niko sa sigurnošću ne može reći.

Tokom četvorogodišnjeg rata, u BiH su paraleno ulazili i izlazili milioni. Iz zemlje - milioni protjeranih i izbjeglih građana, a u zemlju milioni, dolara, maraka i drugih čvrstih valuta. Kako je u pitanju bio "viši nacionalni interes", ni finansijeri, a pogotovo ne domaća javnost, nisu postavljali pitanje utroška tih para niti, su sitničarili sa priznanicama.

Računi o utrošku ni četiri godine nakon rata nisu položeni, i po svoj prilici, nikada ni neće. Povremeno, u javnost isplivaju tek neki podaci koji daju približnu sliku o sumama koje su se u i oko BiH vrtjele u toku rata.

Tako je član predsjedništva BiH i neprikosnoveni bošnjački lider, Alija Izetbegović, u intevjuu objavljenom u zagrebačkom "Nacionalu" prošle godine, naveo da je "odbrana BiH koštala oko 10 milijardi maraka". Drugim riječima, to znači da je približno toliko novca, naoružanja, hrane i druge opreme, došlo iz inostranstva, mahom iz islamskih zemalja. Koliko je efektivno od i utrošeno, niko, bar zvanično, ne zna. Imajući u vidu visinu pominjane sume, čak i "simbolična provizija" od jedan do dva odsto za "tekuće troškove" onima koji su tim parama raspolagali, znači sumu od nekoliko stotina miliona maraka.

HVO je takođe primao obilnu finansijsku infuziju od svojih mentora iz Zagreba, pa se procjenjuje da je tokom rata sa Armijom RBiH ta "potpora" iznosila oko tri miliona maraka dnevno. Kako je sukob intenzivno trajao od maja 1993. do marta 1994, što znači oko osam mjeseci, dolazi se do cifre od nekih 750 miliona maraka "ekstra troška". Ni u ovom slučaju nije nikada podnesen "završni račun", niti je to neko tražio.

Ista je situacija i sa Vojskom Republike Srpske, čija je logistička podrška imala sjedište u Beogradu. Novac, gorivo, oružje, municija, obilato je pristizalo preko Drine a počesto je na putu do svog konačnog odredišta mijenjalo "agregatno stanje", pretvarajući se iz robe u svežnjeve novčanica, njemačkih maraka i američkih dolara. Dolaskom Biljane Plavšić na vlast u RS, otkriven je samo dio lopovluka kojima je tadašnja elita, obezbijedila sebe i i nekoliko generacija svojih potomaka. U interesu "svete srpske zemlje", naravno.

Zajednička karakteristika u sva tri slučaja je da je o sudbini novca odlučivao uzak krug ljudi okupljen oko političkih lidera, kojima je raspolaganje tuđim parama po vlastitom nahođenju tako prešlo u naviku.

Navika k'o navika, čovjek se ne može lako riješiti, čak ni kada je rat zamijenjen kakvim-takvim mirom. Kraj rata, dolazak NATO snaga, sveprisutna međunarodna zajednica, razlozi su zbog kojih je do tada obilata finansijska pomoć iz inostranstva počela drastično da se smanjuje. U međuvremenu, trebalo se finansijski "odužiti" zaslužnim političkim sljedbenicima, te kupiti socijalni mir.

Iz nepoznatih razloga međunarodna zajednica obećanih pet milijardi dolara za obnovu BiH nije donijela u koferu i njihovo raspoređivanje povjerila provjerenim domaćim finansijskim ekspertima oličenim u nacionalnim liderima i njihovim svitama, već je ove pare, uglavnom, držala na oku, pa je njihovo prelijevanje u privatne džepove ipak bilo znatno otežano.

Pobjedu na izborima 1996. godine, trijumvirat nacionalnih stranaka shvatio je kao mandat bez ograničenja da po sopstvenom nahođenju raspolaže svim i svačim u svom ataru, od fabrika, stanova, robe pa do novca u džepovima građana.

Uvidjevši vrlo brzo da se točkovi mašinerije vlasti isključivo podmazuju novcem, vlast u BiH krenula je u potragu za novim izvorima. Kako je domaća ekonomija, zahvaljujući vlasništvu države nad njom i dalje na koljenima, i mahom bez svježeg kapitala, kao jedini izvor preostao je novac u džepovima građana.

Pošta, posebno segment telefonije, elektroprivreda, gas, cigarete i nafta pokazali su se kao stabilni izvori novca za raznolike stranačke i parastranačke potrebe. Istovremeno, građani zahvaljujući činjenici da na tržištu, pogotovu kod PTT-a i elektroprivrede, nema konkurencije, bili su prisiljeni da plaćaju ispostavljene račune, bez ikakve alternative. Problem nije bio u računima, već u cijenama ovih usluga koje su praktično u prosjeku uglavnom iznad svjetskih (zapadnoevropskih), dok su primanja i standard građana na nivou Burundija, Mongolije i sličnih ekonomskih "velesila" i prosperitetnih država i dok im je nedostižan uzor standard Čeha, Poljaka i Mađara, nekadašnjih lokalnih jedinica sinonima za bijedu i siromaštvo.

Iako je Daytonskim mirovnim sporazumom BiH potvrđena kao cjelovita država sastavljena od dva entiteta, u praksi i dalje funkcionišu tri mini države: Republika Srpska kao entitet i područje FBiH koje se i dalje dijeli na dio pod bošnjačkom i dio pod hrvatskom kontrolom.

Kada se neiskusni stranci prvi put suoče sa činjenicom da u BiH postoje tri telefonska operatora i isto toliko proizvođača električne energije, njihova prva reakcija je: "Sjajno, znači postoji konkurencija!". Naivno vjerujući da pošto se radi o cjelovitoj
državi sa jedinstvenim tržištem, njeni građani uživaju blagodeti tržišne konkurencije u ovim sektorima.

Nažalost, od konkurencije nema ništa, jer je svako od ovih javnih preduzeća neprikosnoveni monopolista na svom području, a međusobna saradnja na nivou je koji postoji između elektroprivreda Bjelorusije i Kostarike. Najbolja ilustracija je stanje sa "Elektroprivredom BiH" i "Elektroprivredom HB". Obje djeluju u istom entitetu, FBiH, i teoretski su pod ingerenciojom iste vlade i ministra. Međutim, struju za "Aluminijski kombinat" u Mostaru, čije potrebe ne može da podmiri "matični" proizvođač, "Elektroprivreda HB" isporučuje "Elektroprivredi BiH" ali - preko posrednika, njemačke firme, koja u čitavom poslu ostvaruje i vlastitu zaradu. To znači da krajnji kupac plaća više, a prodavac dobija manje nego da su napravili direktan posao.

Knjigovodstveno, obje elektroprivrede u FBiH, iskazuju gubitke, ali u praksi preko njihovih blagajni i računa pređe impresivna suma gotovine, koja ova preduzeća čini među finansijski najjačim.

Po sumi novca koji obrću, jedina konkurencija elektroprivedama su telekomunikacije. Na dijelu FBiH pod bošnjačkom kontrolom, telefonija je još dio jedinstvenog javnog preduzeća PTT BiH. Nešto drugačija situacija je na dijelu FBiH pod hrvatskom kontrolom gdje je "Telekom" zasebno preduzeće. Suštinski, jedina razlika je što parama ovih javnih preduzeća na hrvatskom dijelu FBiH gazduje HDZ, dok to na bošnjačkom dijelu čini SDA.

Kako PTT i elektroprivreda uvijek imaju pare, a njihovi upravni odbori i menadžment osjetljivi na "molbe" i "sugestije" iz vrha vladajućih stranaka, kroz njihovo sponzorstvo, donacije, reklamne kapanje, omogućuje se prelijevanje, odnosno finansiranje različitih aktivnosti, projekata i institucija, koje su "na srcu" vladajućeg političkog establišmenta.

Iako se brojni međunarodni zvaničnici polomiše objašnjavajući da nema nikakvog razloga da cijene struje i PTT usluga budu toliko visoke, imajući u vidu i kvalitet njihovih usluga, zahtijevajući uzgred i punu transparentnost njihovog poslovanja pred javnošću, vladajuća politička vrhuška grčevito se bori za zadržavanje postojećeg stanja. Mada svjesni da će prije ili kasnije morati dići ruke od suverenog gazdovanja nad ovim javnim preduzećima, nastoje barem što duže odložiti taj trenutak, pokušavajući pronaći način na koji bi i nakon neminovne privatizacije i vlastitog gubitka vlasti zadržali kontrolu nad ovim "zlatnim kokama".

Najave međunarodnih zvaničnika da će u sklopu prelaska BiH na tržišnu ekonomiju "biti privatizovane i cijevi u zemlji", domaćim građanima pomirenim sa vlastitom sudbinom ne djeluju uvjerljivo. Većina njih nije jednostavno u stanju ni zamisliti da se može birati, recimo, između dvije telefonske kompanije, ili dva isporučioca struje, a o punoj odgovornošću pred javnosti za prikupljene pare i načinu njihovog utroška da se i ne govori.

Osim što obezbjeđuju svjež novac za indirektno finansiranje vlastitih političkih ciljeva, javna preduzeća sa monopolskim položajem na tržištu, predstavljaju i svojevrsnu "zlatnu rezervu" vladajućeg establišmenta. Kada svi drugi izvori sredstava, poput stranih donacija i kredita, presuše, za namicanje neophodnog novca za kupovinu socijalnog mira i još malo vremena za ostanak na vlasti može poslužiti prodaja dijela ovih preduzeća stranim investitorima, pa makar i ispod cijene. To najbolje potvrđuju iskustva iz susjednih država, SRJ i Hrvatske, gdje je ovaj recept bio iskorišten. Doduše, HDZ-u Hrvatskoj ni to nije pomoglo da bude do nogu potučen na izborima i izgubi vlast, ali je u SRJ prije par godina na taj način uspjelo Miloševiću da kupi još malo vremena i da produži svoj ostanak na vlasti. Znači, šanse da ovaj eksperiment uspije u BiH su pola - pola, pa ne treba sumnjati da će ga vladajuće strukture iskoristiti ako im bude pružena prilka.

Po usvojenim propisima, rok za privatizaciju PTT-a i Elektroprivrede ističe 8. februara iduće godine, ali kako sada stvari stoje i taj će rok biti prolongiran. Osim, ako međunarodna zajednica ne "zavrne ruke" političkim liderima i natjera ih da se oslobode "tereta" gazdovanja nad ovim javnim preduzećima.

Energija i telekomunikacije su i u globalnim razmjerama strateški sektori, pa stoga ne čudi da se i u BiH vodi bespoštedna borba za kontrolu nad njima, čak i među frakcijama unutar vladajućih nacionalnih stranaka. Time se dijelom objašnjavaju i međusobni obračuni među političkim liderima, pogotovu u SDA, gdje se kao formalni razlozi uglavnom navode obračun sa korupcijom, kriminal ili jednostavno nesposobnost, ali suštinski razlozi izgleda leže u borbi za kontrolu nad novcem koji energenti, struja, nafta i gas, kao i PTT usluge donose.

Po definiciji, monopol podrazumijeva odsustvo konkurencije. Očekivati da se ljudi koji trenutnu političku vlast doživljavaju kao svoje eksluzivno i jednom za svagda dato pravo, ne prihvatajući bilo kakvu konkurenciju, čak ni u vlastitoj stranci, iskreno založe za ukidanje monopola koji javna preduzeća imaju na tržištu, i što im obezbjeđuje neophodnu finansijsku moć, iluzorno je. Zato je u ratu prihvaćen model "partijske države", gdje je članska karta vladajuće stranke presudan uslov za svaku funkciju, i koji još egzistira u čitavoj BiH, najveća prepreka stvaranju normalne države, po mjeri građanina a ne vladajuće oligarhije, jer se demokratija i ekonomski prosperitet sa jedne, i "partijska država" sa druge strane, međusobno isključuju.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)