Smrt Željka Ražnatovića Arkana

Ubistva

AIM, Podgorica, 17. 1. 2000.

(Od dopisnika AIM iz Beograda)

Negdje oko 17.10, 15. januara, odjeknuli su rafali u foajeu beogradskog hotela "Interkontinental" koji su usmrtili ovdašnjeg najčuvenijeg paravojnika i komandanta Željka Ražnatovića- Arkana. Teško ranjenog Ražnatovića ubrzo su hotela iznjeli njegovi ljudi i supruga Svetlana Ceca Ražnatović, dok liječnicima u Uregentnom centru nije preostalo ništa drugo nego da u 18.50 konstatiraju smrt. Inače, mrtav na licu mjesta ostao je je Milenko Mandić Manda, Arkanov prijatelj i telohranitelj a od posljedica ranjavanja preminuo je iste večeri i Dragan Garić koji se takodje nalazio u Ražatovićevom društvu.

Britanski satelitski kanal Sky prekinuo je program u 18..30 da bi sa lica mjesta reporter Tim Maršal izvjestio o likvidaciji Arkana. Slično je postupio i CNN . Sve velike svjetske novinske agencije emitovale su vijest o Arkanovoj smrti pod oznakom hitno. Ispred hotela "Interkontinental" i Uregentnog centra nije se znalo koga ime više - policajaca ili novinara. Ovdašnja državna televizija RTS ,je medjutim tek oko ponoći objavila, bez ikakve slike sa mesta ubistva, samo šturu informaciju.

Tko je bio Željko Ražnatović Arkan? Ukratko:najpoznatiji paravojni komandant sa područja bivše Jugoslavije; lice sa naloga za hapšenje Haškog tribunala zbog optužnice za zločine protiv čovječnosti; čovjek čije je ime godinama na "crvenoj" potjernici Interpola; poslanik i šef sopstvene poslaničke grupe u narodnoj skupštini Srbije, te utemeljitelj i predsjednik vanparlamentarne Stranke srpskog jedinstva; vlasnik kompanije SDG i jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji; pripadanik (bivši?) SSUP-a; vlasnik FK Obilić koji je 1998/97 bio prvak SR Jugoslavije sa sve izgledima ta taj uspjeh ponovi i ove godine; suprug folk dive Cece...

O modalitetima ubojstva kruži više verzija. Izvjesno je samo da je profesionalni ubojica (ili više njih) otvorio vatru iz automatskog oružja na Arkana, Mandića i Garića dok su sjedili za stolom u hotelskom foajeu i pobjegao sa mjesta zločina. Kao i u desetinama drugih slučajeva spektakularnih i nerasvjetljenih ubojstava, poput onog Radovana Stoičića Badaže, policijskog generala-pukovnika i načelnika Javne bezbjednosti ili Zorana Todorovića Kundaka, biđnismena i lidera JUL-a , kako je to definirao pokojni krimiolog Vladan Vasilijević, "žrtve nisu imale šanse da prežive, a ubojica da promaši ili budu uhvaćen".

Kao sin oficira JNA, Arkan je rođen u Brežicama 1952. Karijera koja će mu donjeti globalni "slavu" nije započela ni slavno, ni obećavajući: kao četrnaestogodišnjak član je bande specijalizirane za otimanje ženskih torbica po Tašmajdanskom parku u Beogradu što će ga 1966 odvesti u popravni dom. Sada se više nema koga pitati da li to ima neke veze, ali baš na Tašmajdanu je - istina, kao policajac-pozornik - karijeru započeo i Radovan Stoičić Badaža, Arkanov budući komandant u istočnoj Slavoniji 1991.

Mladi Ražnatović ubrzo je okrenuo pljačkama trafika i provalama. Rezultat: maloljetnički zatvor u Kruševcu. Očajni otac Veljko, obratio se tada svom prijatelju i "klasiću", bivšem pukovniku Uprave bezbjednosti JNA Stani Dolancu, koji je u to doba bio siva eminencija svih jugoslavenskih policija da zajednički od sina na stranputici, naprave čovjeka... Uglavnom, Arkan početkom sedamdestih napušta zemlju sa obavezom da bude na raspolaganju za "odredjene radnje protiv neprijateljske emigracije." Da li ima neke veze, opet se nema koga pitati, ali Arkan je Dolanaca (75) nadživio za mjesec dana... Na pitanje kako je to, u stvari, bilo sa Arkanom, Dolanc je krajem devesetih, jednom svom prijatelju, inače bivšem visokom funkcioneru u Srbiji odgovorio: "Tko je taj Arkan?"

U svakom slučaju, uslijedilo je dugo Ražnatovićevo putovanje Evropom. Djelomični putni vodič čine podaci svojevremeno procurili iz Interpola: Švedska - tri pljačke banaka u Geteborgu, plus šest oružanih pljčaka i dvadesetak provala u stanove u Malmeu i Vaksjeu; Belgija - oružana pljačka banke u Briselu; Holandija - oružana pljačka; Njemačka - pljačka zlatare u Frankfurtu itd.

Arkan nipošto nije bio neuhvatljiv. U Briselu je 1975. osuđen na deset godina zatvora, u Holandiji je uhvaćen i osuđen na sedam godina robije, a nakon pljačke zlatare u Frankfurtu, ranjava ga i hapsi njemačka policija. No, ako nije neuhvatljiv, Arkan je nezadrživ: provevši u zatvoru Veribje u Belgiji četiri godine, biježi 1979. preskočivši zid visok gotovo šest metara; godinu dana kasnije, nakon devetomjesečnog boravka iza rešetaka pobjeći će i iz zatvora u Mastrihtu; njemačka policija će ga zadržati još kraće u Frankfurtu - pobjegavši iz zatvorske bolnice, krio se neko vrijeme u parku, sačekao prvog prolaznika, nokautirao ga i nestao.

Povezanost Arkana sa Službom bila je neupitana. Švedska policija je u jednom njegovom stanu našla brdo lažnih talijanskih, britanskih, francuskih i jugoslavenskih pasoša. Imena su bila različita, ali je u svakom bila njegova slika. Na jednom turskom, bilo je upisano ime po kome je stekao nadimak - Arkan. Da je Arkan za Službu obavljao "određene radnje protiv neprijateljske emigracije" nema dileme - neki upravo time objašnjavaju i njegove spektakularne bjegove iz zatvora i načine na koje je prelazio granice. Da je za njen račun ubijao po Evropi, kako se govorkalo, nema dokaza. No, da je lako potezao pištolj, sumnje nema.

Novembar 1983. Dva policajca OUP Palilula čekala su Arkana u stanu njegove majke u Ulici 27. marta u Beogradu kako bi im razjasnio neke stvari. Naoružan sa dva revolvera kalibra .357 magnum napunjena municijom sa sačmom, Arkan ranjava obojicu. Nakon dva dana provedena u zatvoru, biva oslobođen. Piča se da je tada mahao legitimacijom SSUP-a. Januara 1984. dva policajca kod Geteborga zaustavljaju sumnjivi "mercedes". Tri putnika vade legitimacije, a Arkan pištolj i teško ranjava policajce. Njemačka policija uhapsila ga je nekoliko dana kasnije, te iz neobjašnjenih razloga - pustila. Mnogi u tome vide veliki uspjeh Dolančeve Službe.

Krajem osamdesetih, Arkan se trajno nastanio u Beogradu. Osjeća duh vremena i uspješno mu se prilagođava. Za račun Službe, uvodi red među navijače "Crvene zvede", to jest postaje njihov vođa. Točnije: otima ih uticaju Vojislava Šešelja i Vuka Draškovića koji su u to vrijeme na početku političke karijere, a zauzvrat, uprava kluba mu pomaže da otvori slastičarnu. Ubrzo, upravo iz redova Zvezdinih navijača, Arkan formira svoju Srpsku dobrovoljačku gardu. Njen razvoj, zakratko je omelo njegovo hapšenje u Dvoru na Uni novembra 1990.

Da su policajci u tom malom mjestu znali s kim imaju posla, vjerovano bi okrenuli glavu od automobila čije je toliko napadno vozikanje gradićem prosto vapilo za zaustavljanjem i kontrolom. Elem, bez ikakovog otpora, do zuba naoružani, Arkan i njegovi suputnici mirno su se predali. Objasnili su da su malo "skočili" do Knina radi pomoći Mili Martiću i Milanu Babiću koji su već tri mjeseca postavljali barikade i stvarli Krajinu. Nakon šestomječnog pritvora u zatvoru u Remetincu (Zagreb), Arkan je osuđen na dvadeset mjeseci zatvora i pušten na slobodu do pravosnažnosti presude. Zapravo, riječ je bila o razmjeni - srbijanski prvosudni organi su se pod istim izgovorom oslobodili neke, za tadašnju Hrvatsku, veoma bitne ljude.

Arkan je Zagreb napustio privatnim avionom i od tada počinje njegova karijera paravojnog komandanta. Srpska dobrovoljačka garda na čijem je čelu, ima oficire regrutirane iz podzemlja, a vojnike mahom sa "Zvezdinog severa". Ipak, riječ je o izuzetno dobro opremljenoj formaciji sa čeličnom disciplinom; sa njenom organizacijom i ustrojstvom jedino se može porediti kravi trag koji ostaje iza nje. Iznad Arkana u istočnoj Slavoniji samo je Badža i ima pravo na sve: da pobijene civile preimenuje u neprijateljske vojnike, da na televiziji objavljuje da više neće uzimati zarobljenike, da oslobađa devize, bijelu tehniku i namještaj, da šamara visoke oficire JNA, da se nepozvan pojavljuje na zasjednjima štaba Novosadaskog korpusa... Arkan je za državnu propagandu u to doba oličenje patriotizma i srpstva - mitovima i legendama kraja nema. Istočna Slavonija, na neki način, postala je njegovo leno. Prisustvuje sjednicama tamošnje samoproklamirane vlade - pa i onoj u Vukovaru, dan prije likvidacije zarobljenika iz vukovarske bolnice na poljoprivrednom dobru Ovčara kada je odlučeno da će se "ustašama u prvom stupnju suditi u Vukovaru" Za Gorana Hadžića, prvog srpskog glavešinu, Arkan je ,,nedostižni uzor,,.

Isti modelel ratovanja u istočnoj Slavoniji, Arkan će ponoviti u bosanskoj Posavini, posebno Bijeljini 1992. Prije nego što se izljubio sa tadašnjom prvom Srpkinjom iz BiH Biljanom Plavšić, proslavio se zauzimanjem Bijeljine o čemu ne manjka ju svjedočanstava čiji je zajednički naziv - užas.

No, Arkan ne razmišlja samo "vojnički" već i "politički". Kao "ratni heroj" kandidirao se na izborima 1992. za republičku skupštinu ispred grupe građana na Kosvu. Izabran je zajedno sa još četiri svoja suradnika. U parlamentu je žestoko konstruktivan: politiku Slobodana Miloševića i njegovih socijalista podržava ne pitajući za cijenu. Na izborima 1993. ponovno će se kandidirati, ali ovaj put predvodeći sopstvenu stranku. Iako je gotovo sama krema turbo-folka pjevala na njegovim mitinzima, Stranka srpskog jedinstava nije ušla u parlament: Milošević je, naprosto, napravio zakoret ka "faktoru mira i stabilnosti na Balkanu".

Premda političko-poslovnih poteza ima sve više u Srbiji, Arkanovi glavni interesi su sa one strane Drine. Prilikom "Masleničke operacije" Hrvatske vojske 1993. zavodi red u Kninu, šamara krajiške generale i pukovnike, obične vojnike vezuje za jarbole koji služe za dizanje zastava i batina... Kada je netko u Beogradu ocjenio da se situacija oko Benkovca i Obrovaca stabilizirala, povlači se teško posvađan sa Martićem. Posljednje ratno angažiranje većeg stila, Arkan je sa svojim ljudima imao u Republici Srpskoj 1995: zadatak je bio "zavođenje reda" u Vojsci RS, to jest, držanje ljudi na frontu kako bi se usporila muslimansko-hrvatska ofanzive dok su trajali preddejtonski pregovori.

Ipak, u periodu od 1991-1995, osnovno Arkanovo polje djelatnosti je istočna Slavonija. Tu je gospodar svega: cigarete, alkohol, nafta - na sve to ima monopol. Ima i obaveze - da tamošnje glavešine, što mu ne predstavlja poseban problem, drži u pokornosti. Koliko je uživao povjerenje svjedoči i činjenica da je u njegovu privatnu kasarnu u Erdutu MUP Srbije slao nasilno mobilizirane izbjeglice iz Hrvatske gdje je taj nesretni svijet na različite načine besprimjerno maltretiran i ponižavan.

Poslije povalačenja iz Istočne Slavonije, Arkan se u potpunosti posvetio biznisu i FK Obiliću što je, zapravo, jedno te isto. Predhodno se oženio sa turbo-folk divom Svetlanom Cecom Veličković. Režimski propagandistički mediji ocjenili su tu svadbu - sa mnogim zvanicama iz ovdašnjeg javnog života - kao vjenčanje stoljeća. Interesantno je da su svatovi jeli i pili upravo u hotelu "Interkontinental" gdje je Arkan i ubijen. U svakom slučaju, sve dalje i dalje od politike, Arkan je bio miljenik žute štampe, stekao je diplomu fudbalskog trenera, a poslove je razgranao do neutvrdivih dimenzija. Tretiran je i kao ugledan član establišmenta i kao kralj podzemlja. Posljednji put se našao u centru pažnje javnosti kada je za vrijeme NATO bombardovanja SR Jugoslavije Haški tribunal objavio optužnicu protiv njega. Uprkos raznim prozivanjima u zapadnoj štampi, nije bio borbeno angažiran na Kosovu 1999.

Kako su u Beogradu od 1992. započele serije "spektakularanih i nerasvjetljenih ubojstva", stalno se postavljalo pitanje da li će i kad će Arkan doći na red. Odgovarajući pojedinim novinarima na to pitanje, obično bi, iznerviran, rekao da su dotični na redu i da slobodno napišu da im je on to rekao. Malo tko je to doživaljavao kao bezalenu šalu, koliko zbog samog Arkanovog "lika i djela" toliko i zbog govorkanja da je on vrhovni arbitar u ovdašnjem podzemlju. Ipak, dobar dio njegovih ljudi, poput izvjenog Štuke, "pukovnika" Srpske dobrovoljačke garde, likvidirani su na ovaj ili onaj način, a da se nikad nije saznalo zašto. Sam Arkan - svjesan opasnosti - poklanjao je izuzetnu pažnju svojoj bezbjednosti: nigdje se nije pojavljivao bez tjelohranitelja, vozio se u blindiranom "ševroletu", stalno je bio naoružan... Pored toga, smatrlo se i da ga štite stare i krajnje bliske veze sa Službom, te zasluge za režim. Zar, ustalom, nije stajao tik iz Miloševića prilikom Badžine sahrane? Također, smatrano je da je iznad "infrastrukture" - novac, ljudi, veze, poslovi - kojom je raspolagao, jedino jača ona kojom raspolaže vrh režima.

Spisak ljudi kojim se Arkan zamjerio prosto je neograničen. Interesi da se ubije, također. Za javnost zato nije pitanje tko je povukao obarač, već tko je to naredio i što će to značiti za Srbiju. Što je to što je do 17.10 sati 15janura moglo i prolazilo, a od tada ne može i ne prolazi? Što se to u Srbiji promjenilo?

Filip Švarm (AIM)