MEDIJSKA BESPUĆA

AIM, ZAGREB, 16.1.2000.

-Reciklirani komunisti danas bi smjenjivali, traže ostavke bezbrojnih ljudi kao da se dogodila revolucija, a ne europski uobičajena promjena u parlamentu - ovim je riječima glavni urednik HTV-a uvrijeđeno prokomentirao poziv pobjedničke koalicije HSLS-a i SDP-a, rukovodećim djelatnicima javnih poduzeća, među kojima je i Hrvatska radio-televizija, da svoje mandate stave na raspolaganje novoj vlasti. Kosovca su, čini se, ipak najviše pogodile riječi predsjednika SDP-a Ivice Račana da će sa svojih dužnosti morati otići "oni ljudi, a riječ je o pojedincima koje je politika postavljala na važne položaje u institucijama vlasti ili javnim ustanovama". Kosovac je takav Račanov stav proglasio običnom komunističkom floskulom koja ima za cilj da, kaže umješni glavni urednik, "žrtve odu s osjećajem kako su pravedno likvidirane".

Promjena je vlasti, čini se, probudila Obradova sjećanja na veliko čišćenje novinarskih kadrova na nacionalnoj dalekovidnici, koje je uslijedilo nakon prvih parlamentarnih izbora, što će reći, dolaskom na vlast Hrvatske demokratske zajednice. Kosovcu je, očito, pomisao da će izgubiti poziciju na Televiziji, gdje kako sam kaže "već trideset i pet godina profesionalno obavlja svoj posao" teško prihvatljiva, jer je duboko svjestan da je njegovom TV-diktatu došao kraj. Stoga se sav u čudu i svom prepoznatljivom bahatom gardu "profesionalac" Kosovac pita: "Zašto bih dao ostavku ako sam u programima HTV-a podržavao Tuđmanovu opciju čvrste, uspravne i stabilne države?". Doista, začuđujuće pitanje za čovjeka koji je svoju televizijsku slavu stekao upravo zahvaljujući poniznoj spremnosti da predano služi gazdi na vlasti.

Vjerojatno je profesionalcu Kosovčeva kalibra neshvatljivo kako nova vlast, za razliku od prethodnih nema potrebu za njegovim uslugama. Put slave ovog medijskog meštra započeo je još u komunizmu, ulizivačkim dokumentarcima o "Titovoj velikoj inicijativi", te zločinačkoj ulozi kardinala Alojzija Stepinca. Dolaskom Tuđmanova režima na vlast, Kosovac doživljava političku metamorfozu, pa sukladno tome svoju strast za dokumentarističkim stvaralaštvom upražnjava snimajući filmove:"Dr. Franjo Tuđman - Imamo Hrvatsku", "Iz bespuća u hrvatsku samostalnost", "Stvaranje hrvatske države". Odmah se potrudio da ispravi povijesnu grešku, koja mu se omakla u komunističkom mraku, kada je ugađajući tadašnjoj vlasti snimio sporni dokumentarac o kardinalu Stepincu kao nacističkom kolaboracionistu, pa je, nakon smjene vlasti, svoje djelo prilagodio novim vlastodršcima promaknuvši Stepinca u sveca-mučenika.

Međutim, Kosovčev se, sada već nacionalno obojeni, propagandni servis režimu Franje Tuđmana nije zaustavio na snimanju dokumentaraca sumnjive vjerodostojnosti. Na koji je način Obrad još odlučio služiti režimu najbolje svjedoče riječi koje je uputio novinarima Informativnog programa HTV-a: "Od danas se zna tko je ovdje gazda! Ja sam za vas HOS". Bila je to svojevrsna uvertira sustavnim čistkama i degradacijama novinara, koje su nakon toga uslijedile. U to je vrijeme, prema riječima Tomislava Jakića - bivšeg urednika vanjskopolitičke i informativne redakcije ondašnje Televizije Zagreb, koji je u vrijeme direktorovanja Antuna Vrdoljaka ostao bez posla - smijenjeno oko 300 novinara. Smjenjivanje je započelo u vrijeme direktorovanja Hrvoja Hitreca marginalizacijom nepodobnika, nakon čega je uslijedila politika otkaza novog direktora Antuna Vrdoljaka. Razlozi otkazima bili su, prema svjedočanstvima tzv. nepodobnih novinara, različiti. No, naglasak je, uglavnom, bio na nacionalnoj i /ili političkoj (ne)podobnost novinara.

Stoga ne iznenađuje činjenica da novinarska imena poput Obrada Kosovac, Hloverke Novak-Srzić, Miljenka Manjkasa i ekipa iz famoznih "Motrišta", koji su očito - Hloverka i Obrad otvoreno - propagirali politiku vladajuće partije, strepe od navodnog revanšizma nekadašnjih prognanih kolega, ali i bivše oporbe, koju su rečeni često prozivali, te svojom "profesionalnom objektivnošću"
šikanirali i kritizirali. Oni se izgleda boje da im povrijeđeni i uvrijeđeni ne vrate istom mjerom.

Premda nekoć nepravedno protjerana ili degradirana skupina televizijskih novinara okupljena u Forumu 21 i Zboru novinara "Pravo na profesiju" satisfakciju za učinjenu nepravdu ne želi postići revanšizmom, već - kako tvrdi izvršni urednik spomenutog Zbora - utvrđivanjem odgovornosti onih koji su se pretvorili u propagandiste HDZ-a i koji su skrivali istinu i plasirali laž. Jakić, dalje, apelira - budući da mora doći do smjena na HTV-u - da se one ne bi smjele odvijati onako kako ih je radio HDZ. Kod nekih je strah, čini se, ipak opravdan.

Paranoja od obračuna zahvatila je i ostale medije, posebice, tzv. državotvorni tisak. Po tom pitanju najviše prednjače najtiražniji dnevnik u Hrvata "Večernji list" i splitska (donedavno Kutlina) "Slobodna Dalmacija". Tako se novinar Večernjeg lista Željko Krušelj u svojoj kolumni Politički koloplet ne može načuditi kolegici Maji Freundlich zbog ultranacionalističkih stavova pri tumačenju poražavajućih izbornih rezultata njezinog favorita HDZ- a. Zgražava se tako Krušelj nad dojučerašnjom konkurenticom u ulizivanju sad već bivšim vlastodršcima. Nije, lucidnom Krušelju jasno kako je Freundlichova došla do zaključka da je uzrok HDZ- ova izbornog fijaska činjenica "što prilikom preuzimanja vlasti nije desetine tisuća ljudi protjerao na ulice i na njihova mjesta doveo one koji bi bili spremni na sva iskušenja izolacionizma, valjda po srbijanskom uzoru, ne bi li se što duže suprotstavljali diktatima međunarodne zajednice". Premda preneražen takvim stavom Krušelj kaže da se "od Freundlichove, doduše, nije ni moglo očekivati da će imati obzira prema svojim političkim neistomišljenicima". Njega, međutim boli to što je kolegica Maja takvim svojim mišljenjem "svjesno ili ne, uvrijedila i milijunsko biračko tijelo". Nova politička retorika Krušeljeva ne bi bila toliko gadljiva da toliko ne podsjeća na retoriku pobjedničke koalicije.

• Ja samo mogu reći da smo nakon šest godina dobili satisfakciju za štrajk koji smo tada organizirali upravo zbog malverzacija u pretvorbi - ovim je riječima Ilija Maršić, predsjednik Udruge polagatelja prava na dionice Slobodne Dalmacije, prokomentirao presudu Upravnog suda kojom je poništena sramna pretvorba tog nekoć uglednog i visokotiražnog splitskog dnevnika. Podsjetnika radi, Slobodna Dalmacija je privatizirana 1993. godine odlukom Agencije za restrukturiranje i razvoj na čelu sa Zlatkom Matešom, sad već bivšim premijerom. Takvom je odlukom, naime, osporena kupnja pedeset posto dionica malim dioničarima, a priznato vlasništvo u vrijednosti od četiri milijuna njemačkih maraka trima bankama - Splitskoj, Privrednoj i Dubrovačkoj - na temelju obveznica bivše federacije. Temeljni je kapital Slobodne, tada, procijenjen na deset milijuna njemačkih maraka. Oko 43 posto imovine rečenog dnevnika ustupljena je bankama, a banke su je potom dale poznatom hrvatskom tajkunu Miroslavu Kutli, odnosno njegovoj Globus Grupi. Kako je Kutle upravljao Slobodnom najbolje svjedoče najoptimističnije procjene duga koje se kreću oko 300 milijuna njemačkih maraka. Tek kada se Tuđmanov režim odrekao svoga omiljenog "poduzetnika", šestogodišnja pretvorbena trakavica ovoga splitskoga dnevnika krenula je k svome konačnom razrješenju.

Usporede li se podaci prema kojima se Slobodna Dalmacija prije "kutleraja" prodavala u prosječno 120 tisuća s današnjih sramotnih 40 tisuća prodanih primjeraka, a imajući pri tom na umu enormne gubitke u poslovanju, mali dioničari, na žalost, slave Pirovu pobjedu. A da je tome doista tako svjedoči i poprilično ležerna izjava glavnog urednika Slobodne Dalmacije, Josipa Jovića: "Ma, pusti sad to. To je prošlost.". "Slobodna se", dodaje, Jović, "treba okrenuti budućnosti, a ono što je ranije bilo treba zaboraviti". Sukladno Jovićevoj neumjesnoj toleranciji, mali bi dioničari i svi pošteni zaposlenici ovoga dnevnika trebali zaboraviti kako ih je HDZ-ov režim zajedno s njegovim poltronima besramno opljačkao, a tiražu njihovog dnevnika bar trostruko smanjio; o srozanom ugledu Slobodne nije potrebno ni govoriti.

Miroslav Ivić, predsjednik Uprave Slobodne Dalmacije i jedan od sudionika njezine devastacije, odjednom je otkrio kako je zapravo Uprava, "uvijek bila za to da zaposleni imaju ulogu u odlučivanju". Ivić je, također, zaključio da je želja Uprave da Slobodna bude nezavisni dnevnik, a da bi se to ostvarilo "najbolje je rješenje da mali dioničari imaju većinsko vlasništvo". O licemjernosti ovakvih novokomponiranih Ivićevih izjava najbolji će sud dati oni kojima se dotični gospodin obraća, a koji su, upravo, zahvaljujući Iviću i Upravi trpjeli šestogodišnju kalvariju Slobodne Dalmacije. Iz navedenih riječi Miroslava Ivića može se zaključiti koliko se u ovom dnevniku posljednjih šest godina držalo do nezavisnog novinarstva.

Ako je preduvjet slobodi izražavanja i stvaranja bilo razrješenje vlasničkog spora, onda je ono već vidljivo u postizbornim izdanjima Slobodne Dalmacije. U ovim se novinama tako, s jedne strane, mogu pronaći kritički nastrojeni članci o, nekad zaštićenoj personi, hrvatskom generalu Ljubi Ćesić-Rojsu i njegovoj potemkin-graditeljskoj 66. bojni. S druge je, pak, strane - u duhu nove Jovićeve politike o pluralizmu novinarskog izražavanja - kolumnu u ovom dnevniku dobio Joško Čelan, novinarski jurišnik, koji se ne može pomiriti s činjenicom da HDZ mora sići s vlasti. Sukladno tome borbeni Čelan u svojoj kolumni Poslije bitke piše: "Nije, naime, sramota, što su izgubili prvu - što ne znači i zadnju - bitku protiv moćnoga globalizacijskog valjka koji i drugdje gnječi vjere, nacije i identitete, i moćnije od naših. Ali je sramota što je ona izgubljena ovako - praktično bez borbe.". Osim Čelanu, Jović je i Zoranu Vukmanu, poznatom bleiburgologu, dao prostor za ideološka iživljavanja.

• Ja sam režimski novinar, ali demokratskog režima, u kojemu je na vlasti stranka koja je pobijedila na demokratskim izborima - kazala je to Hloverka Novak-Srzić davne 1992. godine. Nagradno pitanje: hoće li gospođa Hloverka iste riječi ponoviti i 2000.?!

IVANA ERCEG