MAKEDONSKI "SIVI DOM"

AIM Skopje, 12.01.2000

Jedan politicar s početka 20. vijeka kojeg su na Balkanu smatrali mudrim

obilazio jednom kao predsjednik vlade zemlju u pratnji svite. Posjetio neku školu: zakukao ministar prosvjete da treba pomoći; lukavi političar samo

šuti... nešto kasnije posjetili zatvor: ministar pravde i upravnik hapsane jadikuju da se u zatvoru živi teško, da su uslovi uzasni... Prepredeni političar žustro se okrene ministru finansija i naredi da se za zatvor odmah daju pare... Zlosretni ministar prosvjete, ne shvatajući ništa, upita: "Pa, maločas za školu niste dali; sada za zatvor dajete...?!" Vispreni političar mu mirno odgovori: "I Vi i ja smo već dovoljno matori da bismo išli u školu... A kakvim se poslom bavimo, u zatvor bismo još i mogli dospjeti". Makedonski političari odavno očito ne idu u zatvore; cak ni u posjetu. Jer, da idu, znali bi da je stanje u jedinom istinskom zatvoru kojeg ova mala

zemlja ima - "Idrizovo" - užasno!!! Tako bar kazuju nalazi međunarodnih organizacija za ljudska prava. Pad komunizma donio je da se u Makedoniji u zatvor ne ide, doduše od skora, zbog politike. Nema još ni godina dana da su se teška tamnička vrata zatvorila za posljednjim medju tzv. "političkim" zatvorenicima. Jednom osporavanom amnestijom, naime na slobodi su se našli tetovski i gostivarski gradonačelnici - Alajdin Demiri i Rufi Osmani. Istina, tokom prošlog ljeta o svom postojanju dalo je na znanje Udruženje političkih osuđenika-Albanaca iz Tetova u vrijeme "bombaškog procesa" u Kičevu kada je suđeno grupi njihovih mladih sunarodnika za podmetanje eksplozivnih naprava u prvoj polovini 1998. godine. širom Makedonije. U medijima i u javnosti ovo djelo je kvalifikovano kao terorizam.

Nedavno je u štampi velika prašina podignuta oko "administrativne greške" zahvaljujući kojoj se na slobodi našao težak kriminalac iz susjedne Albanije čije ime je dovođeno u vezu s ubistvom policijskog oficira. Dakle, rečenom greškom osuđeniku je oproštena godina dana robije!? Dovoljan povod da se reporterske ekipe, željne senzacije, zapute u zatvor "Idrizovo" i tamo zapravo saznaju o mnogo čemu zbog čega u stvari nisu došli... Kao poručen im je došao izvještaj Helsinskog komiteta za ljudska prava čiji stručnjaci su istraživali uslove u "Idrizovu". Ukratko, Helsinški komitet Makedonije u svom nedavnom izvještaju nazvao je stanje u najveđem zatvoru u zemlji užasnim.

U izvještaju Helsinškog komiteta se primjećuje da nisu svi nedostaci "objektivne" prirode nego su i plod nemara i neznanja zaposlenog osoblja. To je bio povod da se javnost konačno uznemiri i zapita: pa, dobro, kako se živi iza zatvorskih zidina i rešetaka!? U novinskim tekstovima pojavili su se takvi utisci koji su porazili i najveće branioce makedonske pravde.

Sam zatvor potiče još iz turskih vremena, sagradjen je daleke 1908. godine a dograđen između dva svjetska rata. Penolozi ističu da se u međuvremenu promjenila svrha postojanja zatvora: ako je u vrijeme osnivanja u prvom planu bila represija, danas je to (ili bi bar trebao biti) vaspitno-popravni rad sa štićenicima. Funkcija se možda zaista promjenila, arhitektura, ambijent a sami osuđenici kažu ni mnogo toga drugog - sigurno nije. U zatvoru kaznu izdržava oko 750 zatvorenika - od kriminalaca svih vrsta, ubojica, do sitnih švercera i osuđenika za saobraćajne prekršaje. Iako je međunarodni standard da nad trojicom zatvorenika bdije jedan stražar, u "Idrizovu" jedan stražar kontroliše čak sedam osuđenika. Kontakti između zatvorenika i vaspitača nisu zadovoljavajući. Neki istraživači koji su ispitivali stanje u "Idrizovu" ustanovili su da neki vaspitači uopšte i ne poznaju osuđenike za čiju resocijalizaciju su odgovorni. Novine su zaključile da se možda baš toj činjenici može pripisati incident s početka priče da se zatvorenik domogne slobode prije isteka kazne. Jer, pretpostavka je, kroz razgovor sa zatvorenikom vaspitać lako može saznati, koliko je čovjeku u

prugastom odijelu ostalo do kraja izdržavanja kazne. Umjesto toga, svjedoče osuđenici, fizička sila je vrlo primjenjiv vaspitni metod u zatvoru. Svojevremeno je dr Violeta Caceva sa skopskog Instituta za sociološka i pravna istraživanja provela tri i po mjeseca u "Idrizovu" proučavajući zatvorski društveni sistem. Jedan zatvorenik kome je do kraja izdržavanja kazne ostalo samo nekoliko dana povjerio je dr Cacevoj da će mu po izlasku s robije trebati vremena da nauči komunicirati...

Mnogo primjedaba moze se staviti na racun korištenja slobodnog vremena "stanovnika" "Idrizova". Nešto takvo skoro da i ne postoji u organizovanom obliku. Odgovor na gubitak komunikacije sa druge strane - sa strane uprave - zasniva se prvenstveno na ekonomskom faktoru. Kažu, vaspitač s fakultetskom diplomom (što je potrebni uslov za ovo radno mjesto) zaradi jedva nešto više od 200 DEM a u takvim okolnostima teško ga je motivisati na prisnost sa zatvorenicima. U Ministarstvu pravde ne slažu se s ovim izgovorom uz komentar da među nezapošlenima nije malo onih koji vape za bilo kakvim poslom, pa i ovim iza zatvorskog zida.

Ovisnici o narkoticima smješteni su u posebno odjeljenje (zatvoreni dio "Idrizova"). Valjda kao više nigdje u Evropi, žitelji zatvora su i oko 80 narkomana, do nedavno ih je bilo 125. Članovi Helsinškog odbora a nešto poslije njih i novinari su saznali nevjerovatan podatak: medicinsko osoblje u poziciji je da zatvorenike mora snabdjevati metadonom što je svuda u razvijenim zemljama posao koji obavljaju specijalizovane medicinske ustanove. Velik broj osuđenika, zavisnika o narkoticima, u "Idrizovo" stižu s preporukom Centra za ovisnost o drogi da im se produži metadonska terapija a navedena je i doza koju trebaju primiti. Narkomani dolaze s izvršenim testovima za HIV i hepatitis - rekao je novinarima zatvorski ljekar. Zatvorenici se istina moraju saglasiti da će primati ovakvu terapiju. Zatvorenici-narkomani s kojima su novinari uspjeli porazgovarati tvrde da je u zatvor nemoguće unijeti narkotike. Zatvorska uprava navodi suprotan stav. Kažu da zatvorenici ne biraju sredstva da bi se domogli droge. Pomažu im posjetioci, članovi porodica a postoje sumnje da i neko od zaposlenih uz odgovarajuću naknadu pristane na tu vrstu usluge. Društvo narkomanima prave problematični alkoholičari, homoseksualci... Zatvorenici isticu da homoseksualnost doduše nije toliko masovna kako bi se u jednoj ovakvoj ustanovi moglo očekivati. Procjenjuje se da je 15-20% zatvorenika sa homoseksualnim sklonostima. Mnogo veći problem je, prema tvrdnjama samih zatvorenika, prostitucija na šta su prisiljeni siromašniji "zitelji" "Idrizova"...

Sve u svemu, "vesela" družina. Za posljednjih 14 godina dogodilo se 12 slučajeva klasičnog bjekstva. Osmorica zatvorenika poslije raspisivanja potjernice ponovo su se našli "iza brave". Dvadesetak zatvorenika nije se vratilo s "vikenda", nekolicina je iskoristila mogućnost da pobjegne zahvaljujući medicinskoj dokumentaciji ili dok su se, uz potpis ministra pravde, nalazili na liječenju... Razumije se, čežnja za slobodom je golema, pokušaja bijega ima svakoga dana. Nije ni čudo! Uslovi života su više nego zabrinjavajući: "Idrizovo" nema rješen problem grijanja pa njegovi stanovnici zimske dane provode na nepodnošljivim temperaturama. Do prije nekoliko godina zatvorenici su se grijali pečima na drva. Sada postoji centralno grijanje kojim niko nije zadovoljan. Zaposleno osoblje grije se dopunski grijalicama; zatvorenici tu privilegiju nemaju. Uprava se pravda da se na rješenju problema s grijanjem ne da učiniti ništa zbog zastarjelih instalacija.Zatvorenici umjesto pravih pokrivača koriste pokrivače sašivene od policijskih šinjela koje je Ministarstvo unutrašnjih poslova izbacilo iz upotrebe. Ishrana je loša - žale se sami osuđenici te je zato neka konzerva ili suha kobasica najbolji poklon svakome od njih. Zatvorska uprava argumentuje da štićenici dobijaju potreban broj kalorija.

Higijena je prica za sebe. Kupanje je pravi praznik a i kad ga ima obavlja se pod malobrojnim tuševima. A i to - kolektivno.. U svijesti javnosti ostao je urezan bunt zatvorenika od prije nekoliko godina koji je policija zvjerski ugušila. Poslije toga, o "Idrizovu" ni riječi. Međutim, reklo bi se, u tišini su se neke izmjene ipak dogodile. Sadašnji upravnik "Idrizova" Stojan Ristov kaže da se u posljednjih nekoliko godina (što vjerovatno koincidira s pomenutim buntom) dogodilo više pozitivnih promjena. U skladu sa programom Ministarstva pravde počela je rekonstrukcija dijela objekata, učinjen je napredak na planu bezbjednosti pošto ranije stražari uopšte nisu bili naoružani na odgovarajući način. Sada je njihovo naoružanje popunjeno zaplijenjenim oružjem iz depoa Ministarstva unutrašnjih poslova.

Iz riječi zvaničnika u "Idrizovu" novinari su stekli utisak da ne postoji dovoljna koordinacija između zatvorske uprave i sudova koji su zatvorenicima izrekli kazne tako da administrativne greške nisu iskljucene. Mediji zapažaju zanimljivu činjenicu: i makedonska vlada i zatvorske vlasti vrlo su otvoreni za kontakte s javnošću ukazujući da loše materijalno stanje u kazneno-popravnim ustanovama predstavlja proizvod stalne tendencije da se u državnom buđžetu odvaja sve manje i manje u ovu svrhu. Još uvijek se pominje buđžetska restrikcija iz 1997. zbog koje zatvor nije bio u stanju isplatiti prispjele račune za komunalne usluge i za telefon. Tek 1999. je Ministarstvo finansija preuzelo na sebe obavezu da podmiruje ove dugove. "Zatvori su neshvačene ustanove. Mnogi ocenjuju i procjenjuju stanje u zatvorima i prave međunarodnu karijeru govoreći o poštovanju čovjekovih prava no u praksi se ne čini ništa. Godinama se nije činilo ništa. Da bi se obezbjedili najneophodnije stvari moramo tražiti sponzore, koristimo pomoć međunarodnih humanitarnih organizacija, medicinskih ustanova i vjerskih zajednica. Pažnja javnosti se skreće na zatvore samo kad se desi bunt ili neki incident" kaže upravnik "Idrizova" Stojan Ristov. Ristov otkriva da je zahvaljujući pomenutom protestu iz

1. u zatvor stigao kontingent prekrivača, obuće za sve zatvorenike, lijekovi, četiri vozila. Zanimljivo je da su trojica ministarra pravde u posljednjih sedam-osam godina bili profesori Pravnog fakulteta i istaknuti pravni stručnjaci.

Zvaničnici se mogu koliko-toliko pravdati nalazom Komiteta za borbu protiv torture pri Savjetu Evrope koji je u 1998. ustanovio da se ovaj vid nasilja protiv zatvorenika ne primjenjuje; stanje je, kaže se, mnogo bolje nego u večini istočnoevropskih zemalja. Ali, slaba utjeha!

AIM Skopje

ŽELJKO BAJIĆ