"ISELJENA" PROTIV "DOMOVINSKE" HRVATSKE

AIM, ZAGREB, 9.1.2000.

Činjenica da je hrvatska dijaspora 85 posto svojih glasova dala HDZ- u i na taj način posve se suprotstavila većinskom raspoloženju glasača u Hrvatskoj, zanimljiv je fenomen za čije razumijevanje nije potrebna osobita analiza. Pojam dijaspore, onako kako ga je shvaćao poraženi HDZ, svodio se na Hrvate u Hercegovini, koji su pak, od Tuđmanovog dolaska na vlast sebe i područja na kojima žive smatrali tek privremeno "odsječenim" od matice, dok se ne promijene međunarodne okolnosti. Hercegovina i Hercegovci uvijek su predstavljali najvjernije HDZ-ovo biračko tijelo, pa je donedavno vladajuća stranka u Hrvatskoj na sve načine nastojala u izborni zakon progurati takva rješenja koja bi "dijaspori" omogućavala što veći broj glasova. Pri tom se naravno znalo da gro hrvatske dijaspore čine Hercegovci, što se pokazalo i na prošlim izborima. Od oko 120 tisuća glasova dijaspore, otprilike 110 tisuća činili su glasovi iz Bosne i Hercegovine i dakako - njihovom je voljom HDZ ondje dobio onako zapanjujuću većinu. HDZ-u je to donijelo toliko važnih šest zastupničkih mjesta ali i zadržavanje statusa pojedinačno najjače stranke u Saboru. Iako je i jedno i drugo HDZ-u slaba utjeha, jer je izgubio i izbore i vlast, paradoksalni rezultati glasanja u kojima je HDZ u Hrvatskoj izgubio u devet od 10 izbornih jedinica, a u "dijaspori" osvojio čak 85 posto glasova, zorno razotkrivaju međuovisnost "dijaspore" i HDZ-a koja se pretvorila u dugogodišnju političku, ekonomsku i interesnu simbiozu.

Transparent koji se neposredno nakon objave izbornih pobjednika, koalicije SDP-a i HSLS-a pojavio na graničnom prijelazu Vinjani Donji, između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, možda je najbolji komentar raspoloženja "dijaspore" nakon što je HDZ izgubio vlast. Putnicima iz Hrvatske ovih su dana ondje dijeljeni crveni karanfili, a na samom ulazu preko ceste razvučen je transparent na kojem uz dvije crvene petokrake piše: "Drugovi i drugarice, dobrodošli u Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu". Neobična dobrodošlica "dijaspore" prema putnicima koji dolaze iz matice, zapravo govori o tragičnom shvaćanju tamošnjih Hrvata, koji misle kako će odlaskom HDZ-a biti izručeni na milost i nemilost Sarajevu. I to zato, jer ih se godinama podržavalo u tom uvjerenju i jer su njihove, ne samo televizijske antene, već i životni senzori, umjesto Sarajeva bili okrenuti Zagrebu.

Jedan od najtvrđih oraha u pregovorima oko izbornog zakona tadašnje oporbe i HDZ-a odnosio se upravo na glasanje dijaspore. Tek snažni pritisci međunarodne zajednice i mogućnost da oporba zaoštri unutrašnjopolitičke prilike u Hrvatskoj, udobrovoljili su HDZ da odustane od takozvane "fiksne" kvote po kojem je dijaspori - kao što je to bio slučaj prilikom ranijih izbora - unaprijed bilo zajamčeno 12 mjesta u hrvatskom parlamentu. HDZ je znao da na taj način osigurava gotovo 10 posto zastupničkih mjesta u Saboru, pa se uz ostale mehanizme i poluge svoje vlasti (Hrvatska televizija prije svega) nadao kako će ipak moći zadržati vlast. Bitka tadašnje opozicije i HDZ-a oko fiksnih i nefiksnih kvota onome tko nije shvatio bit razloga mogla je izgledati kao cjepidlačenje. Oporba je tada insistirala i u tome na svoju sreću i uspjela, da se zastupnici "dijaspore" ne biraju kao dosad, već da ta izborna jedinica dobije onoliko mandata koliko je i u Hrvatskoj prosječno potrebno za jedan zastupnički mandat.

Naime, na dosadašnjim izborima za jedno zastupničko mjesto u Saboru trebalo je dvostruko više glasova hrvatskih građana s prebivalištem u zemlji, od onih koji su birani u "dijaspori". Tek na ovim izborima, kada je dogovorena nefiksna kvota, taj se nesrazmjer pokušao ispraviti, na način da se - ovisno o broju birača izašlih na izbore u Hrvatskoj - broj izašlih glasača podijeli s brojem zastupničkih mjesta i dobivena brojka primijeni i na posebnu listu za "dijasporu". Tako se i dogodilo da će umjesto 12 zastupnika "dijaspora" - odnosno bolje rečeno Hrvati u Bosni i Hercegovine - imati šest svojih predstavnika u Hrvatskom državnom saboru. Tako će hrvatsku dijasporu u Saboru, među ostalima zastupati i jedan još uvijek aktualni ministar u odlazećoj vladi Zlatka Mateše, Milan Kovač, te general u Hrvatskoj vojsci Ljubo Ćesić Rojs. Među njima je i Ante Beljo, HDZ-ova akvizicija pridošla iz Kanade u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj u proljeće 1990., a danas jedan od dobro plaćenih visoko pozicioniranih državnih službenika koji brine o "dijaspori". Već iz toga je vidljiva sva prozirnost HDZ- ove brige za "dijasporu" jer najveći dio "predstavnika iseljeništva" koji imaju utjecaja na politička zbivanja u Hrvatskoj ionako živi u Zagrebu.

Razlog zbog kojih je danas već opozicijski HDZ dobio enormnu količinu glasova u Hercegovini i drastično se suprotstavio većinskom raspoloženju hrvatskih birača leži u dvije bitne činjenice: prva je strah da će presahnuti dotok novca koji je iz Zagreba odlazio u Hercegovinu, obilno napajajući tamošnje fondove iz kojih se financirala vojska, policija i državna uprava nikad uistinu ukinute Herceg-Bosne. Neki od čelnika stranaka izbornih pobjednika otvoreno su poručivali, kao dio svog izbornog programa, temeljito preispitivanje svih novčanih stavki koje odlaze u Mostar i Široki Brijeg i obećali potpunu transparentnost prelijevanja eventualnih proračunskih sredstava u susjednu državu. Drugi razlog svakako leži u bojazni da će hercegovački lobi u Hrvatskoj izgubiti svoj do sada dominantni politički utjecaj na vrhove hrvatske vlasti, pa će mnogi poslovi koje su u sprezi s hercegovačkim tajkunima u Hrvatskoj, ili dužnosnicima u Ministarstvu obrane, sklapali hercegovački "biznismeni" biti izgubljeni.

Međunarodna zajednica, koja i inače likuje zbog silaska HDZ-a s vlasti u Hrvatskoj, u pobjedi dojučerašnje oporbe vidi i vlastiti trijumf. Voditelj misije Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini, Jacques Paul Klein izjavio je tako u sarajevskom "Oslobođenju" da su netom održani izbori u Hrvatskoj "jasna poruka Hrvatima i Srbima da je kraj snovima o odvajanju". "Postoji država BiH, ona je dio UN-a i ona će se pridružiti europskoj obitelji država", s neskrivenim je zadovoljstvom rekao Klein. I Račan i Budiša, pobjednički dvojac na prošlim izborima, višekratno su izrazili svoju opredijeljenost za puno priznavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine. Doduše, verbalno je to izražavao i HDZ, no u praksi uvijek je držao figu u džepu, nikad se do kraja ne odričući politike Herceg-Bosne.

Hercegovačkom lobiju koji je godinama vedrio i oblačio hrvatsko političko nebo i koji je rodbinskim, interesnim i drugim vezama ispleo snažnu mrežu onoga što je Tuđman euforično znao nazivati "povezanošću iseljene i domovinske Hrvatske", sada je čini se napokon došao kraj. Smrću Gojka Šuška, pokojnog ministra obrane, taj je lobi bio prodrman, no brzo se snašao i zahvaljujući dobrom rasporedu ključnih kadrova, naročito u hrvatskom Ministarstvu obrane, opstao je sve do danas. Sada nakon izbora, stvari stoje bitno drugačije.

Glasanje "hrvatskog iseljeništva", koje se u više od 90 posto glasova svelo na Hrvate u Bosni i Hercegovini i koje je - kad su politička opredijeljena u pitanju - pokazalo tragičnu podijeljenost Tuđmanove "iseljene i domovinske Hrvatske", zato treba shvatiti i kao labuđi pjev onih snaga u Zagrebu koje su manipulirale "iseljeništvom" radi provođenja jedne politike koja nepovratno odlazi u tamni dio povijesti.

Drago Hedl, AIM