DVA MILOŠEVIĆEVA ODLIČJA

Vraćanje odlikovanja

Djeleći ordenje, predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, zapravo želi odlikovati sebe i svoj režim, te prikazati svoju pogubnu politiku kao vrhunac nacionalnog konsenzusa. Otac poginulog vojnika Dušan Vuković i policajac Slobaodan Pajić otvoreno su se pobunili odbijajući da prime odlikovanja

AIM, PODGORICA, 7. 1. 2000. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević dodjelio je od 24. marta do 7. jula 1999.više od 4200 odlikovanja, a nastavio ih je, punom parom, dodjeljivati i dalje. Ordene u četvrtastoj kutiji sa svim pratećim dokumentom, osobno je uručio najvišim vojno-poličijsko-državno-privrednim funkcionerima; svim ostalim, pak, odlikovanja su predavali njihovi pretpostavljeni i šefovi. Uprkos neuspjehu različitih inicijativa da mu se dodjeli Orden narodnog heroja, ne bi se baš moglo reći da je sam Milošević ostao bez odličja. Na neki način, pripali su mu Orden za zasluge u oblastima odbrane i bezbednosti i Orden viteškog mača trećeg reda. Prvi je predsjedniku republike vratio Dušan Vuković kada je trebalo da primi posmrtno priznanje za sina Aleksandara (20) koji je poginuo na Kosovu, a drugi kapetan MUP Srbije Slobodan Pajić kada je odbio da ode na svečano uručenje odlikovanja.

"Ovaj orden je dodeljen mom sinu zato što je dao život za otadžbinu - nije ga dao za otadžbinu, nego ga je dao za Marka Miloševića i njegovu familiju.(...) Ja ovo odlikovanje od Miloševića neću primiti, jer je on moje dete odveo u rat, ne samo moje, nego i svih porodica u Kraljevu gde ima 75 poginulih", rekao je Vuković na svečanosti. Još je dodao i da njegov poginuli sin orden nije ni zaslužio, već da ga je zaslužio Marko Milošević koji je odbranio svoju porodicu, a ne njegov sin koji je nije ni osnovao.

"Nisam otišao na uručenje ordena, jer smatram da nisam ispunio zakletvu datu još na početku školovanja u Kamenici i ne zaslužujem nikakva odličja", objasnio je svoj postupak Slobodan Pajić. "Na Kosovu i dalje gine nedužno srpsko, albansko i drugo stanovništvo. (...) Policijska brigada GSUP Beograd, koja je trebalo da bude jezgro na Kosovu, nije pružila maksimum. Počev od pojedinih starešina koji su obavljali druge poslove i bavili se dodvoravanjem i poslušništvom, do ostalih. Rezultat je poznat".

Dužnost je svake države da pojedincima iskaže priznanje dodjeljivanjem ordenja za požrtvovanje i hrabrost ispoljenu u ratu. Medjutim, postoje dva velika problema u Miloševićevom javnom proklamiranju državne zahvalnosti. Prvi je taj što dodjelom ordenja režim pokušava prebaciti odgovornost na sve gradjane za politiku čiji je finale bio bombardovanje zemlje, njen potpuni medjunarodni karantin i totalni ekonomski kolaps. Svakako, nitko ne amnestira NATO od potpuno nepotrebne i besmislene vojne intervencije, ali to ne može biti opravdanje ovdašnjoj vlasti za cijeli niz činjenja i nečinjenja koja su dovela do sitauacije da rat postane realnost, ljudski životi izgubljeni, tvornice, mostovi i kuće porušeni. Upravo na tu dimenziju odgovornosti režima ukazuje postupak Dušana Vukovića.

Drugi problem je taj što aktualna vlast dodjelom odličja pokušava zasjeniti prostotu i jedan težak poraz predstaviti kao pobjedu. Više od dvije stotine hiljada Srba izbjeglo je sa Kosova, oni koji su još tamo nemaju ni minimum osobne sigurnosti, a srpsko-albanski odnosi na najnižoj su tački u povjesti. Možda je moguće da pokrajina sa radikalno redefiniranim statusom i neće potpuno biti izdvojena iz Srbije, ali za vakta Miloševićevog režima, Beograd će imati uticaj u Priština isti kao i u Karakasu. Ako pobrojano predstavlja pobjedu, ako je to bio cilj sukoba sa najmoćnijom vojnim savezom u svijetu, kako li bi tek onda poraz izgledao? Čini se da je baš u tome suština odbijanja policajca Slobodana Pajića da primi orden.

Kada su se već našli u ratu koji nisu željeli i za koji im je zdrav razum govorio da ga nije moguće dobiti, veliki broj vojnika, rezervista, policajaca, pripadnika civilne zaštite i,uopće, gradjana, nastojao je maksimalno da izvrši svoje dužnosti u datim okolnostima. Kao što to obično biva, zasluge jednog broja pojedinaca u svemu tome posebno su došle do izražaja. Oni kada su činili to što su činili - npr. stalno održavali operativnost radara unatoč stalnih zračnih napada ili jurili da ugase tek zapaljene zgrade - nisu imali za cilj pronošenja slave "crno-crvene" koaličije i njenog mudrog rukovodstva, već onaj neuhvatljivi osjećaj obaveze prema toliko puta zloptrebljivanom narodu i državi. Zbog toga se prilično neukusno doima dodjeljivanje Ordena jugoslavenske zastave "braniocima mostova" i manifestačiji "Pesmom protiv rata". Ne samo da su se ove aktivnosti pretvorile u poligon za šepurenje i busanje u prsa patriotski režimskih glavešina svih rangova, već je i njihova propagandna vrijednost bila više nogo sumnjiva. Zaista, što je to spajalo razoreni Aleksinac ili Surdulicu sa treštanjem turbo-densa na praznom Trgu republike ili ministre na Brankovom mostu dok sat vremena slušaju pojanje kozaka, sa devetnaestogodišnjacima u uniformi koji su u toku jedne noći po nekoliko puta mjenjali položaje sa vrlo velikom šansom da budu sahranjeni u neto iskopanom rovu?

Ako nije jasan kriterij po kome su odlikovanje dobili "branioci mostova" i učesnici manifestačije "Pesmom protiv rata", jasno je zašto je predsjednik grčke opozicione stranke, Demokratski društveni pokret Dimitros Covalos u toku dvosatnog razgovora sa Miloševićem dobio "najviši orden SR Jugoslavije" (agenčija MPA) i sirijski ambasador u Beogradu Ismail al Kadi,Orden jugoslavenske zvijezde. Treba, jednostavno, na svaki način pokazati da Srbija nije medjunarodni parija, tako da je svatko iz inostranstva tko ima neki motiv da osudi "američku hegemoniju" i provede izvjesno vrijeme u kabinetu predsjednika SR Jugoslavije ozbiljan kandidat za kakvo odličje.

Posebnu temu tek čine odlikovanja učesnicima obnove zemlje (12 poduzeća, 150 pojedinca plus predsjednik Upravnog odbora Direkcije za obnovu Mirko Marjanović i njen direktor Milutin Mrkonjić) poslije "uspješno završene prve faze". Neupitno je da se porušeno mora popraviti i da se gradjevinari odraše od posla najčešće pod veoma diskutabilnim ekonomskim uvjetima za njih i cijelu zemlju, ali takoder, upravo ta "obnova i izgradanja" predstavlja srž političke propagande Socijalističke partije Srbije (SPS).

Dodijeljujući ordenje punom parom, Milošević zapravo pokušava odlikovati sam sebe i svoj režim, predstaviti svoju pogubnu politiku kao vrhunac nacionalnog konsenzusa i jedinu moguću, prikazati svoje suradnike kao najzaslužniju elitu, opravdati nepotrebna stradanja i povrh svega, još ušićariti u političkom marketingu. Otac poginulog vojnika Dušan Vuković i policajač Slobodan Pajić, svaki iz svojih razloga, otvoreno su se pobunili protiv toga. Mada politička zloupotereba ordenja nema veze sa mnogima koji sa pravom nose odličja i priznanja i zahvalnosti države, bez Vukovićevog i Pajićevog postupka, Srbiji bi ozbiljno zaprijetila ona slika iz "Stradije" Radoja Domanovića u kojoj su svi gradjani odlikovani i u kojoj se svi okupljaju, guraju i tiskaju da vide čudo nevideno - čovjeka bez ijednog odlikovanja.

Filip Švarm (AIM)