MREŠĆENJE PREDSJEDNIČKIH KANDIDATA

AIM, ZAGREB, 3.1.2000. Pred vratima Predsjedničkih dvora stvara se zapanjujuća gužva. Hrvatska doživljava pravu erupciju predsjedničkih ambicija. Za Tuđmanova nasljednika kandidaturu je istaklo tridesetak pretendenata i svakim ih je danom sve više. Da nije obaveze da se svaka kandidatura podupre s deset tisuća potpisa - pitanje je gdje bi se ambicije zaustavile. Neki kandidati sigurno neće uspjeti osigurati toliku potporu, iako se dovijaju na različite načine. Za neke HDZ- ove lidere, koji bi rado uskočili u Tuđmanove cipele, potpisi su se skupljali i u policijskim postajama, a ministar pravosuđa podršku pokušava dobiti i u zatvorima.

Osim brojem, lista zainteresiranih intriganta je i zbog sadržaja. Društvo pretendenata na predsjedničku lentu vrlo je šareno: ima tu respektabilnih političara i potpunih anonimusa, poslovnih ljudi i novokomponiranih estradnih zvijezda, ozbiljnih ličnosti i cirkusanata. Na svojedobno Tuđmanovo retoričko pitanje: Eto, recite mi, tko umjesto mene?, Hrvatska sada izlistava odgovor. Pokojni je predsjednik sugerirao da za njega nema zamjene, iz spiska kandidiranih slijedi da ga faktički svatko može zamijeniti.

Mediji pokušavaju objasniti tajnu predsjedničkog buma. Jedni tvrde da je riječ o demokratskoj eksploziji, koja je bila moguća tek nakon odlaska svemoćnog Tuđmana. Drugi navalu na predsjedničku funkciju proglašavaju, doslovce, ludilom, a kandidiranje lepeze bizarnih ličnosti smatraju dezavuiranjem institucije šefa države i države same.

Mada je svaki kandidat priča za sebe, moguće je raspoznati nekoliko mogućih razloga takve neobične provale zainteresiranosti. Ogroman, nikad veći broj prijavljenih stranaka i kandidata za parlamentarne izbore, kao i stalno bujajući broj onih koji sebe vide na upražnjenom Tuđmanovu mjestu, posljedica su činjenice da je politika u Hrvatskoj postala vrlo unosan, najisplativiji biznis, ali i okolnosti da je istodobno na vrlo niskoj cijeni. Nikada manje cijenjena i nikada više plaćena - tako danas stoje stvari s političkom elitom u Hrvatskoj.

Enorman interes posljedica je i predominacije politike nad svim drugim sferama života. Politikom je sve impregnirano, politika sve određuje. Bez nje se ništa ne rješava, preko nje - sve je moguće. Zato su se uspješni biznismeni i razglašeni zabavljači pojagmili za političkom legitimacijom. Ulazeći u predsjedničku trku mnogi ne ciljaju na Pantovčak, nego na dobru reklamu, na trenutak javne pažnje, što će ga iskoristiti za postizanje nekih drugih, ne samo političkih ciljeva.

Srozavanje kriterija, na zapanjujući način vidljivo u kandidiranju za šefa države, pojava je starijeg datuma. Standardi su već odavno prizemljeni, sada se to samo potvrđuje. U Saboru i državnom vrhu i dosad su sjedili ljudi od kojih pristojan svijet ni polovan auto ne bi kupio. Ljudi koji ništa ne znaju i ništa ne znače. Neki od HDZ-ovih perjanica svojedobno su govorili: da je 1990. godine na njihovoj listi bila i krava, i ona bi se našla u saborskim klupama. Sada se ta praksa vraća poput bumeranga. Tragikomična lista predsjedničkih kandidata na neki je način ogledalo pred licem današnje političke elite. Ne može se reći da novi aspiranti na visoke političke funkcije unižavaju politiku, oni su samo odraz njenog jada i bijede. Najveća detronizacija Tuđmana - tako jedan analitičar komentira, na prvi pogled šokantno društvo onih koji pokojnika žele naslijediti.

U općoj zbunjenosti provalom predsjedničkih ambicija kao da je nekako u drugi plan potisnuto pitanje mogućeg izbornog ishoda.
Prema istraživanjima najviše šanse imaju zajednički kandidat dvojca SDP-HSLS Dražen Budiša i vjerojatni kandidat HDZ-a Mate Granić. Granić u javnosti stoji bolje, ali on još nije osigurao nedvosmislenu podršku svoje stranke. Oporbenjaci se nisu uspjeli dogovoriti o jednom kandidatu, tako da će njihovi ljudi i međusobno konkurirati. Nema sumnje da će rezultat parlamentarnih izbora utjecati i na predsjedničko nadmetanje. Kao kandidat koalicije, koja će, po svemu sudeći, izaći kao pobjednik izbora za novi Sabor, Budiša bi s te strane mogao biti i dodatno pogurnut.

Pokazuje se da bi utjecaj predsjedničkih izbora na dosad vladajuću stranku mogao biti dramatičan. HDZ se o svom predsjedničkom kandidatu ne uspijeva dogovoriti. Uz Granića, kojemu istraživanja daju najveće izglede, pojavilo se još nekoliko ambicija, a stranka odluku neprestance odgađa. Zasad je tek evidentirala kandidature: osim Granića, svoju je zainteresiranost službeno objavio i Vladimir Šeks, dosadašnji šef HDZ-ove saborske većine i također potpredsjednik stranke.

Obojica izražavaju uvjerenost da će dobiti i konačnu podršku stranke. Granić pritom ističe da je, prema raspoloženju javnosti, baš on osoba, kako je rekao, s daleko najvećim izgledima za pobjedu. Šeks javnosti servira tvrdnje kako je Tuđman upravo njega odredio za nasljednika; kaže da ga je smatrao prvim do sebe, pa je, navodno, inzistirao da ga se i protokolarno tako tretira. Nadmetanje se pretvorilo u otvorenu svađu. Šeks je Granića optužio da ne brine o hrvatskim, nego samo o svojim osobnim interesima, kaže da je od početka Tuđmanove bolesti svu svoje snage podredio ambiciji da postane šef države. Granić je sa svoje strane uzvratio da je Šeksova predsjednička kandidatura potez na štetu HDZ-a.

Granić zaista ima podršku međunarodne zajednice; ona ga oživljava kao suprotnost antidemokratskoj Tuđmanovoj politici, mada je on bio samo njena glazura. Granića podržava i Katolička crkva; još dok se Tuđman borio za život, nadbiskup Bozanić tajno je s njim večeravao. Ministar je, navodno, uvjereni vjernik; Kaptol smatra kako će se s njim na čelu države HDZ uspješno profilirati u demokršćansku stranku. Ne samo u ime prošlosti, nego i u ime tog plana Crkva danas ponovo snažno podržava HDZ. Granić je uspio dobiti i javnu potporu većine članova predsjedništva svoje stranke. Ali konačnu će odluku donijeti Glavni odbor HDZ-a, a njegove su naklonosti u najmanju ruku podijeljene. Osim toga definitivna će odluka pasti nakon što budu poznati rezultati parlamentarnih izbora, a na njima Šeks u HDZ-u sklonoj Slavoniji ima mnogo bolje izglede od Granića, koji se natječe u protuhadezevski orijentiranom Zagrebu.

No, bez obzira kako se predsjednička trka u HDZ-u okončala, rasulo je stranke sve izglednije. Odlučujući o svom kandidatu za Tuđmanova nasljednika, HDZ odlučuje i o vlastitoj sudbini. Graniću je cilj osvojiti Pantovčak, pa s tog vrhunca oblikovati stranku. Nađe li se on na Tuđmanovu mjestu, i zasad s Tuđmanovim ogromnim ovlastima, a HDZ, po svoj prilici, u Saboru u opoziciji, Granić bi snažnije mogao određivati HDZ, nego HDZ - Granića. Pozicija bi mu bila moćnija od pozicije njegove stranke. Kod njegovih stranačkih kompanjona to izaziva nelagodu. Oni Graniću ne vjeruju. Šeks bi rado zasjeo u Dvore, ali za to gotovo da nema šanse; njegov je primarni cilj zadržati prevlast u stranci.

U izborima za Sabor HDZ je nastupio vješto, liste je lukavo složio, oštre je unutarnje sukobe uspio izbjeći. Možda i zato jer su u tim izborima svi njegovi čelnici u istom čamcu, u istoj poziciji. Svima se odlučuje o biti ili ne biti. U trci za predsjednika Republike - samo je jedan dobitnik. A ostali nisu sigurni da se njegov dobitak - neće pretvoriti u njihov gubitak. Takvi su, naime, njihovi unutarnji odnosi. Dvije su dominantne grupacije uredno servisirale Tuđmana, ali bez njega teško da će moći skupa.

JELENA LOVRIĆ